U petak, 31. svibnja,u Palachu se održala tribina naziva „Student/ica kao društveno politički subjekt“. Na tribini su sudjelovali ugledni znanstvenici i politički aktivisti, Katarina Peović, Bojana Ćulum Ilić i Tomislav Pletenac, u moderaturi studentice kulturologije Hane Mesek. Tribinu je organizirao Odsjek za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci te studentska udruga Inicijativa kulturalnih studija Iks povodom obilježavanja 20 godina Odsjeka.
Teme koje je tribina obuhvatila tiču se društveno političke uloge studenata.
Katarina Peović kao politička aktivistkinja, članica Radničke fronte, donedavna saborska zastupnica te izvanredna profesorica na Odsjeku za kulturalne studije tribinu je otvorila promišljanjima o narativu apolitičnosti.
„Teško je ne biti politički i društveni subjekt. Ako netko kaže: ja sam apolitičan, možete biti sigurni da vam laže. Nemoguće je biti apolitičan. To je stav prema najbanalnijim stvarima u životu koji određuje tvoj politički stav, koliko god ti njega krio ili tvrdio da ga nemaš. Apolitičnost je najglasnija ideologija. Oni koji tvrde da su apolitični, njih se treba bojati. Nažalost, ono što bi društveno angažirani subjekti trebali željeti riješiti jest da je ta apolitičnost postala dominantna ideologija. To nije stav pojedinih subjekata od kojih možemo pobjeći nego je to dominantan narativ. Neoliberalnim društvom zavladao je narativ unutar kojeg politika treba prijeći u ruke stručnjaka te prema kojem smo u nedovoljno razvijenoj fazi da nam političari uopće trebaju, a u idealnom društvu ćemo prijeći s politike na ekspertizu ulaganjem u stručnjake. Političari su prijelazna forma. Takav je narativ postavio temelje za svijet u kojem živimo i koji je na rubu ekološke kataklizme. U kojem postoji ogromna razlika između globalnog bogatog sjevera i siromašnog, eksploatiranog ratovima, a sada i genocidom pogođenog, juga. Ogromne razlike koje proizlaze iz sistemske nejednakosti i to ne samo između globalnog sjevera i globalnog juga, nego i u Europi, između bogatog centra Europe i nas koji smo na poluperiferiji ili periferiji, pa i u samim zemljama između bogatih i siromašnih. Sustav u kojem živimo počiva na nejednakosti i to je sistemska nejednakost, dok nas pokušavaju uvjeriti da je to zapravo samo jedna faza u razvoju. To se naziva modernizacijskom teorijom. Mi smo sad na periferiji samo u jednoj fazi razvoja, a kad savladamo taj idealni kapitalizam, onda će biti bolje, samo mi još nismo savladali kapitalizam. To je nepovoljno doba kapitalizam. Mi kad dođemo do super kapitalizma sve će biti kao u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj. Apolitičnost nas uvjerava da je problem samo u nepovoljnom vladanju eksperata i promiče ideju, a to je stvarno opasno i trebali smo se boriti protiv toga, da je naša nerazvijenost velikim djelom dio našeg mentaliteta. Da je to samo: tako je to kod nas, mi smo posebno skloni korupciji, posebno skloni nepotizmu, posebno skloni ne prihvaćati te kriterije i pravila razvijenog zapadnog svijeta i kada ih savladamo i primijenimo, sve će biti u redu. To je internalizacija krivnje i u konačnici ta apolitičnost i taj pokret koji nam postavlja nejednakost kao posljedicu nečijeg mentaliteta, siromašnom vozaču Ubera njegove nedovoljne angažiranosti u životu za razliku od mene koja sam doktorirala i koja sam se više angažirala i bila vrjednija, taj oblik socijalnog darvinizma koji vlada našim društvom dovodi i do individualnih psihoza, lošeg osjećaja, osjećaja neuspjeha, pa ako hoćete, i raznih psihičkih bolesti koje se javljaju sve više u ovome društvu pa i kod mladih, a koje moramo početi prepoznavati kao sistemski problem, a ne kao individualni problem kojega svatko sam i jadan sa sobom mora rješavati”, rekla je Katarina Peović.
Kroz povijesni pregled ključnih trenutaka koji su kanonizirali figuru studenta kao politički osviještenog i aktivnog subjekta, studentskih prosvjeda 1968. i blokade Sveučilišta 2009., diskutiralo se o političkom značaju kojeg studenti, napose humanističkih i društvenih znanosti, nose do danas.
Bojana Ćulum Ilić, redovita profesorica na Odsjeku za pedagogiju Sveučilišta u Rijeci, govorila je iz perspektive dugogodišnjeg znanstvenog i aktivističkog bavljenja studentskim pitanjima te društvenim dinamikama akademskih zajednica.
„Vječita točka inspiracije, 1968., ali i posljednja eksplozija tog jednog pravog angažmana. O ovome bi mogli dugo raspravljati jer se radilo o specifičnim okolnostima na globalnoj razini. Ono što je pokrenulo priču u SAD-u nije bilo isto kao i u Meksiku, Češkoj ili Poljskoj, kao što nije bilo isto niti onda u Jugoslaviji. Ako ćemo pogledati težnje studenata u SAD-u oni su bili prvotno inspirirani željom za prekidom Vijetnamskog rata. Svi su ti pokreti bili izazvani ljutnjom zbog sistemskih nejednakosti. Zanimljivo je da su studenti tada težili tome što smo zvali socijalizam, težili su tim idejama, a mi smo ih formalno i pravno u Jugoslaviji imali. Ono što je meni bilo zanimljivo pri proučavanju tih nekih kretanja 1968. u našem kontekstu je da su protagonisti zaista vjerovali u socijalizam. Oni su vjerovali da to ima snage preživjeti. Tu je bilo i naivnih vjerovanja, a putem se to pretvorilo u nešto sasvim drugo. Neki dan sam čitala, a vezano je uz novu blokadu na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, kako su ljudi iz uprave brzo skočili kako bi zatvorili prilaz zgradi kako bi se sačuvali spisi. Bez obzira na to što živimo u digitaliziranom svijetu, ako nam se izgubi neki papir iz ureda, to nije tako strašno kao što je bilo strašno 1968., međutim u razgovoru s nekim kolegama iz Srbije oni objašnjavaju da su se 1968. zaista krali spisi. Ljudima su se krali svi pisani tragovi njihovog identiteta i ljudi godinama kasnije uopće nisu mogli dokazati da su oni zaista bili zaposleni na tim institucijama, da su zaista bili profesori. Oni su zaista bili izgnani na svakojake načine. Sada, 2024., imate blokadu fakulteta u Novom Sadu i jedna od prvih stvari koja pada na pamet članovima uprave je zaključati sve prostorije u kojima se nalaze spisi i arhive da ne bi slučajno neki papiri nestali. Činjenica je da je 1968. bila inspiracija kao što je brojnima možda u nekom trenutku bila jedan emancipatorski doživljaj; skinule su se maske, pali su autoriteti, ali ima ljudi kojima je to bila i velika trauma.”
Na njene se riječi nadovezao Tomislav Pletenac, dugogodišnji predavač na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a trenutno redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
„Pod subjektom uvijek razmišljamo o osobi koja je aktivna, koja je subjekt, a ne objekt nekih događaja. Kada malo promislimo što znači biti subjekt na engleskom jeziku onda tu dolazimo do jedne čudesne formulacije: to be subjected to, dakle biti podređen. Subjekt, da bi mogao biti aktivan prvenstveno mora biti podređen. Još od Kantove etike je na neki način tako. Dakle, da, možeš biti aktivan, ali samo tim i tim slučajevima. Prihvati sve, ne buni se i onda ćemo te smatrati aktivnim. 1968. je išla upravo u suprotnom smjeru od ideje da struktura nije nešto što upravlja sa mnom da bih ja mogao biti subjekt, nego da izvan tog diskursa postoji mjesto s kojeg se može aktivno djelovati. To je učinilo jednu dugu tradiciju koja završava sa svim ovim pokretima kroz ideju da je drugačiji svijet moguć. Jedna mogućnost da možemo imaginirati. Ne sanjati u utopijskom momentu, nego doista imaginirati procese, između ostalog i ekonomski-politične procese, koji mogu konstruirati drugačiju vrstu života. U posljednjoj knjizi David Graeber, koji je jedan od začetnika i jedini predstavnik anarhističke antropologije, pokazuje kako ono što nam se kao ljudskoj vrsti dogodilo tijekom civilizacije nije nužnost. Postojalo je mnogo različitih modela koji su svi bili funkcionalni, a jedan je uspio prevladati iz više razloga, vrlo često kontingentnih. Gledajući u prošlost i vjerovati da je sve moralo biti kao što se i dogodilo je na neki način čak i kontraljudski, kontraantroploški. 1968. ostaje kao mjesto iz kojeg možemo imaginirati drugačije procese nego oni koji su nam zadani. Zašto su studenti mogli sagledati te procese? To je pozicija studenta. Student je u cijeloj povijesti istovremeno jedna granična pojava. Liminalna pozicija pruža mogućnost da niste ni na jednoj ni na drugoj strani i da se istovremeno oko vas vrti dvojaki diskurz. I danas kada gledamo poziciju studenta, on je u društvu podređen dvojako. S jedne strane je lijen, uzima novac i vječno studira, a s druge strane imate jednu romantičnu verziju studenta koji je posvećen, koji proučava i koji će jednoga dana dobiti Nobelovu nagradu. Dakle, on je istovremeno i svetac i baraba. U tom svetac/baraba prostoru postoji nešto što se zove treći prostor. Treći prostor je upravo onaj prostor moguće imaginacije gdje vi više ne pripadate nijednom diskurzu. Tu po meni leži ta društveno-politička subjektivnost studenta. Student tu nije sam. On ovdje ima dosta važnih aktera koji su u vrlo sličnoj poziciji i samo je pitanje razumiju li na isti način. To su uvijek ranjive skupine. Skupine koje su pod nekim oblikom hegemonijskog pritiska. Prvenstveno je kroz povijest to problem ženskog identiteta. Žene. Migranti. U trenutku blokade Filozofskog fakulteta u Rijeci 2009. sindikat se spremao za štrajk, a na vratima Zagreba je jedna gomila traktorista koji ulaze prosvjedovati zbog svoje pozicije kod proizvodnje hrane. To su bili uvjeti za pad vlade. Šef sindikata je tada odustao i povukao se, ali tu je vidljiva ta moć imaginacije, ona postoji oduvijek. Nije nestala. 1991., kada HDZ preuzima vlast pojavila se ideja da se rasprodaju zgrade Zagrebačkog sveučilišta i da se na jednom mjestu sagradi kampus. Ideja je već bila na stolu i trebala je potpis tadašnjeg predsjednika. Krenula je intervencija da se to ne radi jer ako studente stavite na jedno mjesto uvijek postoji opasnost da će se međusobno povezati i da će tako povezani imati puno jaču snagu. Taj je slučaj pokazao da postoji vrlo jasan strah te vrste imaginacije.”
Kako je politički angažman jedan od temeljnih okosnica i svrha teorijskih pravaca unutar kulturologije, na tribini se razmatrala mogućnost i status quo studentskog političkog djelovanja unutar i van sustava obrazovanja. Osvrtom na bolonjsku reformu te na ideološke tendencije implicitne današnjem sustavu visokog obrazovanja, figura studenta smjestila se i u ekonomsko politički kontekst pitanjima o utjecaju prekarne prirode studiranja na društveno političku domenu studentskog života. Kritički se pristupilo i temi aktivizma putem društvenih mreža kao novog vida bavljenja društvenim problematikama.
Ovim putem Odsjek za kulturalne studije zatvara mjesec obilježavanja 20 godina od svog osnutka koji se sastojao od bogatog programa događanja diskurzivne i kreativno-umjetničke prirode pa je nakon tribine uslijedilo i druženje u Palachu uz glazbenu atmosferu u izvedbi DJ Bexxa.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Bojana Ćulum Ilić #Katarina Peović #studenti #Tomislav Pletenac #tribina
