CRTICA O AUSTRO-UGARSKOM DRŽAVNOM PRAVU l RIJECI
Bilo je to u ona vremena, kada je blažena Moharhija još postojala. Baš u to doba, na Rijeci su bili neki neredi. Dnevni tisak u prijestolnici svašta je o tome pisao. Svašta je novinarima padalo na pamet od ponedjeljka do petka. (Jedan bečki antisemitski vic veli da u subotu bečki novinari ne smiju pisati iz vjerskih razloga). Raspisali se o oni o riječkim autonomistima, protalijanskim Mađarima i protalijanskim Hrvatima zatim o prougarski nastrojenim Talijanima, caru odanim Hrvatima i o onima koje danas poznajemo kao Mađarone i Talijanaše, a napose o onim Riječanima čija grud je bila ispunjena najvišim čuvstvima odanosti kruni kuće Habsburg. (Prisjetimo se, Rijeci je još 1515. godine car Maximilian I. (1493.-1519.) dodijelio naslov, danas bi rekli titulu, vazda vjernog grada-Fidelissimum oppidum Terrae Fluminis Sancti Viti, kasnije izraženom u geslu INDEFICIENTER, što ponosno do dana današnjeg stoji na povijesnom grbu naše Rijeke.)
Počeo je neki bankar, Nijemac iz Reicha čitati te vijesti, a kako ništa nije znao o tim stvarima, obrati se on svom šogoru, pukovnika u miru Stephanu von Ostovichu koji je dugo godina služio pri 79. pješačkoj,pukovniji baruna Josipa Jelačića, inače vrsnog poznavatelja prilika na Rijeci. Kako ništa nije znao o austro-mađarskim političkim prilikama, a kamo li o događajima u Rijeci i oko Rijeke, pitao je: „Ja tu ništa ne razumijem! Što se zapravo dogodilo u Rijeci?”
Bio je iskren. Iskreniji nego bečki novinari. Pukovnik mu odgovori: „Zapravo nitko ne zna o čemu se radi, pa ni novinari. A što se tiče prilika u Monarhiji uopće, tu sam rado pripravan da Vam dadem neka razjašnjenja.” „Austro-Ugarska”, počne pukovnik von Ostovich „postoji iz dva dijela: povijesne, u parlamentu zastupane Monarhije i okupiranog, a kasnije i anektiranog, područja. To je vrlo jednostavno je li?”
„Jest”, potvrdi bankar.
„No vidite! Prvi dio, prava Monarhija, sastoji se opet iz dva dijela.”
„Austrije i Ugarske!”, primijeti Nijemac
„Ne. Nego iz ova dva dijela: zemlje zastupanih u carevinskom vijeću i Zemalja krune Sv. Stjepana.”
„Prilično jednostavno – jel’ Što se tiče Zemalja krune sv. Stjepana, i one se sastoje iz dva dijela: prave Ugarske, te Hrvatske i Slavonije. Usput budi rečeno, da se i sama Ugarska raspada u dva dijela i to u pravu Ugarsku i Rijeku. Trojedna kraljevina Hrvatska Slavonija-Dalmacija dijeli se opet u dva dijela. Od ovih jedan postoji, a drugi ne, naime Dalmacija, jer spada zemljama carevinskog vijeća. Ali i onaj dio koji postoji, Hrvatska Slavonija dijeli se u dva dijela: Hrvatsku i Slavoniju. Ovaj potonji zapravo i ne postoji. Isto tako s pravom Ugarskom i tamo imademo dva dijela: pravu pravcatu Ugarsku i Sedmogradsku, ali ovaj drugi dio po zakonu u opće ne postoji. Kako vidite, do ovdje je stvar vrlo jasna i lako shvatljiva. No, dragi moj, glavna je poteškoća kod upravnog područja bivših okupiranih zemalja. Ovo se područje dijeli u dva dijela. Prvi je od austrougarskih vlasti po svim pravilima zaposjednut, okupiran i anektiran; drugi dio, naime Novi Pazar, taj je samo bio zaposjednut, a kasnije su ga napustili. Međutim i pravo područje okupiranih zemalja dijeli se na dva dijela: Bosnu i Hercegovinu! Aaa.. .da.. .Rijeka! Rijeka je zastupana po dva parlamenta, Saboru u Zagrebu i budimpeštanskom parlamentu…” Nakon ovih riječi pukovnik opazi naglu promjenu kod svoga sugovornika, koja ga je gotovo ponukala da pozove pomoć, spasitelje. Nijemac si je utvarao da se sastoji od dva dijela, od kojih jedan postoji, a drugi ne.
Istaknutu i ostale fotografije ustupio Saša Dmitrović
