Tea Mičić Badurina (PGS): preporučujemo gospodina Blaževića za novog honorarnog kolumnista portala ArtKvart!

Kao reakciju na razgovore s Marinom Blaževićem, intendatnom HNK Ivana pl. Zajca objavljenima na portalu Artkvart, tekst zamjenice predsjednika PGS-a Tee Mičić Badurine, prenosimo u cijelosti

„Namjeravam se kandidirati za intendanta još najmanje tri mandata.”

(Marin Blažević, intervju za Novi list s Davorom Mandićem, 21.4.2022.)

Čitajući megalomansko-mitomanski intervju u tri nastavka, odnosno “labuđi pjev” posrnulog, uskoro bivšeg intendanta HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, što ga je portal ArtKvart velikodušno posvetio liku i (ne)djelu Marina Blaževića, došli smo u nedoumicu treba li uopće nekome čije laži i obmane dugi vremenski period zagađuju javni prostor, nekome tko je već ionako jednom nogom u ropotarnici povijesti i s kojim smo, doduše, u sudskom procesu, pridavati pažnju i dodatno trljati sol o ranu.

Uvijek na strani malog čovjeka, jer takve u pravilu moćnici ne štite, odlučili smo se, po posljednji put, oglasiti na ovu temu. Stoga ćemo iskoristiti priliku podsjetiti na neke, već pomalo zaboravljene ili pak dosad javno nepoznate detalje iz briljantne intendantske karijere Marina Blaževića, koje nam kontinuirano dostavljaju sami djelatnici Kazališta, u želji da cijela istina izađe na vidjelo.

Ujedno mu želimo javno zahvaliti što, nauštrb svog vlastitog, neumorno diže naš rejting, ne shvaćajući da je sam sebi najveća hodajuća antireklama.

No, kako čitanje ovog našeg reagiranja kod dotičnog ne bi ostavilo preveliku gorčinu u njegovom očigledno uznemirenom biću, koje vrlo vjerojatno anticipira svoju skorašnju depresivnu karijeru, a osobito s obzirom na to kako prolazi na natječajima za nova čelna radna mjesta u kulturnim institucijama na koja se prijavljivao prethodnih mjeseci, preporučujemo g. Blaževića za novog honorarnog kolumnista portala ArtKvart! Na taj način će njegovi autobiografski epski spjevovi, odnosno veličanja samoga sebe i svojih navodnih uspjeha, kao i vrijeđanja i ponižavanja neistomišljenika i osoba koje su mu stale na kraj, dobiti svoj adekvatan prostor i u budućnosti. Kao što se i prezentirao na portalu ArtKvart, Marin Blažević je jedino ljudsko biće koje je nezamjenjivo, ima sve uvjete i reference da to i bude, jer zna sve bolje od ikoga drugoga – o operi, drami, baletu, društvenim odnosima, politici, pravu… Stoga, prilika koja se ne propušta, još malo pa nestalo! Tople preporuke.

U nadi da će taj novi angažman imati željeni terapeutski učinak, prisjetimo se, dakle, nekih fakata (nemoguće ih je sve nabrojati) o Marinu Blaževiću, intendantu HNK Ivana pl. Zajca, te neprikosnovene i nedodirljive veličine, čija se nit vodilja upravljanja tom ustanovom može svesti na: »Stvari kakve jesu trajat će dok potrajem ja, a moj nasljednik izvući će se kako bude umio. Nakon mene, neka bude potop!« (Luj XV.)

JESTE LI ZNALI?

  • Jeste li znali da je Marin Blažević, pri svom dolasku, upropastio brojne dotadašnje produkcije predstava HNK Ivana pl. Zajca, koje su građane grada Rijeke tijekom godina koštale milijune i milijune kuna?

– rashodujući produkcije kapitalnih djela gotovo svih dotadašnjih, mahom vrlo uspješnih i omiljenih predstava HNK Ivana pl. Zajca (radi se o minimalno 37 predstava), Blažević nije u smeće bacio ili u bescjenje prodao samo skupu scenografiju i kostime, već je uništio i desetke tisuća radnih sati koje su u te predstave uložili članovi autorskih timova, raznih ansambala, solista, zbora, orkestra…

– taj brutalni kulturocid, nepoznat u svjetskoj kazališnoj povijesti, pravdao se izjavom da se “ne smiju davati predstave u autorskom timu kojih se nalaze umjetnici koji su pod sudskom istragom” (?!?!), iako je opće poznato da svako kazalište živi od repriza i obnova.

  • Jeste li znali da je tjeranje “nepoćudnih” zaposlenika iz HNK započelo praktički od prvoga dana dolaska Marina Blaževića u HNK Ivana pl. Zajca?

– jednoj od prvih žrtava Blaževićeva režima, gđi Marijani Prohaski nije produljen Ugovor o radu na mjestu solistice Opere, unatoč peticiji koju je potpisalo preko 100 kolega iz struke, uključujući dvoje nacionalnih prvaka – peticija je odbijena s argumentima tipa da “niti jedan od potpisnika peticije nije doktor znanosti” (?!?!) za razliku od velikana dr. sc. Marina Blaževića. Samo zato što je bila prijateljica s bivšom intendanticom, gđom Nadom Matošević, gđa Marijana Prohaska pozvana je na audiciju dok je bila u visokom stupnju trudnoće. Probajte samo zamisliti lakoću opernog pjevanja s tolikim pritiskom na dijafragmu. Pa onda zamislite tu Blaževićevu ljudsku veličinu.

– slična peticija za produljenje ugovora o radu g. Dariju Bercichu, solistu Opere, također je ignorirana, iako je g. Bercich završio dodatno obrazovanje traženo od poslodavca. Bio je miljenik publike i kritike, no nedovoljno podoban za Marina Blaževića, pa je zahvaljujući njemu svoj novi dom pronašao u Beču. Zamislite sad još jednom tu Blaževićevu ljudsku veličinu.

– vrh licemjerja dosegnut je transparentom na zgradi HNK: “OVO JE I UKRAJINSKO NARODNO KAZALIŠTE” kojim je uprava, posebno svojim kolegama, ukrajinskim glazbenicama i glazbenicima te kuće iskazala solidarnost i sućut prema ukrajinskom narodu u ratnim okolnostima. Lijepo. Šteta što je u mirnodopskim uvjetima situacija bila nešto drugačija, pa se nije prezalo pred šikaniranjem prvakinje opere Olge Kaminske, koju se degradiralo dvije razine niže u statusu, a pri samom kraju njenog radnog staža, unatoč tome što joj je ostalo otprilike 6 mjeseci do mirovine, humano joj se ne produžuje ugovor o radu. Zajedno u ratu, zajedno u miru? Teško. Zamislimo se još malo nad tom ljudskom veličinom.

– maestro Igor Vlajnić jedan je od onih koji su tužili HNK odnosno intendanta zbog uznemiravanja na radnom mjestu. Shvativši da će izgubiti sudski proces, Blažević mu je ponudio nagodbu, koju je Vlajnić zbog mira u kući (kao i svog vlastitog) i prihvatio. Ipak, nije dugo potrajalo, pa je nakon nastavka suptilnog ponižavanja i potcjenjivanja maestro Igor Vlajnić, dugogodišnji dirigent HNK, teška srca napustio kazalište nakon 17 godina rada i brojnih vrijednih umjetničkih ostvarenja.

– do Blaževićevog dolaska u Kazalište prvaci Drame bili su: Olivera Baljak, Davor Jureško, Dražen Mikulić, Alen Liverić, Damir Orlić i Denis Brižić. Alen Liverić, cijenjeni i nagrađivani kazališni, televizijski i filmski glumac, napustio je riječki teatar i otišao u onaj zadarski, na niže rangirano radno mjesto. Možemo i šapnuti Liverićeve riječi prije odlaska: „Otišao sam kako mi Blažević ne bi bio intendant!“. Potom, Davor Jureško. Također je otišao u zadarsko kazalište, na niže rangirano glumačko radno mjesto i to dvije godine prije mirovine. Idemo dalje. Damir Orlić također je napustio „Ivana Zajca“ i otišao u Kazalište lutaka na radno mjesto „glumac-lutkar“. Mikulić i Brižić ostali su u Kazalištu, no, kao da i nisu jer je nemoguće procijeniti do kuda seže njihov profesionalni angažman otkad mu je Blažević na čelu. Premijere koje je taj dvojac odigrao, ravne su nuli.

– što tek reći za solisticu Vanju Zelčić ili pak prvakinju opere Ivanu Srbljan i ravnatelja Opere Filipa Faka koji su otjerani iz “Zajca” da bi koji mjesec kasnije postali čelni ljudi hrvatskih institucija u kulturi? Toliko o Blaževićevoj legendarnoj pronicljivosti.

  • Jeste li znali da su brojni vodeći umjetnici HNK Zajc, unatoč svojim neospornim umjetničkom kvalitetama, sustavno i ciljano izostavljani iz podjela uloga, što je de facto definicija mobbinga?

 – nacionalna prvakinja Kristina Kolar godinama mnogo više pjeva po kazališnim daskama Europe nego u svojoj matičnoj kazališnoj kući HNK Ivana pl. Zajca

– prvakinja baleta Marta Kanazir Bagadur, umjesto da pleše glavne role, karijera joj je praktički stopirana; mlada prvakinja, u naponu snage i na vrhuncu svojih plesačkih mogućnosti, sve češće statira na sceni, otkad se otvoreno pobunila protiv tiranije

– već spomenuti prvak drame Dražen Mikulić, poznati i brojnim nagradama ovjenčani glumac, godinama je izostavljen gotovo iz svih predstava, a kamoli važnijih uloga, koje su mu u konačnici u opisu radnog mjesta

– umjesto da naši prvaci rade svoj posao za koji su uostalom i plaćeni novcem građana grada Rijeke, Blažević honorarno angažira brojne skupe goste, što je dokaz dvostruko lošeg i neracionalnog upravljanja, kako financijama, tako i ljudskim resursima HNK Ivana pl. Zajca

– za one koje žele znati više… U novom Zakonu o kazalištima postoji odredba po kojoj, ukoliko netko nije dovoljno umjetnički doprinosio, može biti izveden pred posebno povjerenstvo za procjenu umjetničkog doprinosa (čitaj: “streljački vod”) i dobiti otkaz. Dakle, intendant najprije odlučuje o tome da određeni umjetnici neće raditi, a zatim ih može okriviti za to što nisu radili i dati im otkaz, pritom “perući ruke” na način da čitavu odgovornost prebaci na povjerenstvo sastavljeno od poslušnika koje je sam odabrao. Upravo na prijedlogu takvog novog Zakona o kazalištima radio je, pogađate, Marin Blažević. Zbrojimo sada dva i dva i odajmo još jednom počast ljudskoj veličini Marina Blaževića, intendanta par excellence.

  • Jeste li znali da ste mogli izgorjeti na nekoj od dramskih predstava HNK Zajc?

– možda zvuči nevjerojatno, ali činjenica jest da je netom prije otvaranja Dram(m)a centra u zgradi ex Ivexa na Delti, 10. listopada 2021. izbio požar u kojem su pukom srećom izbjegnute ljudske žrtve, s obzirom na to da je bila nedjelja

– unatoč tome, potpuno svjestan rizika kojem izlaže buduću publiku u tom prostoru, intendant Marin Blažević dozvolio je da se u takvom prostoru, koji ne ispunjava ni osnovne sigurnosne uvjete, održavaju predstave bez otklanjanja uzroka navedenog požara. Tek prijavom Dražena Mikulića Državnom inspektoratu, Dram(m)a centar je zatvoren do daljnjega. Marin Blažević – veliki humanist i riječki lokalpatriot!

  • Jeste li znali da je intendantski mandat Marina Blaževića uokviren neviđenim političkim skandalima s Ministarstvom kulture u glavnoj ulozi?

– “lanac nesreće” započeo je neprihvaćanjem njegove intendanture 2016. godine od strane tadašnjeg ministra kulture, koje je naknadno izbjegnuto sretnim tajmingom upravne tužbe Grada Rijeke prema Ministarstvu kulture u razdoblju smjene vlasti između dvaju ministara;

– šest godina kasnije, potpuno obrnuta situacija – njegovo legitimno razrješenje od strane Gradskog vijeća Grada Rijeke iz 2022. godine minirala je ministrica kulture, inače akterica trenutne afere s uhićenima na Geodetskom fakultetu u Zagrebu i pronevjerom 19 milijuna kuna koje im je dodijelila bez natječaja; najnevjerojatnij aspekt te situacije je da je ministrica unaprijed javno najavila da će Blaževića zaštititi od smjene, bez uvida u činjenično stanje.

  • Jeste li znali da je Marin Blažević režirao 15-ak predstava u vlastitom kazalištu iako nije režiser, a potom te vlastite predstave forsirao na gostovanja u inozemstvu?

– iako intendant cijelo vrijeme tvrdi da Riječankama i Riječanima velikodušno poklanja svoje režije, baš naprotiv, isti koristi resurse vlastitog kazališta (scenu, ansambl i resurse nacionalne kuće), nemilice trošeći novac poreznih obveznika u svrhu vlastite promidžbe i bildanja dotad praktički nepostojećeg životopisa

– uz bezbroj predstava koje su odigrane na kazališnim daskama HNK Ivana pl. Zajca, Blažević je forsirao da upravo njegove vlastite režije igraju na gotovo svim gostovanjima – Ravenna, Savonlinna, Heraklion; HNK Zagreb u nekoliko navrata… Toliko o „krivoj premisi“ da je radno mjesto intendanta neka veća vrijednost.

– koliko su njegovi režijski uratci kvalitetni, dovoljno govori kritika s prestižnog opernog festivala u Savonlini Giulija Cesearea “Brutalno klanje Giulia Cesare-a” autora Geralda Malonea, direktora Metropolitan Opera Club-a iz New Yorka. Plaćene kritike za njegove predstave u “Zajcu” su, očekivano, nešto pozitivnije nastrojene.

  • Jeste li znali da Marin Blažević ima ozbiljnih problema sa stručnim autoritetima?

– indikativno je, primjerice, koliko se ravnatelja Opere promijenilo u njegovom mandatu. Osim njega samoga, tu su bili i Petar Kovačić, Kalle Kuusava, Filip Fak, Dražen Siriščević (dodajmo pritom i neuspjelo imenovanje Giorgia Suriana)

– indikativna je i sudbina dirigenata koji su u startu najavljivani kao velike zvijezde formata Sirius, da bi vrlo brzo završile kao zvijezde padalice (npr. Yordan Kamdzhalov, Kalle Kuusava, Philipp von Steinaecker)

– dapače, maestro Yordan Kamdzhalov, koji je najprije najavljivan kao “jedna od najvećih svjetskih dirigentskih senzacija”, “filozof među dirigentima” i sl., tužio je HNK Zajc nakon sukoba s Marinom Blaževićem, dok je maestro Kalle Kuusava javno izjavio da ga je Marin Blažević izigrao i prevario

– izraze kojima je Marina Blaževića pisanim putem počastio svjetski poznati solist, bas Carlo Colombara, nakon što je Blažević dugo ignorirao njegove e-mailove u svezi isplate zaostalih honorara, vjerojatno nije prikladno ponavljati u javnom prostoru, pa ćemo ih izostaviti.

  • Jeste li znali da je stvarni popis žrtvi maltretiranja Marina Blaževića i njegove ulizničke svite mnogo dulji od onog poznatog široj javnosti, kao i da Marin Blažević konstantno obmanjuje riječku javnost o broju i prirodi sudskih tužbi koje je riječkom kazalištu navukao na vrat?

– nemoguće je nabrojati sve primjere, ali jedan od recentnijih i sramotnijih primjera je maltretiranje čuvenog koreografa Cayetana Sota i člana njegovog autorskog tima, Darija Suše, koji su morali zatražiti pomoć zaposlenika HNK Ivana pl. Zajca, Sindikata HSDK, pa čak i intendantice HNK Zagreb, gđe Ive Hraste Sočo, kako bi se uspjeli zaštititi od konstantnog maltretiranja Uprave Zajca i da bi uopće uspjeli realizirati projekt na kojem su pozvani da rade kao renomirani gosti

– unatoč tome što Marin Blažević kao papiga ponavlja da dosad nije izgubio nijedan sudski spor, poznato je da je zasad izgubio sigurno barem jedan i to onaj kojeg je protiv njega pokrenuo renomirani srpski redatelj Aleksandar Nikolić; dakako, sve troškove tog sudskog procesa platili su građani grada Rijeke, a ne Marin Blažević osobno

– poznato je i da je određeni broj sudskih procesa Marin Blažević završavao nagodbama – uz već spomenutog Igora Vlajnića, poznato je i kako je kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović jedino tim putem uspjela ishoditi normalne uvjete rada, ali samo nakratko, jer se maltretiranje ubrzo nakon nagodbe nastavilo, samo što su metode postale suptilnije i perfidnije

  • Jeste li znali da Marin Blažević – intendant jednog nacionalnog kazališta – bdije nad Facebook profilima drugih institucija i pojedinaca?

– dotični je, naime, zajapureno tražio od Zagrebačke filharmonije da sa svoje Facebook stranice ukloni životopis novoizabranog ravnatelja Filipa Faka

– nakon što ga je Zagrebačka filharmonija hladno odbila, Blažević je doživio potpuni fijasko kad je pomoću režimskih medija pokušao napraviti hajku na novog ravnatelja Filharmonije, vadeći iz konteksta i lažno interpretirajući navode iz njegovog životopisa uz tvrdnje da je Fakov životopis “lažiran”, čime je postigao samo to da je sam sebe prokazao pred svekolikom javnošću

– kao da već taj postupak nije samo po sebi dovoljno nizak, od nekolicine izvora doznali smo da je navodno u bijesu nazivao i prozivao svoje bliske suradnike koji su se usudili lajkati ili pozitivno komentirati navedenu objavu, zamjerajući im čak i to što su čestitali ili zaželjeli sreću u radu novom ravnatelju Filharmonije

  • Jeste li znali da je Blažević jedini intendant u povijesti hrvatskog kazališta kojem dvije godine zaredom nije prihvaćeno programsko-financijsko izvješće o radu od strane Gradskog vijeća?

–  unatoč tome što Zakon o kazalištima predviđa razrješenje upravo zbog tog razloga, Marin Blažević već dvije godine zaredom nije razriješen sa svoje funkcije

– unatoč legitimnom i utemeljenom razriješenju, koje je Gradsko vijeće Grada Rijeke još u kolovozu 2022. donijelo na prijedlog Kazališnog vijeća, Marin Blažević “preživio” je isključivo pomoću neviđenih političkih manevara ministrice kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i podrške riječkog gradonačelnika Marka Filipovića

  • Jeste li znali da za vrijeme mandata Marina Blaževića dogodio jedan od najvećih egzodusa zaposlenika u povijesti hrvatskih kazališta, koji se dogodio prvenstveno zbog neodrživih i neizdrživih uvjeta rada?

– Opera: nepoznat broj ljudi napustio je orkestar (minimalno 19 ljudi) i zbor HNK (minimalno 5 ljudi), uključujući neke od ponajboljih instrumentalista i pjevača; od solista smo posljednjih godina izgubili nekolicinu, od kojih su neki godinama držali repertoar: Olga Kaminska, Ivana Srbljan, Dario Bercich, Vanja Zelčić, Ivan Šimatović, Davor Nekjak

– Drama: glumci Predrag Sikimić i Lucio Slama dobili su otkaze. Glumica Sabina Salomon dobila je otkaz koji je povučen nakon što je dokazano da je protuzakonit. Sumnjivi su i brojni odlasci “iz osobnih razloga”, poput onog Tanje Smoje, Rosane Bubole, Nikole Nedića itd.

– Balet: iz Baleta je otišlo minimalno 24 ljudi, što uključuje one koji su prisilno umirovljeni i one koji su prisilno raspoređeni na druga, niže rangirana radna mjesta

– Tehnika: otišlo je minimalno 6 binskih radnika, 2 rekvizitera, 2 električara, 2 garderobijerke, 1 frizerka i šefica čistačica.

– Administracija: Gotovo je nemoguće utvrditi točan broj otkaza, odnosno samoinicijativnih odlazaka. Sigurno je da su otkaze dale voditeljica marketinga, producentice opere i drame, tajnica opere, u kratkom roku se promijenilo nekoliko nadzornika orkestra, inspicijenata…

Filantropija na najjače.

ZAKLJUČNO

Što više reći o autokratu koji, pun petparačkog cinizma, izgovara, prije svega, toliko grozomornih optužbi i objeda o svojim ljudima, o svom kolektivu, mahom i o vlastitim akvizicijama, samo zato što imaju svoje dostojanstvo, moral i misle svojom glavom? Ljudima koji čine jezgru kazališta. On, koji je mjena, a misli da je Bog. Tragedija. Pitamo se, razmišlja li ikad i o njihovom fizičkom zdravlju i duševnom miru, nakon gomile izbačenih osvetničkih strelica i silnih omalovažavanja i maltretiranja?

Paradoksalno, gospodar ljudskih sudbina našeg Kazališta, nakon nebrojenih neproduljenja ugovora svojim zaposlenicima, nikako se ne može pomiriti s činjenicom da postoje ljudi koji ne žele produljiti njegov. I to oni ljudi koji predstavljaju građane i građanke  Rijeke, koji velikodušno financiraju njegovo profesionalno egzistiranje u Gradu posljednjih 9 godina. No, kada to osjeti na vlastitoj koži, to je teror i fašizam. Inače je business as usual.

Da je netko rekao da će političko tijelo koje je imenovalo intendanta moći teže smijeniti njega nego što može razriješiti sebe, pripada rubrici „Vjerovali ili ne“. Izvješća o radu gradskih institucija i poduzeća podnose ravnatelji istih gradskim vijećnicima. Još se nikada nije dogodilo i potpuno je nezamislivo da jedan ili jedna od njih prijeti tužbama gradskim vijećnicima i predsjedniku Gradskog vijeća radi donošenja odluka unutar svog djelokruga rada i svojih propisa. Sasvim sigurno im nije ugodno biti ispitivan/a pa i suočen/a s brojim pritiscima, kritikama i zahtjevima za smjenom. No sve dosad, nikome od njih, kao osobama od javnog ugleda, javni prostor nije služio kao poligon za verbalna iživljavanja s onima kojima odgovaraju. Ovo je neviđeni presedan. Svojim divljanjem dozlogrdio je čak i dosadašnjim zaštitnicima u gradskoj upravi.

Isto tako, nužno je, a ne ide mu nikako, napraviti distinkciju između privatne osobe i javne osobe (kao i javne funkcije). Zaboravlja da nije običan građanin koji iznosi stav o politici već je javna osoba na čelu najveće ustanove u kulturi grada koja se izdašno financira novcem građana i odgovara za svoj rad Gradskom vijeću koje ga je biralo i koje ga može smijeniti (tako je bilo do izmjene Zakona o kazalištima).

Teza da se lokalna politika upliće u rad kazališne kuće je potpuno deplasirana. Intendant uživa apsolutnu slobodu u izboru svojih suradnika, kreiranju svog programa, podjeli uloga, dogovoru i isplati honorara. Upravo takvo upravljanje je riječko Kazalište dovelo tu gdje se trenutno nalazi. Za to je odgovoran isključivo intendant i iz tog razloga je politika rekla da on mora otići. A puno prije politike to su odlučili i sami zaposlenici i predstavnici umjetnika u Kazališnom vijeću.

Marin Blažević prodaje mantru borbe protiv provincijalizacije otkad je došao u riječko Kazalište. To je njegov zaštitni znak. Bez izmišljenih neprijatelja (“zadrti regionalisti – fašisti” (?!) i “lokalni medijski nasilnici”(?!), naime, on gubi svoju konceptualnu potku. Bez najezde kulturno i politički zaostale politike, novinara i, u konačnici, publike, on nema ulogu narodnog prosvjetitelja. Podrazumijeva se, dopušteno je razmišljati samo u okviru zacrtanog njegovim zlatnim perom. „Staroj“ publici, bahato je, 2014., tada s pozicije ravnatelja Opere poručio da se strpi. Ovo vrijedi citirati: „Draga publiko, i o vama ovisi hoće li HNK Ivana pl. Zajca iskoračiti iz kazališne provincije i praznine, preuzeti rizik slobode, razlike i suradnje pa “nesvjesnu gomilu”, o kojoj govori Gavella, transformirati u novu kazališnu zajednicu. U najavi sezone 2015./2016., riječku Operu okrećemo prema novoj publici, a onu skloniju tradiciji pozivamo na strpljenje. (…) Time ćemo nastaviti program predstavljanja opernog repertoara prije i nakon devetnaestog stoljeća, koje u riječkoj Operi i za njezinu tradicionalnu publiku nikako da prođe.” Marin Blažević na teži je način naučio da tradicionalna publika u svakoj operi na svijetu predstavlja većinu. Naravno, suvremene adaptacije su dobrodošle ali ne način da se zatire sve što je bilo prije vlastite ere i ironično udara po dosadašnjoj publici, unatoč tome što se programski predviđa prostor svima. Naime, tada imaš – poluprazno gledalište, a prizori kilometarskih kolona za kupnju ulaznica, poput onih u HNK Zagreb, pusta su tlapnja. Strpljeni – spašeni.

Marin Blažević, u maniri Franje Tuđmana na aerodromu Pleso 1996., obrušava se na svoje protivnike – zaposlenike, novinare, političare, da bi sakrio vlastite neuspjehe i loše umijeće upravljanja Kazalištem. Zaista jest tragično kad inteligencija, radišnost i discipliniranost zasjene crte ličnosti koje onemogućavaju razvoj kolektiva i kazališta u najširem smislu pa u konačnici postaneš grobar vlastite institucije.

Marin Blažević uvjeren je da ga opsesivno mrzimo. Moramo ga razočarati. Mi ga uopće ne mrzimo. Mi nismo njime opsjednuti. Mi ga jednostavno više – ne želimo. I u tome smo dosljedni. Ne, ne želimo da nestane u mračnoj uličici (kakvom umu to uopće može pasti na pamet?!), već želimo da nestane iz Kazališta. Navodno je iz Rijeke već i tako nestao.

Konačno, ako poraz „lokalnih političkih mustri“ reflektira u vlastitoj kapitulaciji odnosno odluci da se više neće (ili ne može) kandidirati, priznajem, ovaj poraz slađi je od svake pobjede.

Mi bismo to ipak prije nazvali klasičnim samoubojstvom iz zasjede.

Za sve ostalo – vidimo se na sudu!

“Neću se prijaviti na natječaj za intendanta iz tri razloga. Prvi je taj što smatram da publika i zaposlenici, zaposlenice, djelatnici, djelatnice riječkog HNK nakon osam godina mojeg intendantskog mandata i dvije godine prethodno mandata kao ravnatelja opere imaju pravo provjeriti može li netko drugačije, bolje i više.  Drugo, ne mislim se kandidirati jer mi u ovom trenutku nije jasna strategija razvoja kulture u Rijeci, pa tako i strategija gradske uprave prema kazalištu. Potpuno mi je jasno da u ovom trenutku sve političke opcije smatraju da bi kazalište trebalo reducirati, jasno mi je da postoji jedna politička opcija, a to je Primorsko-goranski savez, koji smatra da bi kazalište trebalo provincijalizirati. (…) Treći razlog je što 2025. i 2026. godine imam dogovoreno sasvim dovoljno profesionalnih izazova zbog kojih ne bih mogao biti u Rijeci. Neću ostati u kazalištu jer čisto sumnjam da bi me budući intendant ili intendantica htjeli za suradnika.”

(Marin Blažević, konferencija za medije, 19.10.2023., preneseno s portala ArtKvart)

Tea Mičić Badurina,

Zamjenica predsjednika PGS-a

#HNK Ivan pl. Zajc #Marin Blažević #PGS #Primorsko-goranski savez #Tea Mičić Badurina

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh