Projekt they/perform now u produkciji studenta Marka Čavlovića, a izveden kao njegov ispit na završnoj godini diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom dr. sc. Ane Letunić, doc. art., okupio je šest izvođača/-ica u okviru pet performansa, žanrovski, dakako, protejskih, i to pod performativom „Izvedi svoj performans“. I kao što je u izvedbenom predstavljanju projekta Marko Čavlović istaknuo, nisu svi prijavljeni prijedlozi prošli, što je isto tako bio jedan segment njegova „izvedbenoga ispita“.
Nakon prezentacije projekta they/perform now, panela s dijelom izvođača/-ica, a koje je bilo popraćeno gastronomskom instalacijom/dobrodošlicom jagoda i šampanjca na prekrasnom balkonu Akademije koji se pogledom proteže ravno na fasadno žutilo strahopoštovanoga HNK, uslijedio je i prvi performans koji smo mogli pogledati u Galeriji ULUPUH. Prostorno osmišljen performans Angele Stipić, studentice 2. god. diplomskog studija glume, zaista je tražio dio Galerije ULUPUH koji je svojim bijelim pomičnim vratima sugerirao prostor doma. Naime, Angela Stipić kao jedini zvuk svog nenaslovljenoga performansa određuje mehaničko okretanje veš mašine, koji u tom verbalnom performansu nostalgije, čežnje za domom negdje na dalmatinskom Jugu, ispunjava pjevanjem šlagera kao poveznice s domom, a što je sugerirala i jedenjem i dijeljenjem soparnika publici, s centralnim dijelom performansa kada na štrik vješa A4 papire s ispisanim riječima (svaka riječ na papiru zasebno) LJUBAV, DOM, OBITELJ, DOMOVINA (ironičnim potezom kada vješa papir s ispisanom riječi DOMOVINA, umjetnica gotovo mehanički stavlja kvadraturu-papir prema srcu). Tu podsjećam na knjigu Stefa Jansena Razlog za dom, u kojoj je polazišna točka u razumijevanju pojma doma i pitanja vezanih uz stvaranje (engl. home-making), ali i osjećanje doma, autorova kritička konceptualizacija definicije doma. Naravno, uslijedilo je završno „ovješavanje“ i papira-diplome prijediplomskoga studija glume, i uz pjesmu „Zemljo moja“, koja se intenzivno u vrijeme rata slušala, medijski oglašavala kao glazbeni motiv konsolidiranja zamišljene zajednice. Vizualno vrlo jaka slika doma s veš mašinom, na kojoj se i jede i piše, u toj bijeloj izložbenoj kocki: izvođačica u bijeloj košulji, tajicama, stiliziranim borosanama, bijelom veš mašinom i štrikom s ovješenim papirima, a sve kroz autobiografsku priču o umjetnosti koja bi trebala biti korisna (umjetnost zajednice), i sve to kroz ironijski komponentu susreta s knjigom Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima koji potpisuju u uspješnoj suradnji Ichiro Kishimi i Fumitake Koga. Bijela vizualna slika nostalgije za domom i ironije o domu/domovini/domovnici u jednom.
Sljedeće večeri, s početkom u 21 sat na Sceni F22, izvedbeni drag duo Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost izveli su isto tako pred prepunom dvoranom drag performans One Flesh. “Stavljanjem sebe u drag pitamo se što je za nas drag u kontekstu Akademije i otvaramo različite izvedbene i aktivističke potencijale”, ističu iza izvedbenih imena iza kojih stoje student 2. god. prijediplomskog studija montaže Jurica Nikolić i student 3. god. prijediplomskog studija suvremenog plesa Mateo Babić, koji su na samom panelu predstavljanja projekta istaknuli da je riječ o prvom drag showu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Posljednji dio drag showa, kada drag kostimi i šminka padaju i kada se razgoljuju do kraja u vlastitom svakodnevnom mesu, dekonstruira sâm drag; show klizi prema ispovjednom performansu „tijela draga“. Dakle, iste godine kada je održan i prvi QueerADU, Akademija dramske umjetnosti dobiva svoj prvi drag show zahvaljujući navedenoj produkciji. Pritom sociem pikazuje činjenice da se ADU još uvijek nalazi u središtu #metoo skandala, a gotovo su svi stratumi moći prokazani, odrazio se vrlo hrabro i kao problemski kontekst jedne od priča u tom drag performansu koji je tragične teme izvedbeno zamotao u drag show, kada publici preostaje jedino pljeskati uz ritam poznatih glazbenih naslova koje je precizno izvela plesna skupina studentica s ADU (Jana Božić, Marina Brajdić, Lea Brcko, Nina Jugo, Marija Pehar).
Dakle, kraj: pozornica je osvijetljena; jedan od drag queen izvođača/-ica nema više dugu plavu zanosnu periku, kosa je stegnuta u mrežici bez perike, kostimi su pali, šminka je izbrisana: „And Dean opened the door, and professors rushed in.“ Jedna roza čizma je skinuta, i „dva anđela, dva studenta/dvije studentice otišli su doma s Njim“. Komedija je završena, aktivistički potencijal draga prelijeva se u stvarnost, kojim se želi ukazati na veće probleme koji sežu daleko izvan 4 zida institucije ADU, ili kao što autorski duo ističe: „Kakav je to drag koji izvode dva pedera na Akademiji dramske umjetnosti?“. Bravo. Inače diplomski rad „Drag performans kao oblik subverzivne umjetničke prakse u suvremenoj Hrvatskoj umjetnosti“ 2018. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio je Toni Zadravec.
U subotu, 6. travnja, imali smo priliku pogledati preostala tri performansa u produkciji Marka Čavlovića u kojega izvođači i publika vjeruje; produkcijska i tehničko-logistička podrška od strane producenta projekta bila je itekako vidljiva u komunikaciji s izvođačima/izvođačicama. Uzajamno povjerenje bez stratuma moći. Točno u podne započela je izvedba 1.25 kg Hane Medvešek kojim umjetnica otvara pitanje: “Što je performans? Može li dizanje utega biti performans? Koja je svrha performansa? A dizanja utega?”, što se može nadovezati na pitanje o korisnosti umjetnosti o kojem je kroz knjigu Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima, koju potpisuju Ichiro Kishimi i Fumitake Koga, otvorio neimenovani performans Angele Stipić. Riječ je o autobiografskom performansu gdje Hana Medvešek, po struci komparatistica, nederlandistica i fizioterapeutkinja, vanjska suradnica za digitalne sadržaje međunarodnog sportskog brenda, s naglaskom na analizu podataka, a u slobodno vrijeme, među ostalim, diže utege, svakodnevnu izvedbenu praksu transferira u umjetnost performansa. Umjetnica u tom performansu naslovne težine 1,25 kg, u black boxu, demonstrira dizanje utega; fizički performans težine utega (života), jačine (snage), izdržljivosti, ono što bi Jon McKenzie u svojoj knjizi Izvedi ili snosi posljedice: od discipline do izvedbe odredio i kao organizacijski i tehnološki performans, jer kao što Hana navodi, „Ako izlaskom na natjecanje mogu postati klizačica, onda izlaskom na pozornicu mogu postati izvedbena umjetnica.“ Performans je umjetnica strukturirala kao eksperiment gdje ju je zanimalo u kojoj je mjeri moguće iskoristiti nelagodu za vlastitu promjenu, transformaciju, dakle, da će se nakon ovoga performansa osjećati kao druga osoba. Navodi kako je umjesto te izvedbe mogla završiti tri napredna tečaja iz programiranja i analize podataka (te tako biti još konkurentnija na tržištu rada), ali da je željela osjetiti energiju tišine, utvrditi koju moć ima performans na aktera/-aktericu.
Lucija Bogunović, studentica Akademije likovnih umjetnosti, predstavila se performansom Korak, soba, riječ: ali zato je pričala dok spava u kojemu preispituje, kako je istaknula u detaljnom opisu performansa, „pojam doma, krova nad glavom, dom kao privilegiju i mjesto utočišta, kako fizičkog tako i psihološkog te kao nešto neodređeno – prostor/osjećaj koji je moguće nanovo graditi i adaptirati”, gdje navedeni performans tematski možemo nadovezati na pojam doma kao nostalgije, čežnje kako je navedenu traumu tematizirala Angela Stipić. Scena je u black boxu određena iscrtanim tlocrtom prostorija u boji; žuta, crvena, bijela, plava traka koje reprezentiraju umjetničinih 5 soba u kojima je tijekom studentskih dana živjela, u tranziciji, gotovo u liminalnoj fazi stanovanja. Pritom publika sjedi između ili na tim trakama-tlocrta umjetničinih soba koje vizualizira kroz čitani tekst. Saznajemo da je njezina prva soba zauzimala jednu petinu cijeloga stana. U opisu rada umjetnica ističe da je ovaj stambeno-tlocrtni performans nastao kao reinterpretacija već postojećeg audio-vizualnog rada “the window on the northern side looked out onto a block of purple buildings”, a njime Lucija isto istražuje koncept doma, krova nad glavom, doma kao privilegije i mjesta utočišta, fizičkog i psihičkog, te kao nečeg nedefiniranog – prostora/osjećaja koji se mogu obnoviti i prilagoditi.
Produkcijski program they/perform now Marko Čavlović završno je odlučio uokviriti performansom Kuhinjski element studentice Mine Ugrin koji opisuje Lucija Marković, studentica dramaturgije, sljedećim kritičkim ispisom o nevidljivosti kućanskoga rada: „U kuhinji, iz kuhinje, za kuhinjskim elementima, Mina Ugrin, studentica druge godine prijediplomskog studija suvremenog plesa, osmišljava plesnu izvedbu koja preispituje najprije njezin doživljaj same sebe u kuhinji tako što na sceni uobličuje mentalnu sliku razapete suvremene ženske Osobe. U novoizgrađenom prostoru, plesačica svojim koreografskim odlukama u više slojeva rastvara, u našem društveno-političkom kontekstu često umanjivanu i osporavanu, kategoriju ženskog rada u kućanstvu.” Nevidljivi rad u liminalnoj poziciji kuće i ureda umjetnica je tim plesnim performansom prostorno označila kuhinjom-kavezom (scena je sa sve četiri strane određena kuhinjskim elementima i neizbježnom veš mašinom) a kostimografski dijadno je bila označena cipelom na jednoj nozi, a papučom na drugoj te kratkom crnom pregačom preko koje nosi crni sako. Pritom mehaniziranim pokretima označila je semiotiku kuhinje u užurbanosti razdijeljenosti između posla i kuće kada se ne može uživati u obavljaju kućanskih poslova, poput kuhanja (koje bi trebalo biti umjetnost sâma po sebi). Ta razapetost završno je jukstaponirana pjesmom koju izvođačica izvodi a capella, a pjeva o majci u pjesmi „Ne kuni me majko”, i tim snažnim stihovima-molbom završava izvedbu.
Završno, uz oduševljenje, sve pohvale producentu (dakako, njegovom ispitu) i svim izvođačima/izvođačicama. Riječ je o iznimnom studentskom projektu za koji osobno vjerujem da je Marko Čavlović kao producent svih pet performansa zaslužio i više nego odličnu ocjenu, a što će zasigurno demonstrirati neki njegov budući rad u produkciji festivala. To sigurno. Bravooo svima… Dakle, bez ikakve zadrške ovogodišnji program they/perform now može biti, naravno, ako to producent želi, prvo festivalsko izdanje performansa. Završno preostaje mi kolegijalna zahvala producentu ovoga događanja što sam bila uključena kao predavačica o povijesti i/ili kronotopu umjetnosti performansa gdje sam imala prigodu ukratko predstaviti svoje tri knjige u umjetnosti performansa (2014, 2017, 2022) kao i metodologiju rada: od kronotopskoga istraživanja u prvoj knjizi s obzirom na izvedbene centre, na što me je posebno potakao communitas nezavisnih centara devedesetih, preko topoa o osobnim mitologijama i političkim inventurama u drugoj knjizi do kiničke izvedbene linije otpora u trećoj knjizi. Završno ističem za kronotopski dizajn kutije prve knjige, koju je dizajnirao Damir Bralić zajedno sa svojim dizajnerskim communitasom, upravo ono što je on sâm isticao, a što je do sada ostalo neprepoznato u kritičarskim krugovima: „Kutija je oblikovana kao objedinjeni ‘mega-performans’ umjetnika zastupljenih u knjizi, a služi i kao svojevrsni memento, vizualni indeks.” Čudno da se pažnja nije zaustavila na tom dizajnerskom mega-performansu. Marku Čavloviću sigurna sam da iz njegove pozicije pažnje navedeno ne bi promaklo. Dakle, HVALA.
Istaknuta fotografija: Marko Čavlović Foto: Lana-Barbara Petak
