„Izuzetno sam zadovoljan. I promocijom, i posjećenošću“, rekao je Andrea Žic Paskuči i na neki načinn odahnuo nakon što je u auli Muzeja moderne i suvremene umjetnosti javnosti predstavljen njegov književni prvijenac, zbirka pjesama „Recikliranje“.
Predvorje MMSU-a bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta, što baš i nije uobičajeni slučaj kada su u pitanju promocije knjiga, u ovom slučaju zbirka pjesama, a naročito ne kada je riječ o književnom prvijencu nekog novog autora. No, Andrea Žic Paskuči sve je samo ne i nepoznat javnosti, pa i zanimanje za njegove pjesme, a neke od njih već su imale prigodu probiti led i zaživjeti u javnom prostoru, očekivano nije moglo proći nezamijećeno. Uz Mladena Blaževića, koji je ovoga puta preuzeo na sebe ulogu moderatora, o Recikliranju su govorili autor i Kristina Posilović, urednica zbirke pjesama.
– Čini mi se da je Andrea Žic Paskuči tu knjigu imao i prije same te knjige, nije bilo puno uredničkih intervencija u same pjesme, to je trebalo samo na neki način posložiti, složiti njega i tu njegovu pjesničku ličnost, no Andrea je pjesnik i bez te knjige, kazala je Kristina Posilović i otkrila ono što znaju svi oni koji su imali prigode upoznati Andreu Žica Paskučija.
Radionice pisanja Kristine Posilović Andrea Žic Paskuči je je i sam pohađao, pa je, kako to sam naglašava, nekako logično bilo da joj se prvoj i obrati.
– S obzirom na to da mi je ovo prva knjiga i da sam nepoznat kao autor sugerirano mi je da je možda bolje da nađem urednicu, a Kristina Posilović je bila logičan slijed s obzirom na radionicu i na naše poznanstvo. Moram naglasiti da sam naslovnicu vidio čim sam imao materijal, a s obzirom da mi je to struka i posao, onda mi je nekako bilo i logično da sam odradim i složim knjigu. A tada sam već imao gotov materijal.
Zbirka pjesama podijeljena je u tri poglavlja: Ja, Odlaganje i Sortiranje, zajedno čine Recikliranje. U njoj iz staroga teče novo, iz izmaštanoga začuđujuće, iz promišljenoga nedohvatljivo. Tim i takvim se smjerom kreće Paskučijeva poezija, koja je dovoljno spora da nam zadrži pažnju na brojnim jezičnim bravurama, a opet taman onoliko brza koliko je potrebno da izmakne i da se izmjesti u druge, nama nepoznate prostore, kako je to u uvodniku zapisala Kristina Posilović.
– Andrea Žic Paskuči nema taj poriv da bude pjesnički inovativan, on jednostavno reciklira stvari na način da daje neku novinu svojim pjesničkim i životnim uzorima. Njemu je ironija njegova intima. On zaista reciklira na dobar način, stvara nove vrijednosti od nečega postojećeg, objasnila je urednica knjige.
Kakva je pozeija Andree Žica Paskučija možda je najbolje opisao Zoran Žmirić: Žic Paskuči ne daje rješenja, već ostavlja odškrinuta vrata iza kojih naziremo osjećaj iskrenog suživljenja sa svim varijacijama sebe samih. To je putokaz prema silasku u mrak vlasitite duše, u sjecište svega što nas čini onime što jesmo, u točku koja nas miri sa samim sobom, te konačno sa svijotom, tamo gdje smo oni pravi, istinski „ja“.
– Moja poezija nastaje nekakvim imputom koji si dogodi izvana. To je onaj inicijalni imput. Emocija, događaj, možda nekakva riječ. Oko toga se onda gradi čitava pjesma. Korijen tog iniciranja su nekakve životne situacije, emocije, sve ono što nas prati u životu, zaključio je Andrea Žic Paskuči.
