Seneka je rekao „Vivere militare est“, a Lujanović nadopunio kako je život jedna posebna vrsta borbe, ona koju nazivamo maraton. „Maratonac” je roman o mislima jednog trkača. Napisana je kao svojevrsni razgovor sa samim sobom s podjelom poglavlja po lokacijama maratona i fazama staze pri čemu se te dvije podjele međusobno isprepliću. Isprepliće se i sve ostalo, misli, tegobe, komentari, priče, opisi. Sve je jedan veliki kaos, kao uostalom i trčanje maratona. Uz neke manje iznimke, rekla bih da možemo govoriti o romanu struje svijesti jer tok misli pripovjedača lomi čak i pokušaj razgraničenja poglavlja. Tu bih istaknula i dvije iznimke, a to su opisi ljudi i staza. Pripovjedač nas provodi kroz šest maratona: Plitvice, Ljubljana, Beč, Rim, München i Moskva. Svaka od tih staza opisana je u detalje pa možemo pratiti čak i najmanju krivinu na stazi. Uz objektivan opis staze prožima se i pripovjedačev subjektivni dojam ovisno o vremenu i uvjetima koji su ga zatekli na stazi kao i njegovo osobno mentalno i fizičko stanje u određenoj etapi maratona.
Znamo gotovo sve o našem pripovjedaču, osim njegova imena. Detalje o privatnom životu dobivamo na kapaljku, no dovoljno da možemo stvoriti grubu sliku čovjeka. Imena imaju prijatelji s maratona, ili ih je bolje nazvati poznanici jer nam pripovjedač iznosi njihove priče više zbog priče same, nego zato jer ih smatra posebno bliskima. A njihove priče su zaista upečatljive. Rekla bih da su mi te priče čak i najbolji dio romana (uz opise staza). Tako imamo lokalnog političara koji trči samo da bi mogao reći da je trčao, bolesnog čovjeka koji trči jer ne zna gdje će ga bolest odvesti, pitura koji trči bez ikakvih dodataka ili bivšeg sportaša koji trči jer se ne može suočiti s majčinom smrtnošću. Svatko od njih ima svoj razlog zašto trči i poseban splet okolnosti koji ih je doveo do maratona. Kao da nam pripovjedač tim pričama želi predočiti da svatko tko trči maraton od nečega bježi odnosno ima neki dublji unutarnji razlog koji ga je doveo na utrku od 42 kilometra. No, naš pripovjedač se zapravo silno divi tim ljudima jer njihovi razlozi su poznati, a on o svojima zapravo nije pretjerano siguran. To i jest ključna dilema romana, što naš pripovjedač pokušava postići trčanjem maratona?
Trčanje maratona nije samo trčanje, to je suočavanje sa sobom i sa svojim unutarnjim sukobima. To je i dokazivanje samom sebi da možeš. Pripovjedaču je, osim prethodno navedenog, trčanje i navika, patnja na koju je navikao i kojoj se uporno vraća, potraga za svojim životnim smjerom koji uporno bježi i naposljetku ovisnost jer po čemu je drugačiji čovjek koji trči maraton za maratonom s težnjom da svaki put pronađe sebe od čovjeka koji poteže bocu za bocom sa željom da život postane podnošljiviji?
Zanimljivo je promotriti kako se čitavom knjigom proteže usporedba trčanja maratona i pisanja knjige. Za pisanje i trčanje Lujanović piše da „Oboje nameće dug period isposničkog života. Ima nešto privlačno u tom odricanju, svođenju cijelog bića na minimum želja i interesa. Pretvoriti se sav u jednu misao. Izdržati, dovršiti“ (Lujanović, 2020:26). Pripovjedač varira od jednog do drugog, odnosno kada se ne priprema za maraton onda piše roman pa je njegov čitav život zapravo „isposnički život“ kako ga sam naziva i to isposnički život koji je sam izabrao za sebe. Oboje je borba sa samim sobom i iako je uspjeh kratkotrajan kao i zadovoljstvo, posebno je slatka spoznaja da si dao sve od sebe da dostigneš cilj. Sve ostalo je poraz.
Lujanović nam donosi sebe na papiru. Iznosi tešku tematiku pa ovo nije knjiga za one koji traže lako štivo. Ova je knjiga za one koji u patnji i neugodi pronalaze djelić smisla i za one koji ne znaju gdje idu, ali se još uvijek kreću prema naprijed u ovom maratonu koji nazivamo život. Jer „Putopis maratona je putopis fragmenata, dijelova mozaika oštrih rubova. Prekrasnih, nespojivih, bolnih na dodir“ (Lujanović, 2020:45).
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#književna kritika #književnost #Maratonac #Nebojša Lujanović #roman
