U četvrtak 1. kolovoza u 20:00 sati, u Galeriji O.K. otvara se izložba „Zeleni kôd: Ekologika” troje autorica i autora – Huga Barangera, Ivane Papić i Kristine Pongrac.
Izložba okuplja umjetničke koncepte suvremenih multimedijalnih umjetnica i umjetnika, fokusirajući se na isprepletene teme tehnologije, ekologije i identiteta, istovremeno istražujući mogućnosti kohezije rapidnog tehnološkog napretka s racionalnijim – obazrivijim upravljanjem prirodom i njezinim resursima.
Sveprisutne zelene politike, nerijetko zagovarajući provođenje naizgled održivih i ekološki prihvatljivih zelenih tranzicija, simultano uzrokuju negativne ekološke, ali i društvene posljedice, u kontekstu kojih se greenwashing [1] i outsourcing [2] kao aktivnosti neetičnog poslovanja, često pojavljuju bok uz bok energetskom paradoksu, situaciji u kojoj povećanje energetske efikasnosti, umjesto smanjenja, uzrokuje porast potrošnje energije i prirodnih resursa. Takve, nejednako implementirane zelene politike, utječu na stvaranje distopijskog svijeta ekotehničkog upravljanja, kao manifestacije artificijelne proizvodnje, ujedno i mjesta ekološke hipokrizije:
„Eko-okoliš ili ‘svijet’ nije više prirodni, ali ni transcendentni (…) nego nestabilni, otvoreni, otuđeni i artificijelni poredak utvrđen tehnološkim zahtjevima i postupcima transformiranja (preobrazbe) i transfiguriranja (premještanja) vrijednosti.” (Šuvaković, 2005: 158)
Kao mogućnost pozitivnog čitanja su-odnosa ekologije i tehnologije, postoji li u svijetu „ekotehnike”, mogućnost „ekologike”?
Okupivši radove suvremenih multimedijalnih umjetnica i umjetnika – Huga Barangera, Ivane Papić i Kristine Pongrac, čije se prirodno i društveno nasljeđe veže uz ruralne krajobraze, izložba „Zeleni Kôd: Ekologika”, konceptualno se i medijski fokusira na međusobno isprepletene teme tehnologije, ekologije i identiteta, postavljajući suvremenošću otuđenog čovjeka u središte umjetničkog istraživanja.
Hugo Baranger, autor je rada „Gdje je 2+2=5″, zvučne instalacije u nastajanju, čija je glavna komponenta, ujedno i objekt umjetničkog istraživanju – mahovina, a u funkciji električnog uređaja i generatora specifičnih akustičnih efekata. Polazište autorova umjetničkog istraživanja, citat je poznatog sovjetskog šahista Mihaila Talja: “Moraš odvesti svog protivnika u duboku mračnu šumu gdje je 2+2=5, a staza koja vodi prema izlazu dovoljno je široka samo za jednog”, čija se referenca na Orwellov distopijski roman „1984”, prepoznaje u korištenju matematičke proturječnosti kao formule potpune kontrole totalitarnih režima nad stvarnošću i „istinom”. Korištenje intuicije u šahu kao ključne Taljeve metode, Baranger uspoređuje s osobnim metodama skladanja glazbe – unoseći Taljeve šahovske partije kao partiture u open source program, instalacija Huga Barangera generira zvučne kompozicije u stvarnom vremenu i prostoru. Reminiscencijom na djetinjstvo u blizini vegetativnog bogatstva francuskog močvarnog područja Marais Poitevin, poznatog i kao „Zelena Venecija”, Taljevu taktiku, Baranger transformira u prirodno-tehnološki ambijent vječnog zelenila, partikularno mahovine, koja za eko-sustav, uslijed otpornosti i brojnih revitalizirajućih procesa, nosi ključnu ulogu.
Ivana Papić, umjetničko-istraživačkim projektom „Glas divljeg oraha”, istražuje ženski identitet kroz osobno i kolektivno nasljeđe područja Dalmatinske zagore, a u odnosu na suvremeni život europskih prijestolnica, partikularno Berlina u kojemu danas živi i djeluje. Narativ site specific višekanalne umjetničke instalacije, fokusiran je na invazivnu biljnu vrstu Ailanthus Altissima, u narodu poznatoj kao pajasen, odnosno divlji orah. Negativna konotacija ove biljke, u radu Papić, u funkciji je alegorije otežanih životnih okolnosti ruralnih područja, napose patrijarhalnog sustava i njegova invazivnog širenja s jedne strane, odnosno ženske prilagodljivosti na takvo surovo okruženje s druge strane. Zvučni zapis instalacije, progovara o ženskim tradicijama i duhovnosti, diseminirajući glas pet generacija žena iz bliskog umjetničinog okruženja u činu šaputanja autorske poezije Papić, dramaturški podijeljene u pet činova kao metafore pet elemenata – Zemlje, Zraka, Vode, Vatre i konačno, samoga Drva divljeg oraha. Narativ zvučne instalacije, vizualno prati pet poglavlja umjetničke knjige „Divlji orah”, ujedno scenarija budućeg kratkog eksperimentalnog filma, u kojemu protagonisticu, u njenom sanjarskom putovanju k ženskim precima u selu Prgomet, vode fiktivno-magijski likovi Lokve i Divljeg oraha.
Kristina Pongrac, u svom umjetničkom radu, ponajviše istražuje premreženost tema porijekla i nasljeđa, a u sukobu s postindustrijskim i posttehnološki razdobljem. Postavivši fokus na samoosvješćivanje o ujedno kolektivnoj, ali i pojedinačnoj odgovornosti prema prirodnoj okolini, Pongrac koristi metode eko-artivizma, ujedno aproprijacije, reciklaže i upcycling-a [3] artificijelnih materijala. Re-kontekstualizacijom land art projekta Motherboard, čiji je koncept nastao u vrijeme invazije ravnozemljaških teorija, Pongrac koristi nefunkcionalne, odbačene matične ploče, koje u tehnološkom svijetu, poput gena u ono prirodnome, nose specifičnu ulogu koordinacije svih ostalih računalnih komponenti. Site specific popločavanjem travnjaka matičnim pločama, umjetnica aktualizira provokaciju, ujedno naglašavajući dominaciju tehnologije u životu na Zemlji. Korištenjem elektroničkog otpada u umjetničkom istraživanju, a u vidu edukacije o održivijem gospodarenjem resursima, Pongrac u obliku izložbenog mozaika u Galeriji O.K., apostrofira ulogu reciklaže kao jednog od presudnih procesa za smanjenje negativnog utjecaja na zajednički dom.
Određenjem kolektivnog identiteta holističkim konglomeratom, determinirani prirodom kao počelom, sadašnjošću i jedinom izvjesnošću, umjetnički koncepti Baranger, Papić i Pongrac, otuđenost artificijelnog poretka, razbijaju humanijim – geomorfnim, „zelenim kôdom”.
[1] Greenwashing (ekomanipulacija): oblik manipulacije kojeg koristi zeleni PR, odnosno zeleni marketing, s ciljem stvaranja percepcije o ekološkoj odgovornosti organizacije.
[2] Outsourcing (izdvajanje, ispošljavanje): izdvajanje određenog posla vanjskim dobavljačima; proces kojeg primijenjuju tvrtke ne bi li smanjile ukupne troškove poslovanja.
[3] Upcycleing (kreativno recikliranje): ponovno upotrebljavanje korištenih materijala s ciljem davanja novog značenja; izrada novih predmeta od starih, rabljenih stvari ili otpadnog materijala.
Hugo Baranger, rođen 1992. godine u Niortu, odrastao je u srcu Zelene Venecije (Marais Poitevin, Francuska). Njegova su početna točka boje, zimska magla i pejzaži ovog kraja. Dijagnosticiran mu je slab vid u kombinaciji s jakim astigmatizmom i hipermetropijom u dobi od 5 godina. Ovi vizualni izazovi oblikovali su njegov doživljaj svijeta – kao svijet nesigurnih obrisa i raspršenih fokusa. Diplomirao je na Školi likovnih umjetnosti u Angoulêmeu 2016. godine, a od listopada 2022. živi i djeluje u Zagrebu.
Ivana Papić, multimedijalna je umjetnica rođena 1987. godine u Splitu. Magistrirala je konzervaciju i restauraciju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2011., a također je diplomirala na specijalističkom magistarskom studiju na Institutu Umjetnost u kontekstu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Berlinu 2022. Redovna je članica je HULU-a Split, Kino Kluba Split i bbk e.V. – profesionalne udruge vizualnih umjetnika Berlin.
Kristina Pongrac, multimedijalna je umjetnica rođena 1985. u Čakovcu. Po struci dizajner interijera (2004. Graditeljska škola Čakovec) te magistra primijenjenih umjetnosti (2014. Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci), surađuje s institucijama i organizacijama koje djeluju na području kulture, umjetnosti i ekologije. Njeni radovi nastaju autorefleksivnom metodom, aproprijacijom i upcyclingom. Glavna im je okosnica suodnos
čovjeka, prirode i kulture kojem često pristupa kritički i interdisciplinarno.Izražava se u mediju mozaika i grafike, intervencijama u prostoru te performansima i hepeninzima.
Naslovnica: autori/-ce fotografija – Kristina Pongrac, Studio Lucciola, Luka Pešun
#Galerija O.K. #Hugo Baranger #Ivana Papić #Kristina Pongrac #Zeleni kod
