SPLIT CONNECTION
Bernardo Bertolucci je 1976. režirao povijesnu dramu epske dužine (preko pet sati) „20. stoljeće“ s Robertom De Nirom i Gérardom Depardieuom u glavnim ulogama, a Lordan Zafranović – pola stoljeća kasnije – otvara 53. FEST u Beogradu premijerom svoga četverosatnog filma dvojnog naslova „Zlatni rez 42 / Djeca Kozare“. Dvojnim naslovima sklon je još od početaka svoje karijere: npr. „Ave Marija / Prvi valcer“ (1971.), „Haloa / Praznik kurvi“ (1988.), a njegovi su filmovi redovno, neki više – neki manje, izazivali dvojbe i kontroverze kod publike, kritike i politike. Tako da ga je čitavo vrijeme njegova filmovanja (a dogodine će biti 65 godina da je u svom filmu) pratila i prati oznaka/etiketa „kontroverznog“ redatelja. Drugim riječima, njega i njegove filmove ne može se do kraja staviti ni u jednu od postojećih kutija koje stoje uredno posložene na policama službene kinematografije jer iz svake viri neki njegov višak (nasilja, trajanja, stilizacije…).
Ovaj zadnji Zafranovićev film provokativan je i izazovan već po svojoj dužini od četiri sata, o temi i sadržaju da ne govorimo (zlo/čin, Jasenovac). I već je prije samoga prikazivanja (najprije novinarima dan prije početka FEST-a, a potom publici) podigao prašinu, izazvao ostrašćene komentare, dobio razne etikete i proizveo podrhtavanje društveno-političko-filmskog tla na Balkanu. Nedolazak hrvatskih glumaca na premijeru i bojkot srpskih povećavaju snagu tog potresa, a potresne scene samoga filma sigurno će podignuti broj stupnjeva na Richterovoj skali. Je li se hrvatskim glumcima prijetilo s desnog krila pa zbog toga nisu došli u Beograd, pitanje je na koje Leon Lučev i Rene Bitorajac odgovaraju novinarima da nije, a novinski članci prije par mjeseci pisali su da jest, pitanje je na koje točan odgovor zna jedino Ministarstvo nebeskih poslova. Sa srpskim glumcima stvar je jednostavnija: oni FEST smatraju Vučićevim festivalom pa, kako su protiv njega, onda su i protiv svoga dolaska pred publiku nakon projekcije filma u Sava centru.
Grijeh, zločin i oprost
No, to se ne odnosi na sve srpske glumce. Na pressici nakon prikazivanja filma novinarima bili su Miki Manojlović, Jadranka Nanić Jovanović, Katarina Radivojević, Milica Stanković i Vuk Trnavac, a poslije sam vidio i Evu Ras, u trenutku kada joj je Zafranović dao rukoljub pri rastanku. Dakle, baš ništa stvarnoga ne može se reducirati na crno-bijeli odnos, uvijek postoje neke iznimke koje potvrđuju neka pravila pa se tako sve kreće i okreće putanjama koje se ne mogu do kraja sabiti u krutu i statičnu shemu stanja i postojanja. Postojeći društveno-politički kontekst dominantno utječe na čitanje i razumijevanje Zafranovićeva filma pa tako činjenica da nakon što otvori FEST „Zlatni rez 42“ sutradan putuje u Banju Luku umnogome utječe na njegovu recepciju i apriornu dis/kvalifikaciju u medijima i kod (buduće) publike. Šta se tu može, živimo u demokraciji i nitko nas ne može prisiliti da mislimo svojom glavom.
Priča o Jasenovcu priča je iz 20. stoljeća koja se u njemu nije mogla ekranizirati u ovakvom obliku, po dubini i širini, pa je – nedovršena – prenesena u 21. stoljeće. Zafranović i scenarist Arsen Diklić namjeravali su je realizirati još 1986., ali okolnosti nisu bile na njihovoj strani, onda je došao rat, novi logori i žrtve, nove države i udarne teme, pa je došlo do covid-reza i – da ne nabrajamo dalje – stigli smo dokle smo stigli. A ta se priča vukla za nama, kao rep prošlosti kojega konačno treba odrezati da bismo konačno krenuli naprijed i dalje, prestavši se vrtjeti u krugu (kao pas koji grize svoj rep). Dosta nam je više kružnog ponavljanja povijesti, zar ne?!
Individualna i kolektivna psihologija korespondiraju: osoba počini grijeh/zločin, prizna ga i pokaje se pa dobije oprost/otpuštenje grijeha. „Idi u miru i ne griješi više.“ Ili barem griješi sve manje: mudro je između dva zla izabrati manje. Kada neki uniformirani narod počini zločine nad nekim drugim narodima i onda doživi povijesni poraz (kao npr. Nijemci nakon II. svjetskog rata), onda dolazi do bolnog suočavanja s istinom, priznanja grijeha/zločina pa jedan koji predstavlja sve (Willy Brandt) klekne i zamoli oprost od žrtava. I Njemačka ga dobije pa ide dalje.
Slično je i s Katoličkom crkvom u čije ime papa (nadbiskupi i biskupi) moli oprost od žrtava seksualnog zlostavljanja od strane nekih svećenika. Ljudski je – stoga neizbježno – griješiti. Između reprezentativnih crkvenih i državnih figura, s jedne strane, i žrtava, s druge strane, nalaze se umjetnici. Oni, naravno, drže stranu žrtvama, a ne zločincima (to rade propagandisti). Zafranovićeva glavna tema je zlo, još od kratkoga „Moje prvo pijanstvo“ do ovog najdužega „Zlatni rez 42 / Djeca Kozare“. Otkuda ono u čovjeku, kako se sve manifestira u povijesti i kako ga u budućnosti više ne činiti – pitanja su na koja on pokušava odgovoriti svojim filmovima, koje bih ja označio kao mediteranski filmski ekspresionizam (ponekad i sekspresionizam, kao npr. u „Prazniku kurvi“ i „Ujedu anđela“).
Veličina zločina i dužina filma
Ekspresionizam se u povijesti umjetnosti (naročito slikarstva) vezuje za sjeverne zemlje i kulture, a na Mediteranu je rijetka pojava. Zafranović je po svome habitusu, po svojoj DNK, Mediteranac i Bog mu oprašta što je Dalmatinac. Kao i sv. Jeronimu koji je zakasnio tri dana na sinodu u Rim. Na svome putu zastao bi da s ljudima malo proćakula, popije koju bevandu, nešto marenda, možda baci na balote ili odigra koju partiju briškule i tako bi vrijeme prošlo pa je on stigao posljednji u Rim, a biskupi su ga čekali i papa mu je oprostio.
I Lordanov film zakasnio je koju godinu ili čak deceniju, ali to nije njegova krivnja, odnosno odgovornost. S ove strane Jadrana povijesno i kulturno kašnjenje se podrazumijeva: kod nas je teren brdovitiji, a trnja na putu do zvijezda puno je više nego preko puta, na Apeninima. Njegovim kolegama, poput Bertoluccija, Pasolinija i Fellinija, put su poravnali Vergilije, Dante, Michelangelo, De Sica i ostali likovi toga formata, a naši su morali krčiti puteve kroz balkanske gudure i klisure (kako bi rekao Karl May), isušivati močvare i gacati kroz blato, a sve to usporava kretanje i (povijesni) razvoj.
Upravo toj temi Zafranović je i dao najviše vremena u svom obraćanju novinarima nakon jutarnje projekcije filma za njih. Nikada ga nisam čuo govoriti sporije i dubljeg glasa. Naravno da velikim talentima veliku frustraciju izaziva ta velika razlika u mogućnostima i brzini kreativnog djelovanja, konkretno u kinematografiji, koju određuje geografija (kao sudbina). Bertolucci će tako filmski obraditi prijepornu temu 20. stoljeća još 1976., a njegov hrvatski kolega s njome će izaći tek 2026. I jedan i drugi rasni su filmadžije, zaljubljeni do ušiju u taj medij (pa ponekad slabije čuju dobronamjeran i mudar glas koji dolazi izvan filmskog polja) i duboko društveno osviješteni i angažirani. Ali između njihovih kultura stoji split (kao pukotina, kao ponor) i ostaje ta vertikalna razlika između talijanskih cipela i opanaka naših predaka. I ona se ne da premostiti nikakvim osobnim, pojedinačnim dostignućem, ma kako ono vrijedno bilo.
Ja bih to ovako predočio: Split je 4D city, Lordan je Splićanin (sa Šolte), film mu traje četiri sata, radnja se događa 1942. – i sve se u tom nizu slaže. Nekima će biti predug, nekima prebrutalan, nekima prosrpski, nekima protuhrvatski, nekima predobar, a nekima preloš. Sve to zavisi kroz koje naočale i s kojom dioptrijom ga gledate. Onima koji ga budu gledali svojim očima najvažnije će biti je li Zafranović uspio „film vratiti filmu“, kako je rekao na pressici, to jest: po/vratiti mu vlastiti – filmski – jezik (koji se pogubio u mnoštvenim bespućima video i televizijske zbiljnosti). I otuda, iz te njegove neposustale filmofilske strasti (još od samih početaka u Kinoklubu Split), njegova želja, ambicija i trud da režira jedan veliki film o velikoj temi koja pre/dugo traje i koja onda zahtijeva i veliku minutažu od 240 minuta.
Tko izdrži do kraja govorit će i pisat će.
Istaknuta fotografija FEST
#Ante Kuštre #Fest #Lordan Zafranović #Miki Manojlović #Split Connection
