Zona interesa: Obiteljski portret s Auschwitzom

Obiteljski čovjek na vrhu karijere angažiran je na za njega idealnom radnom mjestu koje mu omogućava korištenje i dokazivanje svih njegovih talenata i sposobnosti. Zbog posla, preselio je svoju obitelj na inicijalno neprijatnu lokaciju od koje je njegova predana supruga i majka njihovo petoro djece (jedno drugom do uha, kao u slikovnici), stvorila raj na zemlji, s prekrasnim vrtom i bazenom. Djeca žive idilično djetinjstvo u prirodi, zdrava su i sretna. Ova idila ugrožena je kad otac dobije vijest o premještaju. Slijedi ‘kako si mi to mogao učiniti’ reakcija supruge i njezina odluka da će s djecom ostati u njihovom domu, što je sve što su ikada sanjali. Bit će zajedno u mislima. Obitelj prihvaća novonastalu situaciju iako im je teško što će biti bez tate. Nakon nekog vremena provedenog u drugom gradu, na sastanku direktora firme, ocu saopćavaju da se može vratiti na staro radno mjesto, budući da će doći do povećanja obima i intenziteta posla. Sretan, telefonski obavještava suprugu o novom razvoju događaja te se vraća svojoj obitelji.

Taj brižan i savjestan obiteljski čovjek s ponekom zanemarivom manom, čovjek za kojeg navijamo dok svoju djecu u sandolini spašava od nevremena, čovjek koji voli životinje i brine se o ljiljanima koji uljepšavaju prostor, taj čovjek je Rudolf Höss, zapovjednik Auschwitza u njegovim najefikasnijim periodima, kada je u logoru dnevno ubijano između 5000 i 10000 ljudi. Raj na zemlji u kojem žive, od najgoreg logora smrti dijeli samo zid, a spasonosni događaj koji obitelj vraća na okup je odluka o deportaciji oko 430 000 mađarskih Židova koje će Höss poubijati u 56 dana.

Jonathan Glazer (Sexy Beast, Birth, Under the Skin) Zonu interesa, po romanu Martina Amisa, odlučio je koncipirati kao dva filma u jednom filmu. Jedan film čini banalna svakodnevica vrlo obične obitelji više srednje klase, a drugi film je film koji gledatelji sami konstruiraju u glavi, deducirajući vizuale iz zvučne kulise. Zvuk je, naime, gotovo jedini element filma koji govori o paklu iza zida, na ignoriranje svih osim jednog lika u filmu (simbolično, poruka koju lik ostavi iza sebe, biva bačena u peć) i donosi nam pucnjeve, vrisku, plač, zvuk vlaka, zvukove meteža, lavež pasa, zvukove pogona industrije smrti…

Ovisno o obrazovanju, senzibilitetu i kapacitetu vizualizacije gledatelja, taj unutarnji film potaknut zvukom (zvuk je dizajnirao Johnnie Burn), vodit će konstantnu borbu s filmom radnje koji gledamo dovodeći nas tako u stanje permanentnog psihičkog rascijepa koji predah nalazi i svoje postojanje osvješćuje u audio-vizualnim intervencijama kojima Glazer para svijet filma, a koje se doimaju gotovo kao greška u projekciji, popraćena proganjajućim soundtrackom glazbenice Micae Levi. Zahvaljujući takvom stanju rascijepa, suština i atmosfera filma još direktnije se upisuju na neverbalno i ostaju s nama danima, neprocesirani i neprocesirljivi, baš kao što je to i holokaust.

Ovim inteligentnim i originalnim postupkom, u kojem je, kako je i sam Glazer naglasio, svaki formalni izbor i etički izbor, redatelj je odabrao snimiti film manje o holokaustu, a više o psihološkim mehanizmima, o kompartmentalizaciji koja holokaust omogućava i kojoj smo svi redom podložni, riješivši tako problem nemogućnosti predstavljanja nepojmljivog, problem zbog kojeg je i Stanley Kubrick od svog projekta o holokaustu odustao, nakon godina istraživanja. Materijale je ustupio Stevenu Spielbergu koji je snimio Schindlerovu listu, u konačnici – film o pobijedi.

Nakon svega, holokaust je možda moguće predstaviti samo u dokumentarno-poetskoj formi kakvu su izabrali Alain Resnais filmom Noć i magla te Claude Lanzmann dokumentarcem Shoah, iako Glazerov segment današnje svakodnevice u kojem čistačice memorijalnog centra Auschwitz-Birkenau čiste stakla, usisavaju, brišu prašinu i glancaju donosi devastirajući komentar suvremene perzistencije mehanizama u centru Zone interesa – “Ne ponovilo se!” u istom kadru s ‘jer smo takvi kakvi jesmo, holokaust postoji uvijek, u nama’. Kako je rekao Frederick u interpretaciji Maxa von Sydowa u filmu Hannah i njezine sestre Woody Allena: „Razlog zašto nikad ne mogu odgovoriti na pitanje ‘Kako se to uopće moglo dogoditi?’ je zbog toga što postavljaju krivo pitanje. S obzirom na to kakvi su ljudi, pitanje je ‘Zašto se to ne događa češće?'”.

Osim konceptom, jezivost atmosfere Glazer je postigao i odlukom da u interijerima kuće obitelji Höss, za potrebe snimanja sagrađene tik do memorijalnog centra Auschwitz-Birkenau, snima koristeći kamere postavljene u prostor bez snimatelja i filmske ekipe, kao u kući Big Brothera, izolirajući tako glumce u prostoru zagušenom gotovo taktilnim emanacijama neizrečenog užasa. Scene su snimane paralelno u različitim prostorijama, pa je tako bilo moguće da se u realnom vremenu glume tračanje gospođe Höss (Sandra Hüller) s prijateljicama u kuhinji prožima s poslovnim razgovorom Rudolfa Hössa (Christian Friedel) s braćom Topf, a koja mu ponosno i pragmatično predstavljaju novi, sofisticiraniji i efikasniji sistem krematorija.

Osjećaju realističnosti svakodnevice Zone interesa i njezinom osuvremenjavanju, doprinijeli su i kostimografkinja Malgorzata Karpiuk svojim pomalo povijesno nepreciznim kostimima te autor kinematografske fotografije Lukasz Zal monokromnom, klinički objektivnom, ‘ružnom’ fotografijom, bez imalo emotivne manipulativnosti, defetišizirajući u procesu cijelu povijesnu epohu. Iako se kroz film ne možemo identificirati s emotivno nepristupačnim likovima, možemo se identificirati s elementima forme njihove svakodnevice i pojedinim obiteljskim dinamikama i ulogama, čime nam Glazer jasno pokazuje kako svi imamo kapacitet biti saučesnicima najgoreg, dekonstruirajući tako, još jednom, ideju potrebnosti bivanja monstrumom da bi se bilo počiniteljem holokausta.

Zaista, iako mjestimično Glazerov genijalan koncept biva neminovno nagrižen zubom te iste svakodnevice, a naš unutarnji film bježi u nesnosnoj repeticiji interno uprizorenih zvukova pakla, Zona interesa postiže svoj cilj precizno i na duge staze – dok u kuhinji pišem recenziju i slušam suptilni zvuk frižidera u pozadini, svjesna sam da se holokaust događa i upravo sada, u drugim formama, facilitiran običnim ljudima, baš kao što sam i ja.

Zona interesa, Jonathan Glazer
#banalnost zla #holokaust #Johnnie Burn #Jonathan Glazer #Zona interesa

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh