Kao neformalno udruženje prijatelja i istomišljenika, prvenstveno kao Klub mladih Rijeka pri Modernoj galeriji u Rijeci, nadalje Grupa mladih HDLU Rijeka, a naposljetku kao registrirana Udruga riječkih artista, potonju su umjetničku grupaciju (1995. – 1999.) činili riječki likovni, vizualni i performativni umjetnici i umjetnice, koji su kroz svoje multimedijalno djelovanje diverznog umjetničkog jezika, doprinijeli širenju interdisciplinarnosti prvenstveno lokalne, napose i regionalne umjetničke scene, predstavljajući se u jednako neformalnim, posve marginalnim izlagačkim prostorima, prvenstveno, u javnom gradskom prostoru. Osnovicu grupe, činili su Lara Badurina, Damir Božić Pišta, Melita Sorola Staničić, Damir Šegota, Jasna Šikanja i Predrag Todorović, a cilj grupe bio je potaknuti umjetničke aktivnosti u Rijeci, uspostaviti komunikaciju između autora i publike, te nadalje, razmijeniti ideje s autorima, grupama, društvima i umjetničkim institucijama iz Rijeke, Hrvatske i inozemstva.
-Mladi, tek školovani, puni ideala, sputani institucijama i pravilima, koje nismo shvaćali ili nismo gubili vrijeme na shvaćanje istoga, pokušavamo kreirati svoj prostor i vrijeme. Za realizaciju svojih projekata, okrećemo se cesti, ulici, trgovima, klubovima, planinarskim domovima, piknik mjestima. To su neki prostori, okruženja koje smo poznavali, voljeli ili željeli bolje upoznati. Ponekad je to stepenište ili potkrovlje muzeja. Zapravo smo se igrali, istraživali, vođeni čistim emocijama ili ja to tako sada vidim. (Damir Božić Pišta)
-Za razliku od današnjeg vremena gdje mladi mogu izlagati u galerijama uz financijsku podršku s namjenom za novu produkciju, mi kao mladi umjetnici 1990-ih, tek diplomirani studenti/-ice akademija s različitih umjetničkih područja, imali smo potrebu komunicirati, izlagati svoje radove i predstaviti se široj javnosti, upoznati se s drugim umjetničkim i istraživačkim praksama kao i drugim mladim umjetnicima iz regije. Financijske pomoći ili natječaja za izlagačke programe od Grada Rijeke nije bilo, pa smo dovijajući se tom problemu i iz prije navedenih temeljnih umjetničkih potreba osmislili program kojeg smo prezentirali i prvenstveno organizirali u prostorima tadašnje Moderne galerije na Dolcu. Uz pomoć muzeja i s minimalnim uloženim sredstvima, ostvarili smo programe u kojima smo prezentirali sebe i svoje kolege. Izlagački programi MMSU-a oduvijek su bili najbliži našim svjetonazorima. Prostori kao što su stepenište, hodnici i izlagački prostori u periodima između postavljanja dviju izložbi bili su prostori za izlaganje gdje su se u pravilu predstavljali po jedan umjetnik s jednim radom ili manjim ciklusom radova. Radovi su najčešće bili prostorni, konceptualni i site-specific. Uz izlagačke programe organizirali smo i razgovore, odnosno predstavljanja umjetnika, kao i okrugle stolove. (Lara Badurina)
Djelovanje Kluba mladih, nadilazeći financijska ograničenja, teritorijalne granice Republike, ujedno i granice isključivo likovne i vizualne umjetnosti, privuklo je svome krugu brojne studentice i studente ujedno Likovnog te Odjela za psihologiju Pedagoškog fakulteta u Rijeci, kojima pripada i zlatna generacija onih riječkih studenata, koji su svoje diplome stekli pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu – Tomislav Ćurković, David Maljković, Damir Stojnić i Nikola Ukić.
-Gledajući unazad, mogla bih zaključiti kako nas je nepostojanje sustava financiranja mladih umjetnika, te nemogućnost financiranja produkcije umjetničkog rada međusobno spojila – kako u gradu tako i u regiji. Jer, tada su mogli izlagati samo priznati i afirmirani umjetnici dok su se akademije ili obrazovne institucija lišavale svake odgovornosti prema afirmiranju mladih umjetnika. Ovakve prilike i iskustvo u organiziranju kulturnih programa (najčešće) bez financijskih sredstava naučilo nas je i vjerujem da nam je pomoglo u formiranju odgovornog stava do stvaranja kulturne scene grada kao i odgovornosti spram novih mladih i talentiranih studenata tek stasalih umjetnika koji dolaze s umjetničkih škola i akademija, gdje većina nas radi. Dakle, aktivnosti procjenjujem kroz obrnutu prizmu, jer se taj osobni angažman rada afirmirao u odgovoran pristup u radu s mladima. (Lara Badurina)
-Ostavljali smo tragove iza sebe, primjećivali su to ljudi, nerijetko i na čuđenje u konzervativnijim likovnim krugovima, ali nismo previše marili za to, već smo išli dalje. Studenti ALU često su bili prisutni, a naročito oni koji su nas kasnije, možda nadišli s angažmanom i etabliranošću – Ćurković, Maljković, Stojnić, Ukić… i generacijski, prijateljski krugovi tada još neafirmiranih, ali talentiranih pjesnika, književnika poput Roberta Bebeka, Ervina Jahića, Ivice Prtenjače, Bekima Sejranovića. Oni su nama približili svoju scenu, mi njima svoju. Postojala je interakcija, bilo je živo, stvaralački, s pregršt emocija. Bila su druženja i razmjene na relaciji Rijeka, Ljubljana, Zagreb, poznanici, prijatelji, umjetnici, istomišljenici… nazovimo to tako. Kasnije se to proširilo na mediteranski krug poznanstava i ljudi. (Damir Božić Pišta)
Unatoč neporecivom utjecaju grupe na oblikovanje danas ključnih umjetnika riječke likovne i vizualne scene na međunarodnoj razini, djelovanje Kluba mladih Rijeka, iako sustavno neobrađeno, ovjekovječeno je kroz likovne kritike Nataše Lah, tada novinarke Novog lista, a ponajviše predanošću i doprinosom Branka Cerovca, tada kustosa Moderne galerije u Rijeci, čiji su tekstovi, tiskani u okviru dva fanzina Kluba mladih, povodom Dana planeta Zemlje 1995. te 1996. godine.
Dan planeta Zemlje (1995., 1996.)
Obilježavanje Dana planeta Zemlje, Klub mladih Rijeka organizirao je prvi puta 22. travnja 1995. godine, a na lokacijama Parka Vladimira Nazora, te u pothodniku na „Piramidi”. Središnji rad, „Akcija 4 slike” kao četiri temeljna elementa, nastao je u autorstvu Lare Badurine, Jasne Šikanje te dviju umjetnica iz Ljubljane, Anamarije Orel i Paole Koščec:
-U periodu za vrijeme i nakon školovanja na Akademiji u Ljubljani kao kiparica, polazila sam od temeljnih promjena u kiparstvu koje su se dogodile s „novom britanskom skulpturom 90-ih“. Bila sam inspirirana pronalaženjem načina u kreiranju događaja. Iniciranje i obilježavanje Dana planeta Zemlje potaknuto je željom za spajanjem likovnog i izvedbenog u jednu umjetničku praksu, pa sam tom prilikom u park Vladimira Nazora u Rijeci pozvala tri bubnjara, Omara Karalića iz Ljubljane, Ivana Šarara i Zeca – bubnjara TADAIM-a iz Rijeke. Jasna je oblikovala element vatre sa živom vatrom, kolegica s akademije s kiparstva Paola Korošec element zemlje predstavila je sa stvarnim otiskom jame, Ana Marija Orel, također kolegica s Akademije u Ljubljani, ispreplela je grane brončanim nitima za element zraka, dok sam ja iskopala uzdužne gredice u koje sam postavila reflektirajuće posude s vodom. Cilj ovog događaja bilo je prvenstveno stvaranje vizualnog ambijenta, a osim iniciranja obilježavanja Dana planeta Zemlje, nije imalo neke druge naglašene (političko) ekološke namjere. (Lara Badurina)
Uz ostvarenu međunarodnu suradnju, grupaciji umjetnica i umjetnika, priključuju se studentice i studenti Pedagoškog fakulteta – Dario Kulišić i Ivan Šarar s Odjela psihologije, te Tomislav Ćurković, David Maljković, Damir Stojnić, Nikola Ukić, Tanja Golić i Lovorka Gračanin s Likovnog odjela.
-S obzirom na to da sam početkom ‘95. bila zaposlena kao asistentica pri Likovnom odjelu Pedagoškog fakulteta, imala sam priliku raditi s iznimnom generacijom studenata, pa sam kao spona, zapravo povezala rad naše grupe i njihov kolektivni rad. Glede Dana planeta Zemlje ‘95., sa studentima sam bila intenzivno uključena u pripremu projekta, koji je u konačnici, većinskim dijelom, izveden u pothodniku na Sušaku. Studenti su bili iznimno angažirani. Npr. Maljković je posudio klupe iz obližnje osnovne škole ne bi li postavio site specific instalaciju, jedan se rad printao čitavu noć, studenti sa psihologije prelazili su Rječinu, a u tom kontekstu, ključno je spomenuti kako je među njima bio i Dario Kulišić, rodom iz Dubrovnika, koji nas je direktno povezao sa Slavenom Toljem i Art radionicom Lazareti. Zapravo, ta je ‘95. za riječku umjetničku scenu, bila genijalna godina! Iduće godine, 1996., aktivirala sam velik broj studenata kojima sam predavala, pa smo izvodili spontane intervencije po Korzu, kao što je bila i odbojka gradom, u koje se direktno uključilo i građanstvo. U svemu tome, iznimna je podrška bio i Žarko Violić – te ‘96. godine smo s Violićem u Dubrovniku nastupili kao Big Art Violić Band. Video, kao svojstveni katalog akcije, od nedavno je dostupan i široj publici, uslijed njegove digitalizacije. (Jana Šikanja)
Dan planeta Zemlje 1996. godine, zamišljen je kao program dviju koncepcijski povezanih manifestacija, umjetničkog kruga Ilirske Bistrice, kao i riječko-opatijskog kruga umjetnika, čiji su se putevi, točno u ponoć 22. travnja 1996. (na 23. travanj), trebali spojiti u noćnom klubu “What?” u Opatiji. Intervencije su tako izvršene u Parku Nade Žagar u Ilirskoj Bistrici, gdje sudjeluju Filip-David Logar, Ludvik Šircelj, Igor Somrak, Alex Batista, Srećko Srebot, Matjaž Penko, Aleš Nosé, Pavel Žnidaršič, David Škrlj i Sanja Munih; na riječkom Korzu te u Starom gradu gdje sudjeluju Karmen Ladavac, Tanja Golić, Lovorka Gračanin i Eugen Varzić, te naposljetku, u Opatiji, ispred Umjetničkog paviljona Juraj Šporer, te u klubu “What?”, gdje izlažu Damir Šegota, Predrag Todorović, Damir Božić, Goga Hefler, Goran Nemarnik, Jasna Šikanja, Melita Sorola-Staničić, Dario Kulušić, David Maljković, Sandra Butorac i Damir Stojnić.
-Dan planeta Zemlje ’96., bila je specifična manifestacija, jer se održavala kao suradnja sa slovenskom umjetničkom scenom, a preko Udruge likovnih umjetnika Ilirske Bistrice, koju sam ondje osnovala s tadašnjim dečkom. Kako se program paralelno pripremao, umjetnici obaju scena trebali su se susresti tu noć u klubu “What?” u podrumu hotela Kvarner, no tu kulminaciju događaja, kao čin spajanja regionalne umjetničke scene, onemogućila je policija koja umjetnike iz Ilirske Bistrice, s njihovim instalacijama, nije pustila preko granice. (Jasna Šikanja)
Nakon 1997. godine, pa i po kraju službenog djelovanja Kluba mladih i URA-e, bivše članice i članovi, nastavljaju baviti se ekološki osvještenim temama, odnosno izražavanjem u prirodnom okolišu, a u sklopu Ateljea Pašac, u neposrednoj blizini Rječine.
-Od 1997. smo se okupljali u Ateljeu Pašac kojeg smo koristili Damir Božić Pišta, Predrag Todorović, Marijan Blažina i ja… Tu se okupljao širi krug umjetničke scene, prijateljski i umjetnički – Tomislav Čurković, Nenad Bunjac, Zoran Medved, Ivan Šarar… U prostoru ateljea su se održavale radionice za nadarene srednjoškolce na kojima su nastali odlični radovi izloženi u galeriji Kružna u Palachu. U prostoru je izvedeno nekoliko predstava s Malih scena, radionice japanske kaligrafije, ugostili smo umjetnike Bijenala mladih umjetnika europskog Mediterana – piknikom na Rječini. Naše aktivnosti su već od prvog obilježavanja Dana planeta Zemlje bile vezane za prirodu, izražavanje u prirodnom okolišu, a atelje na Pašcu nam je to još više omogućio jer je to lokacija izvan urbane sredine u neposrednoj blizini Rječine. Tu smo u narednim godinama radili umjetničke akcije u kojima su sudjelovali umjetnici, studenti i prijatelji. Naše aktivnosti vezane za izražavanje u prirodnom okolišu su se početkom 2000-tih nastavile u manjoj grupi umjetnika (Damir Šegota, Damir Božić Pišta, Jasna Šikanja, Branko Lenić, Predrag Todorović, Deni Šesnić). Projekt “4 godišnja doba” započeo je 2001. na Snježniku i trajao je do 2021. godine u Lovranskoj Dragi, gdje su sudjelovali i gosti Slaven Tolj, Žak Valenta te Zoran Majstorović. Višednevni zajednički boravak u prirodnom ambijentu nam je omogućio da se odmaknemo od svakodnevice umjetničkog rada, prilagodimo uvjetima u prirodi, umjetnicima u grupi, da svoju ideju realiziramo usklađujući se s idejama kolega, kroz interakciju s glazbenicima i plesačima. Imali smo akcije na Mjesečevom platou kod Baške ne Krku, na Zeču ispred Cresa, Učki… (Melita Sorola Staničić)
Kao i brojne umjetničke prakse koje se u određenim periodima nameću novima, inovativnima ili progresivnima, i Klub, odnosno Grupa mladih, nailazila je na institucionalne prepreke, odnosno neslaganje, nerazumijevanje i odbijanje od strane likovne struke, partikularno ondašnjeg HDLUR-a, što je posebno dolazilo na vidjelo, kada je u pitanju bilo financiranje produkcija umjetničkih projekata, ili honoriranje vanjskih suradnika. Na takve (i slične) perpetuacije, u predgovoru za manifestaciju Dana planete Zemlje 1996. godine, odgovorio je i Branko Cerovac, čijim ću ulomkom, zaključiti ovaj kratki prikaz jedne riječke, nimalo marginalne, likovne i vizualne, ali prije svega, aktivističke umjetničke grupe:
No, lekcija je tu, a pouka takve tvrde realnosti glasi: Mladi umjetniče! Naivni esteto! Kaniš li ozbiljno nastaviti s umjetničkim oplemenjivanjem i prosvjetljivanjem tvrdokornog Hard Core i Hard Edge svijeta, trebao bi u vlastiti artistički proceeding uključiti i praktičnu kritiku / strategiju / taktiku u društveno-povijesnim perturbacijama na ovom krševitom dijelu Planete, koja je ženska, izmrcvarena od čopora narajcanih troglodita! Pojdi v življenje, Mad Max… A.D. 1996/1997.
Naslovnica: Dan planeta Zemlje 2007.
