„Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i stali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom“, zapisao je Ivo Andrić u jednoj od svojih brojnih priča o mostovima. Čovjek je ovaj Svijet podijelo na zone okružene zidovima ili bodljikavom žicom, dok su mostovi koje gradi samo jedan granični punkt prepun tenzije. Oko Starog mosta se u proteklom ratu koncetrirala tenzija, jer je most postao granični topos, a tenzija je uvijek prisutna na granici. U tim godinama velike ljudske tragedije Stari most je imao groman simbolički potencijal, pa tako i onaj najširi – koji se tiče ustroja vasione, izvan ovog našeg Svijeta sabijenog u sferu vazduha koji ga prstenasto rubi, a kojeg ljudi udišu, i izvan kojeg ne mogu da istupe, jer ograničava njihove mogućnosti. Ako „ruke smrtnika moraju sagraditi carstvo Nebesko“, onda bi mostovi trebali Zemlju i Nebesa povezati. Upravo ta „bezvremenska misija“ mostova privlači umjetnike da o njima pišu ili da ih crtaju, kao što je to radio Hari Varešanović u svojim mlađim danima. Graditelji ili obnovitelji mostova, poput Splićanina Blaža Gotovca, isklešu građevinu nad rijekom u potajnoj želji da će se ta najvažnija čovjekova misija ostvariti i da će se „granica između dva svijeta“ premostiti. Važnost ove „misije“, kroz koju provejavaju i božanski impulsi, mostu udahnjuje simbolički potencijal, koji se pruža onoliko koliko se pruža i čovjekov Svijet, jer su granice čovjekovog Svijeta granice njegovog Jezika. Pukotina Svijeta je odražena u tom Jeziku, baš kao što i Most nadvisuje tu pukotinu Svijeta, težeći da uspostavi granicu između sve većeg i većeg prostora – u skladu sa širenjem čovjekovih horizonata i njegovog znanja i poimanja Svijeta. U svojoj poznatoj pripovjetci „Most na Žepi“ Andrić piše:
„Odnekud se u Veziru ustali ova misao: „Svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik Vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same.“
Ovdje se govori o pojavljivanju te pukotine svijeta u čovjekovom životu, jer kako kaže Hajnrih Hajne, pukotina svijeta prolazi kroz srce pjesnika, a ta pukotina Svijeta, je čovjekova smrtnost, i niti jedan čovjek ne poznaje granice te pukotine i način na koji je moguće tu pukotinu premostiti. Tako je i sjena koju baca most obasjan Suncem, zapravo njegov simbolički potencijal, koji egzistira izvan njegovih zidina – odnosno svoj blijedi odraz dobija tek u Jeziku…
DVADESET GODINA OD OBNOVE STAROG MOSTA U MOSTARU
Evo već je 20 godina prohujalo od kako je obnovljen „Stari most“ u Mostaru. Sve bude i prođe: Ratovi, epidemije pa i ova naša „ljubav prema mržnji“. Evo na primjer ovu fotku „Starog mosta“, koju vidite, sam snimio u vrijeme epidemije „Korona“. Kao što je primjetno, nema uobičajene vreve turista, kompletan stari grad je bio sablasno pust. I rat i Korona, sve je to već odavno iza nas, a „Stari most“ je na svu sreću još uvijek tu. Ponovo blista u svoj svojoj ljepoti, sada još i stariji nego prije.
Za ovu prigodu sam preveo jednu divnu pjesmu njemačke pjesnikinje Hilde Domin:
NAJTEŽI PUTEVI (DIE SCHWERSTEN WEGE) Najteži putevi prelaze se u samoći, razočarenje, gubitak, žrtva, su usamljeni. Čak i mrtvi koji odgovara na svaki poziv i koji ne odbija molitvu ne stoji kraj nas nego gleda možemo li to učiniti. Ruke živih koje se pružaju bez da nas dosegnu su kao grane drveća zimi. Sve ptice su umukle. Čovjek čuje samo vlastiti korak i korak kojim stopalo još nije krenulo, ali će krenuti. Ostati nepomičan i okrenuti se ne pomaže. Mora se ići dalje. Uzmi jednu svijeću u ruku kao u katakombama, slaba svjetlost jedva titra. I još, ako si daleko otišao, čudo se ne propušta pojaviti, jer mi bez milosti i nade ne možemo živjeti: svijeća će zasvijetliti od slobodnog daha dana. Ti je nasmiješen gasiš kada izađeš na Sunce i ispod procvjetalog vrta pred tobom leži grad, i u tvojoj kući za tebe je u bijelom postavljen stol. Živi koji se gube i mrtvi koji se ne mogu izgubiti za tebe lome kruh i pružaju ti vino – i ti njihove glasove ponovo čuješ u blizini svoga srca.
Marko Raguž, rođen je 1986. godine u Sarajevu. Magistrirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književne tekstove objavljivao u više regionalnih časopisa i portala, a neki od njih su: Sarajevske sveske, Novi Izraz, Odjek, Beton, Zarez, Booksa, XXZ magazin, Zvona i Nari, Strane, Zeničke sveske, Prometej. Učestvovao je u nekoliko regionalnih umjetničkih projekata. Piše romane, kratke priče, poeziju, eseje i kritike, i autor je devet knjiga. Prevodi s njemačkog jezika.
#Hilda Domin #Ivo Andrić #Mostar #Stari most #Stari most u Mostaru
