Organizatori Festivala u Herceg Novom su se pobrinuli da njegovi gosti imaju i obilne obroke popratnih događaja, a ne samo hrane i filmova. Pa smo tako npr. u utorak otišli na izlet i ručak na otok Žanjic, što je bila prilika i za kupanje na plaži neopterećenoj masom ležaljki i načičkanih suvenirnica, koje se protežu ispod gradske šetnice uz more. Ta prezasićenost šarenom turističkom ponudom svega i svačega je i bila razlog zašto mi nije palo na pamet da se okupam, iako je plaža pred nosom hotela „Talia“, gdje su smješteni festivalski gosti. Najugodnija dva dnevna sata bila su mi na brodu, u odlasku i na povratku, radi osvježavajućeg strujanja zraka na palubi. Sparina je tolika da tali volju, a mozak pretvara u topli gulaš od raznoraznih sastojaka, pa se klimatske promjene pokazuju najvećim prirodnim neprijateljem ljetnih filmskih festivala.
Ja sam se pak pokazao nikakvim spasiteljem nemoćnih životinjica. Jadranka je dan prije spasila bubamaru, a ja nisam pčelu koja je upala u moju čašu piva. Prvo sam je izvukao, stavio da kažiprst desne ruke, napravila je par koraka, a onda opet pala u čašu iz koje sam je bio izvukao. Kad sam je drugi put izvukao, nije pokazivala znakove života. Zaključak: Jadranka je bolji čovjek od mene. Kad već nisam uspio pomoći pčeli, ostatak popodneva sam bio duhovno vrijedan kao pčela. Duži informativni razgovor s Petrom Nikolićem, kao dijalog o dubinskim stvarima do kojih moramo najprije zaroniti da bismo plivali dalje, bio je nalik simpoziju (starogrčka riječ za gozbu): kvaliteta misli i rečenica je nadmašivala kvalitetu hrane (što je puno bolje nego da je obrnuto). Tako da je ovaj izlet, za nas dvojicu, uvelike nadvisio njegove hedonističke okvire. Samo još da sam uspio spasiti tu nesretnu pčelu.
UMIRANJE OD LJEPOTE
Dilema je bila da li gledati „Majku Maru” Mirjane Karanović na Kanli Kuli ili „Parthenope“ Paola Sorrentina („Velika ljubav“, „Divo“, „Prijatelj porodice“) na Forte Mare. U drugom slučaju trebalo je napraviti mnogo manje stepenica, a prevagnula je želja za uživanjem u lijepim filmskim slikama, po čemu se ovaj redatelj ističe. Od hotela do Kanli Kule Petar i ja smo se vozili u gepeku kombija, koji je prevozio redateljicu i ekipu na premijeru njihova filma. Zašto? Festivalski bus je debelo kasnio, taksiji su nas ignorirali, gepek je bio komotan, a ego nam nije smetao da uđemo u njega. Ušli smo zadnji na projekciju Sorrentinovog filma, dakle, gledali smo iz zadnjeg reda, a gledalište je bilo dupkom puno. Počelo je lijepo: lijepi interijeri i žene, lijepa muzika, lijepi eksterijeri Caprija i Napulja u pozadini; sve ljepše od ljepšega, uključujući i glavnu junakinju koja studira antropologiju (po kojoj se film i zove) koju igra Celesta Dalla Porta. Stvari postanu ozbiljnije, Parthenope je uhvatila želja da postane glumicom pa upoznaje dekadentne i mračne strane i likove napuljskog života: praktična antropologija iz prve ruke. Film je oda ljepoti mladosti, nju najviše cijeni ostarjeli pisac sklon flaši (Gary Oldman) a čije pojavljivanje unosi novost u ambijent i lagani, biografski razvoj priče: slow motion biography. Najveće osvježenje pak donosi ugodan vjetar koji je odjednom zapuhao i donio nam dugo očekivano olakšanje. Sijevanje iz pravca Dubrovnika je povećalo moju nadu u skori dolazak kiše, unaprijed se radujući njenom terapeutskom djelovanju na mene: „Neka pokisnem, u ime Ljepote, do gole kože!”
Sorrentinov film se prelijeva ljepotom izvan vremenskih okvira, toliko inzistira na njoj (u slow motionu, u krupnom planu, u totalu) da nas njome overdozira: „Umrijet ćemo noćas od ljepote“. Posve nesputan, bez filmske samodiscipline, on se odaje toj odi ženskoj ljepoti, inteligenciji i karakteru, punih 80-90 minuta, koliko smo Petar i ja izdržali te se evakuirali iz gledališta: zadnji ušli, prvi izašli. Dobili smo potrebnu dozu larpurlartističke filmske ljepote, koju je redatelj dodatno zasitio prelijepim starim pjesmama, pa smo se čak pitali jesmo li trebali ići gledati “Majku Maru“. Ne budite strogi prema nama; trebao nam je taj produkt „made in bella Italia“, kao mali odmor od domaćih tema i stilema. Tako usko more koje nas dijeli i spaja, a tako veeelika razlika u filmskoj estetici i rukopisu. No, valja ipak reći da nizanje bisernih sekvenci i kadrova o tanku fabulativnu nit ne garantira dobar i uzbudljiv film. Takvi filmovi su nalik nogometnim timovima u kojima igraju same zvijezde; njihovi rezultati su rijetko dobri. Neka je to arthouse movie, ali je to – po meni – Arthouse of falling sun. A nikad se i nisam posebno palio na visoko estetiziranu video poetiku.
ZOMBIJI I ZATVORENICI
Kasnije sam svratio do Kanli Kule i saznao da je na projekciji filma Mirjane Karanović bilo svega 122 gledatelja. Volio bih da sam bio 123. No, zato su sutradan, crnogorska dramedija „Živi i zdravi“ Ivana Marinovića i hrvatska zombi-komedija „Šalša“ Dražena Žarkovića bili prikazane pred punim gledalištem. O njima sam već pisao s Pulskog festivala pa se neću ponavljati. Publika brojem prodanih ulaznica pokazuje svoj ukus i svoje potrebe, a žiriji po svojim kriterijima dodjeljuju nagrade. Tročlani žiri takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma, u sastavu: Lordan Zafranović (predsjedavajući), Pjer Žalica i Pavle Simonović, dodijelio je nagradu Živko Nikolić filmu „Obiteljska terapija“ Sonje Prosenc. Koji svojim prosedeom najviše i interferira sa stilom kojim je Nikolić radio svoje filmove…
Izlet na Mamulu, bivšu tvrđavu i zatvor, koja je kompletno renovirana i pretvorena u ekskluzivni hotel za bogate ljude (od 700 do 2.000 eura noć) i koja je nekada kontrolirala ulaz u Bokokotorski zaljev bio je nalik filmskoj sceni, ne samo zato što je Lordan Zafranović, skupa s još par stranih kolega, bio na gliseru već i zbog same tvrđave na kojoj se već snimala jedna scena iz „Leptira“ (a sutra bi se komotno mogla snimiti nova verzija Monte Christa). Impresivno zdanje simetričnog oblika, na malom otočiću s kojeg se vidi Prevlaka, ima toliko bogatu povijest da tu nije patetika kazati da svaki kamen priča svoju priču. Naš je boravak bio kratak pa smo čuli samo ono najbitnije, a razgledali smo sve u krug: negdašnje zatvorske ćelije su vrhunski dizajnirane spavaće sobe, a najimpresivniji je dugački stol od jednog drveta starog 2.500 godina i izvađenog iz Save.
Bašta ispred hotela „Talia“ je mjesto susreta glumaca, redatelja, producenata i ostalih filmskih ljudi, kao i novinara koji ih love za intervjue. Lordan je tu najkrupnija zvjerka i na njega novinarski lov traje od početka Festivala. Danas je pristigao Dragan Bjelogrlić, čijim se filmom „Čuvari formule“ Festival zatvara. Došao je i Bruno Anković, čiji je film „Proslava“ također u konkurenciji, ali on je zvijezda u usponu pa se za njim novinari još ne trgaju, ali vidjet ćemo kako će se ponašati nakon projekcije njegova filma nagrađenog buketom Zlatnih arena u Puli. Kako se Festival primiče svome kraju, tako se atmosfera zagrijava, a znatiželja i napetost rastu. Ipak, sve se vrti oko nagrada…
Istaknuta i ostale fotografije: iz arhiva Filmskog Festivala Herceg Novi
#Ante Kuštre #Film #Filmski festival Herceg Novi #Paolo Sorentino #Parthenope
