„Vlasnici nemaju vlastito ime, ni biografiju ni identitet“! To je glasno uzviknuo jedan usamljenik, posve običnoga lika, koračajući ulicom prema negdje, mimoilazeći se s ostalim prolaznicima u svom svijetu. Bio je to po svemu – osim po toj njegovoj glasnoj rečenici koja kao da je došla niotkuda, a bila je upućena svima i tiče se svih – posve običan, svakodnevan prizor s ulice. Možda sam je samo ja čuo i zapamtio te je, evo, sada dijelim s vama. Ima još takvih ljudi poput ovog anonimnog beogradskog prolaznika, u svakome gradu barem po jedan, kroz čija usta – u rečenicu, dvije – progovori (krikne, zavapi) kolektivno prešućena tj. ušutkana bol ovakvoga načina postojanja, u kojemu je sve više onih bez vlastitoga imena, biografije i identiteta.
Problem identiteta, onog rodnog, muči Manitasa, vlasnika meksičkog narko-kartela: on želi biti ona! Te je želje svjestan od djetinjstva, ali okolnosti su takve: živi u „svinjcu“ i mora, kaže, biti okrutniji od svih da bi, u takvom okruženju, preživio. Kako je, u tom pogledu, vrlo nadaren, uspijeva se popeti na vrh hranidbenog lanca, usput ispunjavajući sva društvena očekivanja koja idu uz takvu ulogu pa se ženi, postaje ocem dva sina itd. itsl. Riječju, on je izvana posve jasno definiran lik: mačo razbojnik prve klase. Iznutra, on je nesretna djevojčica koja žudi za ljubavlju, nježnošću i ljepotom življenja. Kontrast ne može biti veći, ponor koji dijeli ta dva lika ne može biti dublji pa se takva fikcionalna scenaristička konstrukcija mora nečim premostiti, da bi film djelovao uvjerljivo tj. da se ne bi izvitoperio u komediju o onome o čemu se ne da šaliti. Film „Emilia Perez“ Jacquesa Audiarda, nastao po libretu za istoimenu operu istog autora, koristi mjuzikl kao most koji spaja (naizgled) nespojivo.
PENIS I VAGINA
Rita je 40-godišnja advokatkinja, neudata, koja je plaćena tek toliko da ostane podnošljivo siromašna, a njen šef sve bogatiji. Njezin posao je da svojim znanjem i talentom dovede do oslobađajuće presude bogate ubojice i kriminalce. Manitasovu ponudu (da mu sredi tajnu operaciju promjene spola i obitelj mu smjesti na sigurno, u Švicarsku) stoga ne može odbiti pa uspješno obavlja svoj zadatak. Kada dobije pre/obilan honorar, plače i smije se od tuge i sreće (što živi u takvome svijetu u kojemu biti dosljedno moralan znači biti mrtav), iz čega se može odčitati da je osnovni ton filma, u biti, tragikomičan, pa mu sekvence mjuzikla prirastaju uz realistično tkivo. Na koncu konca, radi se – sadržajno – o plastičnoj kirurgiji koja omogućava da se penis pretvori u vaginu pa se može – formalno – i film operirati u transžanrovski hibrid koji dobro funkcionira, kako u dijelovima tako i u cjelini.
Sve to, u životu i u filmu, omogućavaju novac i tehnologija: everything goes with enough money & talent! Promjenom spola ipak se ne mijenja prošlost: ono što je napravilo kao muškarac, to će ljudsko biće platiti kao žena: sijalo je smrt pa će je, na kraju, i požnjeti. Unatoč svim dobrim djelima koje je kao Emilia Perez učinio, Manitas u njoj (tj. njegovi ostaci) neće moći pobjeći od odgovornosti za počinjena zlodjela. Trostruka smrt na kraju ove priče (Emilie/Manitasa, njegove bivše žene i njenog ljubavnika) završni je tragični akord u ovoj komediji/mjuziklu jer, u protivnom, plasirala bi se (komercijalna) iluzija da se promjenom spola išta bitno mijenja za čovjeka, kao slobodno i stoga odgovorno biće. Možda je upravo promjena spola ona finalna, ali ipak vanjska, promjena kojom čovjek sebe zavarava da mu je mogući novi život brz smrti starog sebe. Promjena frizure, mjesta boravka, ljubavnog partnera/ice itd – sve ipak ostavlja istim. Samo promjena srca i uma, u novom rođenju, čini čovjeka novim.
Audiard je isuviše dubok da bi se nasukao na plićake svijeta pa ga kritički prokazuje kakav on zaista jest: kao mjesto korupcije, zločina i smrti. Takva mu je narav i zato mora, prije ili poslije, propasti. Biti filmskim umjetnikom znači biti u svijetu i dijelom svjetski (odakle ti, inače, pare za snimanje filma?!), ali i ne biti skroz od svijeta (inače od umjetničke istine nema ni „i“). Što si manje od svijeta, to si veći umjetnik. Francuski umješno, Audiard održava tu delikatnu ravnotežu ovoga i onoga svijeta u ovom filmu, što je šarmantno plesanje na tankom ledu, s mnogobrojnim piruetama koje fasciniraju izvedbenim umijećem. Pa se tu smiješe i neki mogući Oscari ali to je već neka druga priča. Naglašeni muškomrzački ton samo je vjetar u jedra filma; takva je aktualna društvena klima.
VODA I SLOBODA
Filmski festivali i švedski stolovi su braća iste majke pre/obilja. Prvoga dana vam je apetit najveći, a svakog sljedećega ste sve probirljiviji. Na filmskome jelovniku FAF-a nalazi se 80-ak filmova sa svih strana svijeta, a sutra, 27. studenog počinje i Festival ruskog filma (o čijoj novijoj produkciji ovih dana čujem samo interesantne stvari). Dva dobra filma dnevno, organizmu snagu daju, ali treći je (osim ako nije izvanredan) oduzima. Pa ja nastojim održavati zdravu mjeru gledanja filmova, razgovaranja s filmskim ljudima za kafanskim stolom (Lordan i ekipa) i s dobrom knjigom (u hotelskoj sobi). Dobro dođe i promjena ambijenta u kojem se održavaju projekcije pa smo tako sinoć bili u krasnoj dvorani Jugoslavenske kinoteke, da pogledamo „Hipnozu“ Ernst De Geera, iz programa Mreža festivala jadranske regije.
U mrežu smo upali zagrizavši udicu sižea filma iz festivalskog biltena: nordijska djevojka se, nakon jedne hipnoterapije se ostavlja pušenja i, posljedično, potpuno zaboravlja kako se treba ponašati u društvu. Kako je Lordan nedavno prestao pušiti, želio je – preko ovog filma – što se to događa s njim otkada je prestao uživati u nikotinu. A da mu se događaju neke promjene koje ga ne vesele, uočio je vrlo brzo. Stare se navike ne zaboravljaju ni brzo ni lako: nasmijao me par puta kada je zatražio da ispuhujem dim prema njegovom licu (po onoj „bolje išta nego ništa“).
Da skratim priču: izdržao je pred ekranom 15 minuta, a ja punih 45. Ni najmanje me ne čudi njegova reakcija, obzirom da „Hipnoza“ slaže svoje statične kadrove kao Lego kocke, ne pomičući kameru ni lijevo ni desno, držeći je na suzdržanoj distanci od likova i njihovih emocija. Da, iz te sjevernjačke religiozne inačice kršćanstva, iz njezine moralnosti, radne etike i discipline načina života proizlazi i estetika ovog filma. Ona se nalazi na suprotnom polu od mediteranske, katoličke dinamike i estetike, koje svaki Lordanov film, manje ili više, emanira u svim segmentima. Dva su to različita podneblja u kojima se i fizička i metafizička svjetlost drugačije pomalja i prelama, dva su to različita senzibiliteta pa su onda i dvije različite estetike i kinetike. Južnjačka guzica ne može ostati dugo sjediti na stolici (inače, vrlo udobnoj) pred velikim ekranom, gledajući kako se ta priča s razvijenoga Sjevera uredno slaže, ciglu po ciglu, u istom tempu i s istom onom urednošću koja krasi interijere u kojima se likovi filma kreću.
Ispostavlja se da pušenje nije pravi problem glavne junakinje nego to što je prestala biti u kontaktu sa svojim unutarnjim djetetom, a kada hipnoterapija tu vez ponovo uspostavi, ona se počne ponašati slobodno tj. normalno, a to je vodi u društveno disfunkcionalno ponašanje. Društvo koje se temelji na konvencijama, konvencionalnom igranju raznih uloga (a po cijenu gubitka autentičnosti individue ), na oportunizmu i površnosti takve pojedince diskvalificira i odbacuje. Tamo gdje su sigurnost i udobnost idoli nema mjesta za spontanost i autentičnost, koje unose vitalni dašak nepredvidljivosti i slobode.
Kada se voda smrzne i prestane teći, postaje led. A kada se sloboda zaustavi u svome razvoju, ukoči se i postaje organizacija, komfor i zatvor duše i duha. Pa smo Lordan i ja (on kao sloboda, a ja kao voda) „utekli“ s projekcije, ne potpavši pod hipnotički utjecaj uredno posloženih filmskih slika. Bez imalo grižnje savjesti, kako one filmofilske i filmološke tako i one ljudske i građanske.
Istaknuta fotografija: prizor iz filma „Emilia Pérez” Jacquesa Audiarda
#Emilia Pérez #Ernst De Geer #Hipnoza #Jacques Audiard #Osvrt
