Publika je smještena na pozornicu, na čijoj sredini se nalazi veliko bijelo platno. Iz projektora, koji je smješten iza platna, počinju se prikazivati scene lansiranja svemirske rakete, njenog leta u orbitu, vrtnje oko Mjeseca te samo slijetanje. Iza platna pojavljuju se dvije ženske figure s predimenzioniranim kacigama koje su napravljene od stiropora. Nakon prvotne šetnje, koja je obilježena čuđenjem i nevjericom, protagonistice polagano proviruju pokraj platna te se počinju kretati prema publici. Prizor je to, koji podsjeća na Platonovu špilju u kojoj ljudi vezani okovima vide samo sjene vanjskog, odnosno pravog svijeta. Njihova percepcija i poimanje svijeta iskrivljeni su svjetlosnim oblicima koji su proicirani kao sjene na kamenu špilje. U ovom slučaju, okovi su „kacige“ koje se nalaze na glavama dvaju protagonistica, dok je sjena dobila novo shvaćanje, navodeći na razmišljanje o nekim novim, daljnjim svjetovima i entitetima. Tako počinje predstava Heroes, izvedena 9. rujna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u sklopu osmog Periskopa – festivala suvremenog plesa i cirkusa. Mia Zalukar i Bruno Isaković publici predstavljaju misaono i koreografsko putovanje koje svoju inicijalnu referencu pronalazi u istoimenoj pjesmi Davida Bowiea. Umjesto da tražimo ovozemaljske heroje koji će nas spasiti, autori navode kako treba proširiti pogled i odmaknuti se od neprestanog dotoka informacija i odgovornosti koja se nameće zbog nekontroliranih prijetnji upućenih planetu ali i prema samom čovjeku. Protagonistice započinju konverzaciju koja prikazuje njihovo nezadovoljstvo: Fuck me, fuck you, fuck all, fuck Saturday, fuck job itd., nastavljajući navoditi niz stvari i situacija koje im se gade unutar kapitalističkog uređenja. Pozivaju na bunt protiv sistema, koji je upotpunjen seksualnim aluzijama i tvrde kako trebamo otići na Mars, ali isto tako znaju kako će vjerojatno i njega ljudi uništiti. Nakon inicijalnog traženja i opreznog kretanja, jedna od protagonistica uspijeva skinuti okove oko svoje glave dok njezina suputnica kleči sa strane kao da je odustala od prosvjetljenja te traži put natrag prema špilji. Skinuvši okove, horizont percepcije počinje se eksponencijalno širiti. Da li zbog povećanog imputa informacija, razočaranja ili novog poimanja okoline, protagonistica započinje izbacivati svoje negodovanje manifestirano kroz koreografiju koja implementira više plesnih stilova. Plesni su pokreti upotpunjeni deranjem i agresivnim koračanjem pomoću kojih se prenose vibracije, kao i osjećaj gnjeva na samu publiku. Epizoda koreografije podsjeća na aluziju Hake, tradicionalnog ratnog pokliča plesa Maora s Novog Zelanda koji uključuje i izražajne facijalne ekspresije. Doživljaj katarze dodatno je naglašen detaljem pljuvanja po pozornici, gdje protagonistica u stilu Patti Smith kreće se ispred publike pljuvajući u njihovoj neposrednoj blizini. Za vrijeme trajanja plesnog obreda, u pozadini, na platnu se konstantno izmjenjuju projekcije svemira, crne rupe, zvijezda te raznih planeta. Scenografija je dojmljivo izvedena igrom svjetla i dimne zavjese gdje njihov spoj pojačava atmosferu astralnog putovanja.
Nakon prvotnog odmaka, napokon i druga protagonistica skida svoje okove, čime započinje vlastitu etapu putovanja. Narativ ostaje isti ali način prikaza kompletno se mijenja. Nakon eksplozivne prve izvedbe, druga je obilježena vouganjem. „Vogue“ je osim modnog časopisa i vrsta plesa koji je definiran čvrstim i brzim pokretima u karakterističnom stilu poziranja. Plesna izvedba neupitno je nabijena senzualnošću i seksipilnošču tvoreći kontradikciju u relaciji sa svojom suputnicom. Jin i Jang, dualnost života koja ne može jedna bez druge. Nakon iscrpnog „putovanja“ ona pada, ruši se na pozornicu i ostaje ležati. Iz sjene se pojavljuje njezin pandan te joj pažljivo prilazi i skida joj cipele. Iz ruku joj počinje kliziti svjetlucava lagana materija: zvjezdana prašina. U maniri antičke proročice, protagonistica ulazi u proces liječenja u kojemu stardust ima glavnu ulogu. Laganim pokretima ruku obasipa beživotno tijelo koje se polako počinje buditi.
Kreće završna faza njihove odiseje. Počinju ulaziti u interakciju s publikom; kreću se oko nje, stupaju u direktni vizualni kontakt te započinju blagosloviti sve prisutne sa zvjezdanom prašinom. S određenim pojedincima ulaze u dublju povezanost izvodeći svemirske mantre i čisteći im auru. Izvršivši svoju dužnost prema onima koji traže heroje, one same poprimaju tu ulogu iako su u potrazi za istima. Stavljaju na glave kacige, ali ovoga puta one nisu okovi kao na početku priče, već objekt pomoći pri putovanju. Napuštaju sve i kreću na „posljednji ples“ koji je izveden u duetu. Kao porculanske lutke kreću se jedna oko druge pridržavajući se minimalnog razmaka. Njihov ples prožet je lepezom emocija i transcendentalnom sekusalnom napetošću koje subjekt proživljava na osobnoj razini potrage i pronalaženja. Tek na kraju izvedbe usne im se spajaju te nestaju u abisu svemirskog prostranstva. Putovanje se nastavlja još nekoliko trenutaka kroz video projekciju, koja publici daje vremena da sama odluči hoće li krenuti u potragu za herojima izvan ili unutar sebe.
Autori: Bruno Isaković i Mia Zalukar
Izvode: Gendis Putri Kartini i Mateja Miković
Oblikovanje zvuka: Hrvoje Nikšić
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Tekstovi: Lidija Deduš
Kostimografija: Ana Fucijaš
Oblikovanje videa: Dragan Đokić
Asistentica heroja: Lucija Barišić
Produkcija: Malo sutra i Domino
Partner: Zagrebački plesni centar
Autrica naslovne fotografije: Sanja Prodan
#Bruno Isaković #HKD na Sušaku #Mia Zalukar #Periskop - festival suvremenog plesa i cirkusa #Sanja Prodan
