Da je Mario Miše, splitski dizajner, išao izvesti performans „Circle of Love“ na Pjaci (koja je Narodni trg), ako bi i dobio dozvolu od nadležne gradske službe za korištenje javnog prostora, učinak njegova čina bio bi minoran, a možda bi usput dobio i neku od etiketa koje su kod ovih dana u trendu. Ne bi ga nazvali ni „jugonostalgičarem“ ni „komunjarom“, ali ni „ustašom“ ni „četnikom“. A izvan tog hrvatskog kvadrata, unutar kojeg većina jedino zna svrstavati ljude koji javno nastupaju (svakoga u svoj tor, torbu, torcidu ili haustor), nalazi se terra incognita, prostor Nepoznatog (kao sinonima za Neprijateljsko) – takav je okvir i takva je dioptrija kroz kojeg i kojom tzv. normalni ljudi gledaju na svijet oko sebe. Pa nečiji performans može biti svjetski (kao što Mišin jest), ali ga oni ne mogu vidjeti jer je on izvan horizonta njihova shvaćanja te kao, kao takvoga, ne mogu ni prihvatiti. Nego samo odbaciti, etiketirati i osuditi.
Od Splićana bi Miše sigurno dobio etiketu redikula (koja je psihološka inačica političke etikete), a neki bi možda otišli i dalje te ga nazvali „luđakom“ kojega treba hospitalizirati. Jer em što mu performans traje 40 dana, em što za sve to vrijeme štrajka glađu- i sve to zbog djece pobijene u Gazi (njih oko 18 i po tisuća). Dobro, u svakoj većini uvijek postoji neka manjina pa bi tako i u Splitu bilo onih koji bi Mišin performans podržali ljudski, umjetnički, medijski i ideološki. No, on je štrajkao glađu, ispisujući imena dječjih žrtava iz Gaze, u Londonu, na Trafalgar squareu, a prolaznici koju su se slagali s njegovom porukom ostavljali su crveni trag svoga krsta, s druge strane kruga na kojemu je on ispisao ime ubijenog palestinskog djeteta. U tom kulturalno-urbanom kontekstu „ Circle of Love“ je izazvao pažnju i medijski tretman koje zaslužuje pa su i naše main-stream novine prenijele opširnu vijest o tom važnom pain-stream događaju, uključujući i splitsku „Slobodnu Dalmaciju“.
I to je tako, još od Ivaniševića trijumfa u Wimbledoneu, i tako će i dalje biti: u svome gradu ne možeš biti ni prorok/er ni performer, a „luđak“ i „redikul“ možeš, to nikomu ne smeta, dapače (gotovo da je poželjno). Možeš biti i maskiran, ali skidati maske svijetu i sebi; e, to nije poželjno, pače ni podobno, a ako se ipak usudiš to učiniti, onda postaješ persona non grata. I tada se oko tebe zatvara krug ali ne krug ljubavi (kakav je Mišin) nego krug izolacije i stigmatizacije. Bez obzira što na latinskome riječ „persona“ znači „maska“. Stvar je osobito riskantna kada tako istupi pojedinac, izvan neke grupe ili klana; na njega bi tada grupno navalili, kako to kod nas inače biva – udri slabijega, a jačemu se podloži i stražnjicu mu liži! Slobodno misleći i Po svijesti i savjesti djelujući, pojedinac je ovdje najugroženija manjina: dakle, umjetnik i intelektualac (kao dijete i starac).
Prodaja smrti i kupovina mobitela
U takvom svijetu se nalazimo, a kakav taj svijet može neljudski biti, mogli smo nekidan saznati iz novina: bogati Talijani su plaćali da bi snajperima ubijali djecu, odrasle i starce u opkoljenom Sarajevu! To je otkrilo talijansko pravosuđe i nedavno pokrenulo krivični postupak protiv tih platežnih ubojica. Ubijali u po slijedećoj tarifi: najskuplja su bila djeca, a starce su mogli ubijati besplatno!!! Ne treba biti pukovnik Curtz da bi rekli „Horror“; ovo je „Apocalypse here“. Istog dana, kada se pojavio članak o tim vikend-ubojicama (preko tjedna su zarađivali masne pare), izišla je i vijest o afričkome mladiću koji je prodao svoj bubreg da bi kupio novi iPhone!!! Bubrezi su vrlo tražena roba na tržištu i njihova je ponuda manja od potražnje. Bubrege ne kupuju siromašni ljudi (oni ih prodaju), već bogati (oni ih kupuju). Oni prodaju pametne telefone (i ostalu high-tech tehnikaliju) siromašnima, koje su prije toga uvjerili medijsko-marketinškom propagandom da su nitko i ništa bez najnovijeg modela telefona, da su luzeri i da takvi nisu vrijedni. Taj im je marketinška politika najviše uspjela kod mladih (slabo ili nikako obrazovanih, pametnim telefonima zaglupljenih), a kada dijete, tako izdresirano i izblesirano, ultimativno zahtijeva novi model tenisica ili mobitela, onda će roditelj raditi prekovremeno ili će lako prodati svoj bubreg da bi djetetu kupio traženi šareni artikl. Na koncu konca, i školski psiholozi će ga savjetovati da to učini, kako mu dijete ne bi bilo u razredu predmet ruganja i šikaniranja i da ne bi bilo trajno oštećeno nabijenim kompleksom manje vrijednosti.
U splitskoj kinoteci Zlatna vrata se tijekom studenoga odvija ciklus horror filmova, što nije izazvalo momke s fantomkama jer i u Vukovaru je bio horror (a u centru Splita navečer ionako vlada horror vacui). Čuo sam u prolazu japanskog turistu (u grupi, naravno) kako pita vodičku zašto ovdje nema nikoga, „Zašto ovdje nitko ne živi“? Ona mu je odgovorila politički korektno tj. izbjegla je točan odgovor pa je rekla. „Znate, okolo ima mnogo stanova, s modernim apartmanima“. Kao ljudima se ne da živjeti u Dioklecijanovoj palači i njenoj blizini (a svi bi se turisti iz grupe rado, da mogu, baš tu preselili). A stvarnost kaže da su stanovnici gradske jezgre iz nje indirektno iseljeni, a prije njih gotovo svi gradski sadržaji koji im trebaju za svakodnevni život, kako bi nju mogli ispunjavati platežni turisti (od kojih se, u sezoni, ne može proći ulicom). To jest, u stvarnosti iza maske najveću težinu imaju novci, a ljudi, ne samo njihovi bubrezi već i životi, imaju najmanju.
Ciklus horrora je započeo s Dreyerovim „Vampirom“, koji dan prije nego što se na Torcidinom prosvjedu na Rivi pojavio lik iz Trogira s majicom na kojoj je pisalo „Tito vampir“ (i još nešto, kao žunta). Nakon nekoliko dana bila je projekcija De Palminog klasika „Carrie“ koja je posve dobro sjela u socio-psihološki kontekst i njegova grupna i masovna očitovanja, zamaskirana i bez maski. Naime, Carrie je razvila svoju super-moć (telekinezu) kao kompenzaciju svoje nemoći u odnosu spram religiozno fanatizirane majke (čija religioznost je bila maska njene duboko bolne frustracije jer ju je muž napustio, ostavivši je samu s kćeri). Religiozna prezasićenost i pritisak kojeg izaziva u nekim (da li mnogim?) ovdašnjim obiteljima nije još rezultirala nekom para-normalnom moći nekog zlostavljanog pojedinca pa kod nas i dalje pare kolo vode, a frustrirani i gnjevni malo paradiraju, a malo više prosvjeduju, usmjeravajući svoj agresivni naboj prema još slabijima od sebe (stranim radnicima, emigrantima i Srbima).
Uske glave i široka usta
Katarina Peović takvima poručuje da svoj gnjev usmjere vertikalno tj. klasno prema moćnicima koji stvaraju armije nemoćnih, upotrebljavajući ih u miru kao radnike, a u ratu kao vojnike). No, nju ti uskoglavi mladići niti čitaju niti slušaju; čitaju malo što ili ništa, a slušaju „Čavoglave“ i srpske cajke. Neku večer sam čuo jednoga kako govori drugomu o toj suvremenoj pojavi (toliko očiglednoj da je većina uopće ne vidi), o sve većem broju mladića uskih glava, koji čine pretežni dio onih čijim uličnim performansima u crnom svjedočimo. „Pa za njih bi netko trebao napisati i komponirati pjesmu „Uskoglave!“,poentirao je taj splitski lik, nasmijavši drugoga, a taj je onda razgaljen naručio novu rundu za oba. Eto, kako Split iskrama svoje duhovitosti ipak smanjuje mrak oko sebe pojedinačnim, spontanim i neorganiziranim zasvjetljenjima, kao pokretima otpornoga duha. No, gdje je jače svjetlo tu je jača i tama. I njen glas se jako čuje. Evo svježeg primjera: dvije cure u busu iza mene su brbljale tri stanice, a vrhunac je bila prosta a složena rečenica jedne: „Mater će mi jebat majku… i ćaću i dida…i sve živo!“ Nisam čuo zbog čega, ali sam shvatio poantu: kad ovako govore cure (širokih usta) od 15,16 godina, onda je posve logično da će njihovi uskoglavi vršnjaci, kao i oni malo stariji, izražavati se tako da u njihovoj blizini mora biti raspoređen respektabilan broj policajaca (a neki od njih, oni najagresivniji, završit će u pritvoru). Momci i cure, muškarci i žene su povezani kao spojene posude; ako je sadržaj u jednoj fekalan, prelit će se i u drugu.
Pa se i prelijeva. Druga večer, drugi bus, druge dvije cure, istih godina kao i prve (možda i godinu-dvije mlađe), nešto tišim glasom: „Stalno me zove da mi pokaže svoga pitona i uvik me pita da li se drogiram“, u njenom glasu ni kakvog tona kritike ili neugode zbog toga nego naprotiv, intonacija upućuje na zadovoljstvo zbog istoga. Prija je skuša žedna uha, a ona razvija temu: „Ja sam mu rekla može li jedna slija bez gaća“. Smijuljenje u duetu. Moje mišljenje u jednini: to su pripadnice generacije čiju su svijest oblikovale društvene mreže, a pornografija jezik i ukus. Što će – ili koga će – one prodati (jajnike?) da bi kupile novi mobitel ili usne, to čak ni HDZ ne zna, a vrijeme će pokazati.
Bilo kako bilo i dalje će vrijediti ona SPLIT HAPPENS, s jedne strane masovno i grupno (u oba slučaja obojeno crnim), a s druge strane pojedinačno i primjerno (obojeno bijelim). U oba slučaja to će biti s/eksplicitno i s/ekspresivno te društvo neće moći pred tim zatvoriti ni oči ni uši…
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Mario Miše #Split #Split happens
