Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, na čelu s novim ministrom Alenom Ružićem, odlučilo je, čini se, riješiti jedan od velikih problema hrvatske socijalne politike, poznat i kao inkluzivni dodatak. Ne, nije riječ o tome da inkluzivni dodatak napokon dobiju svi oni koji su ga odavno trebali dobiti. Nemojmo biti naivni. Riječ je o nečemu, po svemu sudeći, hitnijem i važnijem: o tome da se uvede red u trošenje novca osoba s invaliditetom.
Drugim riječima, kad država već daje novac, država bi sada, prema toj logici, trebala odrediti i na što se taj novac smije trošiti.
Plan je poznat. Alen Ružić i njegovo Ministarstvo najavili su uvođenje elektroničke kartice za inkluzivni dodatak, pod egidom da će se time osobama s invaliditetom olakšati život. Kao da im ga već sada ne mogu olakšati uplata na račun i korištenje obične bankovne kartice. Čudna logika. No ministar je 13. ožujka 2026. rekao da rade na modelu elektroničke kartice za socijalna davanja. Jedanaest dana kasnije, 24. ožujka, rekao je da je projekt “u fazi financijske i informatičke izrade”, da posebne kazne još nisu razrađene te da je početni stav da se novac ne smije trošiti na kocku, alkohol i duhanske proizvode.
Dobro. Maknimo se na trenutak od sarkazma, koliko god sam od sebe navirao. Ne treba glumiti da problem ne postoji. Naravno da postoje nesavjesni roditelji, skrbnici i čak i korisnici. Naravno da postoje situacije u kojima se novac ne troši na potrebe zbog kojih je to pravo i uvedeno i za onoga kome je namijenjen. U svakom sustavu postoje zlouporabe, pa tako i u ovome. Problem, dakle, možda jest stvaran. Ali kako uopće definirati potrebe? I po kojem se kriteriju sve osobe s invaliditetom može svrstati u isti koš?
Ali stvaran problem ne znači automatski i dobro rješenje.
A rješenje koje se sada nudi nije ni dobro ni bezazleno. Ono je loše, ponižavajuće i duboko stigmatizirajuće. Onoga trenutka kada država krene unaprijed određivati na što osoba s invaliditetom smije, a na što ne smije trošiti svoj dodatak, ona više ne pomaže, nego nadzire. Više ne gradi podršku, nego uvodi paternalizam. I ne tretira korisnika kao odraslu osobu s pravima, nego kao nekoga tko je unaprijed sumnjiv i kome treba ograničiti slobodu raspolaganja vlastitim sredstvima. Jer ako Alen Ružić kao odrasla osoba nakon radnog dana smije sam odlučiti hoće li popiti pivo ili čašu vina, zašto to isto pravo ne bi imao i Albert Sirotich?
Tu je srž cijelog problema: država miješa dvije stvari koje nisu iste. Jedno je borba protiv zlouporabe javnog novca. Drugo je pretpostavka da je cijela skupina korisnika unaprijed problematična pa joj zato treba uvesti poseban režim trošenja. To nije ista stvar i to ne smije biti ista stvar.
Zašto je to posebno osjetljivo kada su u pitanju osobe s invaliditetom? Zato što inkluzivni dodatak nije zamišljen kao nagrada za dobro ponašanje, niti kao milostinja koju država velikodušno baca sa stola. Riječ je o pravu povezanom s invaliditetom i povećanim troškovima života. Riječ je o instrumentu koji bi trebao barem djelomično nadoknaditi ono što invaliditet u svakodnevici realno košta i pomoći izjednačavanju položaja osoba s invaliditetom s drugima.
Zato je opasno kada se to pravo počne javno predstavljati kao problem kontrole potrošnje. Jer tada više ne govorimo o inkluziji, nego o sumnji.
A sumnja je ovdje kolektivna.
Nitko ne spori da država ima pravo i obavezu reagirati kada postoje konkretne zlouporabe. Ali konkretne zlouporabe rješavaju se konkretno: kroz nadzor pojedinačnih slučajeva, kroz postojeće mehanizme kontrole, kroz socijalni rad, kroz odgovornost skrbnika ondje gdje ona postoji. Ono što se ne bi smjelo raditi jest unaprijed sumnjičiti sve korisnike i sve njihove obitelji, kao da je riječ o skupini kojoj treba posebno propisivati moralno ispravnu potrošnju.
Zato su burne reakcije pojedinih roditelja i udruga sasvim razumljive. Udruga Sjena, kao i dio roditelja, već upozoravaju da takva kartica ne šalje poruku podrške, nego poruku kontrole, nepovjerenja i stigmatizacije. I iskreno, teško je reći da nisu u pravu. Jer kad jednom uvedete poseban instrument za “ispravno” trošenje novca jedne skupine ljudi, onda ste već zakoračili na vrlo sklizak teren: na teren na kojem se socijalna prava više ne doživljavaju kao prava, nego kao nešto što korisnik mora zaslužiti svojom poslušnošću.
Ako kartica treba biti tehničko rješenje, onda neka doista bude tehničko rješenje. Neka bude opcija, a ne obaveza. Neka olakša pristup novcu, umjesto da ga pretvori u sredstvo kontrole. Neka ne bude obilježena na način koji korisnika izdvaja i dodatno izlaže pogledu, neugodnosti i prepoznavanju. Neka omogućuje i podizanje gotovine i online kupnju. I, što je najvažnije, neka se o njezinu uvođenju i pravilima ne odlučuje preko glava osoba s invaliditetom, nego zajedno s njima i njihovim udrugama.
Jer ako su pravila potrebna, onda ona moraju nastati iz dijaloga, a ne iz ministarske sumnje da osobe s invaliditetom treba učiti kako da troše novac koji im je priznat kao pravo. Reći će netko: nije to njihov novac, to je javni novac. Ali i ministar živi od javnog novca, pa nisam baš nigdje pročitao da Andrej Plenković kontrolira na što ga troši. Pravila, dakle, moraju biti usmjerena na zaštitu korisnika, a ne na njihovo discipliniranje.
Drugim riječima: ako je kartica alat za lakši pristup novcu, to može biti dobro. Ako je alat za moralni nadzor i kontrolu potrošnje, onda je to loše i duboko problematično. Moožda i protuustavno. A trenutačno sve što smo čuli zvuči mnogo više kao ovo drugo nego kao ono prvo.
I za kraj još nešto, možda važnije od kartice. Prije nego što krenete popravljati karakter korisnika inkluzivnog dodatka, bilo bi dobro da taj dodatak napokon dobiju svi oni koji na njega imaju pravo, a još ga nisu dobili. To bi bio prvi ozbiljan znak da vam je do inkluzije doista stalo. Sve ostalo, zasad, više sliči na administrativno dociranje nego na socijalnu politiku.
#Alen Ružić #Inkluzivni dodatak #osobe s invaliditetom
