Kultna manifestacija Moje, tvoje, naše, u organizaciji Drugog mora, ove se godine, u svom 21. izdanju, hvata u koštac s tehnološkom pojavom koja polarizira javnost od trenutka njezina nastanka. Dok je jedni štuju i koriste svakodnevno, drugi bi je najradije poslali u ropotarnicu povijesti. Umjetna inteligencija, osmišljena kao pomoćni alat, u svom je rapidnom razvoju do te mjere prožela digitalni prostor da ju je gotovo nemoguće zaobići. Nameće se kroz mrežne preglednike kako bi nam skratila vrijeme lutanja od jedne do druge stranice u potrazi za informacijama. Pritom smo sve nepovjerljiviji prema sadržaju koji nalazimo na ekranima. Kako uopće razlikovati stvarno od generiranog?
Polako postajemo svjesni da smo uronjeni u svijet koji nudi brza, ali nerijetko i netočna rješenja, svijet sašiven od fragmenata pokretnih slika bez smisla. Naš je medijski svijet „svijet u bunilu“, kako glasi naziv grupne izložbe koju je priredila kustosica Daniela Cotimbo. Tim će nam povodom reći nešto više o ovoj temi i projektu te pokušati odgovoriti na pitanje: gdje u svijetu algoritama stoji umjetnost koja se dosad poimala kao isključivo ljudska djelatnost?
Znamo da tehnološke slike, poput fotografije, sudjeluju ne samo u reprezentaciji, već i u proizvodnji stvarnosti. AI-generirane slike aktivno oblikuju stvarnost, ali ne nužno onu kakvu želimo. Kroz umjetničke prakse možemo pokušati podrivati te mehanizme, ne samo na tehničkoj razini, nego i kroz imaginaciju
Daniela Cotimbo
Za početak, kako gledate na umjetnu inteligenciju?
– U ovoj raspravi postoje dvije strane. S jedne strane su tehnološki entuzijasti koji kažu da uz AI mogu biti kreativniji i raditi stvari koje prije nisu mogli, a s druge su oni koji se prema tome odnose kritički. Pripadam ovom drugom taboru. Smatram da ona nije nužno dobra stvar, ali prepoznajem i njezin potencijal pa mislim da je trebamo prisvojiti i naučiti raditi s njom. Ne možemo je izbjeći. Ako razmišljamo o energiji, drugim tehnologijama poput automobila i slično, problem nije sama umjetna inteligencija, nego određeni oblik koji danas prevladava – onaj koji troši ogromne količine resursa. Mogli bismo razmišljati i o manjim modelima, koji ne zahtijevaju toliku potrošnju energije. Tehničari bi možda rekli da to više nije „dobar“ AI, ali sve ovisi o cilju koji želimo postići.
Ključno pitanje zapravo je kako uopće koristimo umjetnu inteligenciju. Smatram da njezina svrha nije u tome da nas replicira, nego da nam bude potpora i alat. Ako je koristimo isključivo kao zamjenu za vlastiti rad, ostajemo zarobljeni u istom, zatvorenom krugu.
Kako tumačite fenomen takozvanog „brainrota” te fascinaciju apsurdnim sadržajem na internetu?
– Umjetnica Silvia Dal Dosso, koja na ovoj izložbi predstavlja svoj rad, vjerojatno je prikladnija osoba za odgovor na to pitanje, no čini mi se da je ovaj fenomen usko povezan s ekonomijom pažnje. Često ga doživljavamo kao nešto spontano, no možda ima više veze s marketingom nego s imaginacijom.
Zanimljivo je da su Talijani posebno dobri u stvaranju takvog apsurdnog sadržaja – možda zbog snažne tradicije ironije. Meni je to zabavno, ali svjesna sam da sve više zauzima prostor koji bi inače trebao biti rezerviran za maštu.
Može li umjetnost pomoći da se otkrije ili barem bolje razumije ovo stanje delirija?
– Apsolutno, inače bih se bavila nečim drugim. Uvijek mislim da je ovo prije svega kulturno, a tek onda tehničko pitanje. Umjetna inteligencija vrlo je važna i predstavlja veliku priliku, ali tu priliku moramo stvarati zajedno, a ne prepuštati je velikim kompanijama koje odlučuju umjesto nas.
Ponekad su i umjetnici izumitelji, oni koji stvaraju nove tehnologije. No u ovom slučaju mislim da je ključna upravo dimenzija imaginacije.
Uz kustoski rad, predavačica ste i teoretičarka medija. Godine 2018. osnovali ste platformu Re:humanism, koja istražuje odnos suvremene umjetnosti i umjetne inteligencije. Kako biste danas opisali glavnu misiju tog projekta?
– Umjetna inteligencija tada nije bila široko dostupna ni prihvaćena. Dok je kod većine izazivala nelagodu i strah, ostala je svedena na uski krug umjetnika koji su je koristili kao eksperimentalni medij.
U tom sam razdoblju mislila da je riječ o prolaznoj pojavi, iako se pokazalo da nije tako – danas je posvuda. Upravo zato mi je i dalje važno baviti se tom temom. Misija je, u konačnici, graditi nešto što proizlazi iz kolektivnog uma, a ne samo iz rada nekolicine pojedinaca.
U ovoj raspravi postoje dvije strane. S jedne strane su tehnološki entuzijasti koji kažu da uz AI mogu biti kreativniji i raditi stvari koje prije nisu mogli, a s druge su oni koji se prema tome odnose kritički. Pripadam ovom drugom taboru. Smatram da ona nije nužno dobra stvar, ali prepoznajem i njezin potencijal
Daniela Cotimbo
Ime Re:humanism sugerira povratak čovjeku, ali i svojevrsni odgovor na humanizam. Što danas znači biti humanist_ica u svijetu kojim upravljaju algoritmi?
– Kad sam počinjala s ovom udrugom, to je bio period u Italiji kada su mnogi ponovno koristili sliku Vitruvijevog čovjeka, vraćali ideju čovjeka kao središta svijeta. S tom se vizijom nisam slagala, a investitori su u to vrijeme od mene tražili da razvijem projekt koji povezuje umjetnost i umjetnu inteligenciju.
Tada sam se zapravo poigrala tim imenom, koje na prvi pogled priziva upravo tu ideju, ali mu je značenje suprotno. Mislim da najprije moramo preoblikovati sam pojam čovjeka. Moramo pomaknuti čovjeka iz središnjeg položaja i postaviti ga u drugačiji odnos prema svijetu.
Može li umjetnost i dalje igrati ulogu otpora danas, u digitalno-algoritamskom društvu? Ako može, na koji način?
– Ako revoluciju shvaćamo kao naglu i sveobuhvatnu promjenu, umjetnost možda nije njezin najučinkovitiji instrument. No ako otpor razumijemo kao proces, kao postupno preoblikovanje načina na koji mislimo i percipiramo svijet, tada umjetnost u njemu ima važnu i dugoročnu ulogu.
Uzet ću primjer feminizma. U okviru Re:humanisma, uz izložbeni program dodjeljuje se i nagrada, Art Prize, a u njezinu prvom izdanju među dobitnicima je bilo devet muškaraca i jedna žena. U tom mi se trenutku to nije činilo problematičnim. No s vremenom se moja percepcija promijenila i danas mi je nezamislivo ne promišljati umjetnice kao ravnopravan dio tog polja. Mislim da je upravo takva kulturna promjena moguća kroz umjetnost.
Koliko jasno vidite granicu između umjetnosti koja koristi AI i istraživanja AI sustava kroz umjetnost – ili se te dvije stvari već potpuno preklapaju?
– Više me zanima istraživanje umjetne inteligencije kroz umjetnost, ali neizbježno je da se takvo istraživanje uvijek dotiče i samih alata. Tako i u ovoj izložbi, primjerice, Most Dismal Swamp koristi AI za proizvodnju novih slika, dok Silvia Dal Dosso koristi slike kako bi kritički promišljala umjetnu inteligenciju.
Dakle, prisutne su obje razine. Nismo se odlučili između jedne i druge strane, i mislim da je moguće kritizirati AI koristeći AI.
S obzirom na temu izložbe, kako komentirate sve prisutniji strah među umjetnicima da bi umjetna inteligencija mogla zamijeniti ljudski rad i kreativnost?
– Oduvijek sam mislila da to nije toliki problem za suvremenu umjetnost, već više za kreativne industrije u drugim područjima, primjerice film ili ilustraciju. U tim slučajevima to može biti problematično jer je AI jeftiniji pa time i konkurentan na način koji može biti opasan.
Kad je riječ o umjetnicima, nisam toliko zabrinuta. Postoji čak i mnogo prilika za umjetnike koji sada koriste AI, i to zato što se i same kompanije žele promovirati kroz umjetnost.
Na društvenim mrežama može se pronaći mnogo komentara koji pozivaju da se prestane podržavati AI generativna umjetnost.
– Takvi stavovi ne dolaze nužno iz etabliranog umjetničkog sustava, nego često od ranjivijih autorica i autora koji u umjetnoj inteligenciji prepoznaju prijetnju. Osobno smatram da smo se u prošlosti nastojali odmaknuti od ideje čvrsto definiranog autorstva, dok se danas, paradoksalno, toj ideji ponovno vraćamo i pokušavamo je na neki način „spasiti“.
Kako zamišljate umjetničku praksu za 10 do 20 godina u kontekstu sve prisutnijih sustava umjetne inteligencije?
– Teško je dati jednoznačan odgovor. Možda će ključni izazov biti pomak izvan onoga vidljivog, izvan same slike kao dominantnog medija. Kako razvijamo tehnologije koje su sve više povezane s našim umom, otvara se prostor za posve drugačije oblike umjetničkog izraza.
Istodobno, ključno je da kao ljudi te procese možemo razumjeti i u njima aktivno sudjelovati, jer u suprotnom postoji rizik da nas njihova složenost jednostavno preplavi.
Ako revoluciju shvaćamo kao naglu i sveobuhvatnu promjenu, umjetnost možda nije njezin najučinkovitiji instrument. No ako otpor razumijemo kao proces, kao postupno preoblikovanje načina na koji mislimo i percipiramo svijet, tada umjetnost u njemu ima važnu i dugoročnu ulogu
Daniela Cotimbo
Što publika može očekivati od izložbe „Svijet u bunilu“? Možete li nas uvesti u koncept te ukratko predstaviti autore koji izlažu svoje radove?
– Ideja je proizašla iz osjećaja za koji vjerujem da je prilično univerzalan – osjećaja kao da svi hodamo u snu. U ovom trenutku u svijetu se događaju mnoge neobične stvari i uvjerena sam da su usko povezane s umjetnom inteligencijom.
Znamo da tehnološke slike, poput fotografije, sudjeluju ne samo u reprezentaciji, već i u proizvodnji stvarnosti. AI-generirane slike aktivno oblikuju stvarnost, ali ne nužno onu kakvu želimo. Kroz umjetničke prakse možemo pokušati podrivati te mehanizme, ne samo na tehničkoj razini, nego i kroz imaginaciju.
S umjetnicom Silvijom Dal Dosso surađivala sam prošlog ljeta u Rimu i upravo su me njezini videouradci potaknuli na razmišljanje o ovim temama. Zatim, tu je i rad projekta Most Dismal Swamp, odnosno Danea Sutherlanda, čiji rad ovdje funkcionira kao poveznica imaginarnog s kolektivnim nesvjesnim digitalnih mreža.
Posebno je zanimljiv način na koji kombinira slike i likove kako bi progovorio o ovoj stvarnosti kao o liminalnom prostoru, nečemu kroz što možemo prolaziti na drugačiji način.
Potom sam pokušala razviti projekt u širem smjeru i uključiti poznatog umjetnika Zacha Blasa. Oduvijek me privlačio njegov rad koji povezuje misticizam i eshatološke teme s narativima iz Silicijske doline jer na zanimljiv način spaja duhovne i tehnološke imaginarije.
Ipak, nešto je još nedostajalo. Nisam htjela govoriti samo o slikama ili videu jer ovu stvarnost uvelike oblikuju i ChatGPT te jezični modeli općenito. Zato sam se upoznala s projektom Malpractice, koji mi je bio posebno zanimljiv zbog načina na koji koristi metaforu pakla za promišljanje suvremenih tehnologija i njihovih posljedica.
Sve to zajedno dovelo je do toga da izložba poprimi mračniji ton – kao svojevrsno uranjanje u zamagljenu i nejasnu stvarnost. Ipak, nisam potpuno pesimistična kad je riječ o budućnosti.
Predajete umjetnu inteligenciju. Što točno obuhvaća vaš nastavni program i kako studenti reagiraju na te teme?
– Uz umjetnu inteligenciju predajem teoriju i metode masovnih medija. Nastojim govoriti ne samo o tehnologijama, nego i o onome što se s njima promijenilo, primjerice o radu, rodnom identitetu i sličnim temama – i studenti su pritom vrlo znatiželjni i angažirani.
Razgovaramo i o pojmovima poput vremena, ponovnog očaravanja svijeta i rituala, a budući da su i sami praktičari, nastoje te koncepte uključiti u vlastiti umjetnički rad, što me jako veseli.
Koji su vaši budući projekti?
– Radim na sljedećem izdanju nagrade Art Prize, koje će se održati 2027. godine, a ujedno surađujem i s jednom suvremenom galerijom u Rimu posvećenom digitalnoj umjetnosti i tehnologiji. U lipnju predstavljamo umjetnika Paola Bufalinija. Inače se bavi fotografijom, ali u ovom radu koristi AI kako bi materijalizirao vlastita sjećanja.
Kakvo iskustvo očekujete od publike na ovoj izložbi?
– Očekujem cijeli spektar doživljaja. Izložba nosi određenu mračnu estetiku, ali ostavlja izrazito snažan utisak; u atmosferi koju grade zvuci Most Dismal Swampa i vizuali Silvije Dal Dosso isprepliću se melankolija i čitav niz suptilnijih emocija. Nadam se da će posjetitelji ovo doživjeti kao intimno iskustvo – kao prostor za duboko, osobno suočavanje s temama koje nas zaokupljuju.
Izložbu “Svijet u bunilu” možete pogledati do 15. svibnja u riječkoj Filodrammatici.
Istaknutu fotografiju snimila Kristina Barišić
#Daniela Cotimbo #Drugo More #Filodrammatica #Moje tvoje naše #Svijet u bunilu #Umjetna inteligencija
