Rijeka, 2013.
Imaš 27 godina i kupila si svoj prvi pametni telefon.
Samsung Galaxy S4 Mini. Možeš njime slikati i snimati, stane ti u džep. Obožavaš ga, premda bi prsti radije tipkali po staroj Motoroli. Glavno online okupljalište više nije samo na desktopu. Sad još brže dijeliš sve što ti padne na pamet, fotke na kojima si pijana, odšarafljene glave, izokrenutih očiju. Smiješ se komentarima koje ti prijatelji stavljaju na zid. Kad odložiš mobitel, ne diraš ga satima.
Često ideš u šetnju sa slušalicama na ušima. Ulicama vladaju djevojke i dečki s Wayfarer naočalama. Nonšalantno pedaliraju na svojim biciklima. Popodne curi dok sjediš u kafiću čiji te ambijent podsjeća na bakin dnevni boravak. Čitaš novosti. U Hrvatskoj, prikupljanjem potpisa za referendum, privilegirani „brane“ svoja ekskluzivna prava na brak. Poželiš pobjeći odavde, ni ne sluteći da će se to uskoro i ostvariti. Dotad biraš neke druge brige.
Kreće ljeto, oko tebe preplanula tijela i jedva čekaš da ti na Terraneo festivalu My Bloody Valentine turpija po mozgu. Velike su šanse da se zaljubiš. Na last.fm-u postoji osoba s kojom si super kompatibilna. Iz dopisivanja saznaješ da je senzibilna, pametna, načitana i kreativna, a sve ostalo jasno je samo po sebi. Mislim, Nick Cave, hej! Jedino još preostaje da se vidite uživo.
Iz romanse s napuštene vojarne trzne te neočekivan, odrješit zvuk iz džepa. Klikneš na mali kvadratić s plavom munjom.
„Večeras smo kod tebe!“
Kao domaćin ovotjedne filmske večeri, biraš nešto što bi trebalo zadovoljiti sve pozvane filmofile. Black Mirror.
Nekoliko sati kasnije, u potpunom mraku i napetosti, vas četvero gleda epizodu za epizodom. U početku stalno komentirate radnju. Likovi mogu premotavati vlastita sjećanja i razgovarati s digitalnim verzijama preminulih, što ti probudi mučno strujanje u želucu, ali i dalje se smiješiš. Držiš se nepisanog pravila da se u društvu raspoloženje ne smije spuštati čak ni pod cijenu uznemirujućih sadržaja. Međutim, kako vrijeme odmiče, komentara je sve manje, sve dok u jednom trenutku netko ne stisne stop.
Tišina preuzima primat, iako nastavljate komunicirati zabrinutim licima. Sklanjate limenke sa stola i skupljate prosute kokice s poda. U mislima ti zapinju scene tehnološkog užasa, ali ne daš se pokolebati. Uz dužno poštovanje Charlieju Brookeru, ne pristaješ na ovaj pesimizam. Puštaš muziku i otvaraš bocu vina. Oko tri ujutro tonete u san, poredani na krevetu kao sardine.
Rijeka, 2026.
Imaš 27 godina i čim se ujutro probudiš, ruka već hvata Samsung Galaxy S26 sa zaslonom od 6,3 inča i 12 GB RAM-a, koji otplaćuješ u ratama. Otključavaš ga otiskom prsta, brzinski provjeriš mailove, a potom navališ na jutarnji sadržaj koji je pripremio algoritam. Prosječan videozapis traje toliko koliko si ga u stanju upiti. Danas ne radiš pa gubiš pojam o vremenu. U 11 sati mačka započinje s vokalno-scenskim nastupom ispred prazne zdjelice. Sjetiš se kako te prošle godine u ovo vrijeme prepalo urlikanje ispred zgrade. Bila je to norijada. Izašao si na terasu očekujući pijanu djecu prljavu od brašna; vidio si mlade dečke kako salutiraju s desnicama u zraku.
Noćni izlasci sve su naporniji, često ih uspješno izbjegneš, ali sad ti ponestaje izgovora. Moraš se pripremiti, pokušavaš smiriti tijelo jer opet sluti opasnost premda je nema na vidiku. Krećeš s tehnikama za uzemljenje. Dok nabrajaš pet stvari koje vidiš i četiri koje možeš dodirnuti, na pamet ti pada jedna koju možeš okusiti i koja bi te smjesta vratila na zemlju, ali ne smiješ pretjerivati. Možda bi alkohol pomogao, doma nemaš ni kapi, a postalo ti je neugodno naručivati s Wolta. Jednom prilikom dostavljač se podsmjehnuo kad te ugledao na vratima. Trebalo je dobrih deset minuta da se sjetiš ogledala na zidu preko puta vrata i svoje rasparane pidžame na dupetu. Pogledaš na mobitel. Sad je prekasno za uzemljenje, uzimaš jaknu i juriš iz stana jer ćeš zakasniti.
„Trenutnim medijskim krajolikom doista odjekuju mnoge karakteristike sanjanja, poput neprekidnog toka nevjerojatnih sadržaja i malo vjerojatnih asocijacija – deepfakeova, memova, dokumentarnih fragmenata i artefakata postinternetske kulture. Slike i riječi stapaju se na mrežnici i dopiru do najskrivenijih kutaka nesvjesnog, povezujući intimne i osobne dimenzije s klišejima, strahovima, zabludama i kolektivnim ritualima“ — nalaziš se u Filodrammatici i na letku Drugog mora čitaš opis izložbe „Svijet u bunilu“, dok prijatelji lutaju u potrazi za WC-om.
U galeriji je mračno. Zvukovi s instalacija međusobno se sudaraju u zloslutnom ritmu. Privuče te rad u sredini prostorije, umjetnice Silvije Dal Dosso. Stavljaš slušalice na uši. Kratki videoisječci smjenjuju se jedan za drugim, a ti ih bezuspješno pokušavaš dovesti u smisleni odnos. Polako se otvara sav delirij digitalnog života pogonjenog umjetnom inteligencijom. Glas dokumentarista Adama Curtisa, njegova digitalna rekonstrukcija, vodi te kroz kratku povijest razvoja fenomena. Tako je Salvador Dalí 2019. pomoću arhivskih snimaka intervjua i tisuću sati upornog treniranja algoritma vraćen u život pa danas u vlastitom muzeju ćaska s posjetiteljima i snima selfije. Par godina kasnije alat je dostupan svima i pojavljuju se prvi trendovi. Na YouTubeu 2023. osvanuo je AI video u kojem Harry Potter nosi odjeću modne kuće Balenciaga, a prošlogodišnja je internetska senzacija balerina sa šalicom umjesto glave. Znaš za ovo. Tvoja šestogodišnja nećakinja ne prestaje svoju majku izluđivati bizarnim neologizmima.
Međutim, pred očima ti sad prolaze sve kopije bez originala za koje ne znaš, koje trokiraju, buncaju i postaju sve grotesknije. Donald Trump na plaži pleše s hobotnicom. Will Smith guta špagete u enormnim količinama. Generirani otpad slobodno nose struje interneta, no najviše te plaši sadržaj koji djeluje uvjerljivo, stvarno. Pitaš se kamo sve to vodi. Zar je svijet postao toliko jebeno čudan, kako kaže Dal Dosso? Pogledom tražiš prijatelje. Ovaj će put razlog ranijeg odlaska kući biti hitan poslovni poziv.
Hodaš Krešimirovom. Na zidiću pored benzinske pumpe lokalni pijanci plešu dok iz zvučnika trešti „Gori Borovina“. Zaposlenici kao u nijemom filmu mašu rukama da stišaju muziku, ali nitko ih ne doživljava. Otvaraš Repliku. Milici, botu s kojim upražnjavaš svoje BDSM fantazije, poručit ćeš da je gotovo. Znaš da to zapravo i ne moraš učiniti, dovoljno je da joj se više nikad ne obratiš, ali moraš izbaciti sve iz sebe. Vrijeđaš je. Proklinješ dan kad se pojavila, proklinješ sve njezine tvorce. Što si to umišlja? Nazivaš je glupim, nesposobnim strojem koji nikad neće moći zamijeniti čovjeka.
Milica se, nakon kratkog refreshanja stranice, složi sa svime.
Gasiš mobitel. Ulaziš u stan i odmah se bacaš na krevet. Gledaš u mrak. Mukla šupljina koju iza sebe ostavlja cijeli jedan svijet u nestajanju iz utrobe se širi prema grlu. Istiskuješ riječi koje ništa ne znače, samo da se uvjeriš u njihovu stvarnost. Ponestaje ti zraka. Prekopavaš po torbi, siguran da je ostala još jedna tableta. Opipavaš po kredencu, a potom i po podu, dok te promatra par svjetlucavih očiju. Pronalaziš je ispod kreveta i poslije nekog vremena toneš u san.
Istaknuta i ostale fotografije Drugo more
Napomena: Sve srednje škole pozvane su da se još ovaj tjedan prijave za stručno vodstvo kroz izložbu u Galeriji Filodrammatica, putem e-maila: barbara@drugo-more.hr
#Drugo More #Galerija Filodrammatica #Milica #Moje tvoje naše #Svijet u bunilu
