Smijeh, pljesak i uzbuđenje mladih autora dok su na “platnu” gledali filmove koje su proteklih dana zajedno stvarali obilježili su završnu prezentaciju međunarodnog programa „Shared Frames, Collective Lens: From Margins to Voices – Participatory Filmmaking for Inclusion, Diversity and Democracy“, održanu u Palači Modello.
Završnica petodnevnog programa pokazala je da participativni film nije samo metoda kojom se može doći do zanimljivog filmskog rezultata. Pokazao se i kao prostor susreta, upoznavanja i povezivanja ljudi koji su u Rijeku stigli iz različitih zemalja, govore različitim jezicima i pripadaju različitim zajednicama, ali su tijekom zajedničkog rada pronašli mnogo više onoga što ih povezuje nego onoga što ih razdvaja.
Program je koordinirala Maša Magzan s Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, u suradnji sa Sveučilištem Babeș-Bolyai iz Cluja i budimpeštanskim sveučilištem ELTE. U njemu su sudjelovali studenti i mentori iz Hrvatske, Mađarske i Rumunjske te članovi riječke talijanske i bošnjačke zajednice.
– Bila mi je velika čast i zadovoljstvo biti vodič ovim divnim ljudima, poručila je Maša Magzan, zahvalivši mentorima, studentima i svima koji su sudjelovali u programu, koji je, kako je objasnila Maša Magzan, namjerno započeo upoznavanjem Rijeke, njezine povijesti i lokalne kulture. Sudionici su obilazili grad, posjetili Muzej grada Rijeke te otkrivali tragove različitih kultura i naroda koji su oblikovali riječki identitet.
Magzan je priznala da je i nju iznenadilo koliko je tragova mađarske prisutnosti moguće pronaći u riječkoj povijesti. Sudionici su se upoznali i s Porto Etnom, riječkim festivalom koji već deset godina djeluje kao platforma za različitost, uključivanje i suradnju pripadnika različitih zajednica. Nakon upoznavanja grada došlo je vrijeme za zajedničko stvaranje. Međunarodni timovi razvijali su ideje, učili se služiti kamerom, glumiti pred njom, snimati, razgovarati i zajedno odlučivati o tome kakve priče žele ispričati.
Prvi predstavljeni rad nastao je iz vježbe kojom su se sudionici upoznavali s kamerom i ponašanjem pred njom. Zadatak je bio osmisliti razgovor u kojem se poruke neće prenositi samo riječima, nego i glazbom uklopljenom u snimljeni materijal. Već je sama najava filma, uz upozorenje da ne valja otkrivati previše i pokvariti iznenađenje, izazvala prve salve smijeha u dvorani.
Drugi je zadatak sudionike odveo prema prostorima koji za njih imaju posebno značenje. Filmovi su mogli biti dokumentarni ili igrani, a polazište su predstavljala mjesta povezana s osobnim ili kolektivnim uspomenama. Poznate gradske lokacije tako nisu ostale samo kulise, nego su postale prostori sjećanja, identiteta i pripadanja.
Završni film nastao je kao zajednički projekt četiriju skupina, koje su u jednom danu morale povezati svoje ideje u jedinstvenu glazbenu videopriču. Upravo je taj rad možda najbolje pokazao koliko se tijekom samo nekoliko dana može razviti međusobno povjerenje kada nitko nema unaprijed zadanu ulogu, nego svi zajedno sudjeluju u stvaranju.
Mladi su filmove najavljivali neopterećeno i duhovito, a jednako su ih tako i gledali. Palača Modello bila je ispunjena smijehom i dobrom atmosferom, osobito u trenucima kada su na platnu ugledali sebe, prijatelje i situacije koje su zajedno proživjeli tijekom radionica.
András Müllner s budimpeštanskog sveučilišta ELTE naglasio je da participativni film nije samo umjetnička forma, nego i posebna metoda društvenog istraživanja.
– Kroz video i stvaranje filma pokušavamo zajedno s lokalnim ljudima pronaći odgovore. Mi koji dolazimo iz drugih zemalja i ljudi koje smo ovdje upoznali nakon samo nekoliko dana već možemo jedni druge nazvati prijateljima, rekao je Müllner dodavši da jedan od najvažnijih dijelova takvog procesa nije samo gledanje dovršenih filmova, nego zajedničko promišljanje o tome kako su nastali. Sudionici se tijekom rada neprestano pitaju kako se osjećaju, kakvi su međusobni odnosi i na koji način sam proces utječe na njih.
Zato je nakon projekcija i publiku pozvao da u jednoj rečenici opiše svoje prve dojmove, osjećaje i reakcije.
– Opustite se, ovo nije predavanje ni sveučilišni seminar. Ovo je samo prijateljski krug, poručio je Müllner.
U toj se rečenici možda najbolje sažela čitava završnica. Filmovi nisu nastajali tako da netko izvana dođe, odabere temu i govori u ime pripadnika manjinskih zajednica. Talijanska i bošnjačka zajednica nisu bile samo predmet snimanja, nego sudionici procesa koji su zajedno sa studentima odlučivali što žele pokazati i na koji način žele ispričati svoje priče.
Završetku programa pridružio se i Senad Hajdarević, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Primorsko-goranske županije, koji je gostima uručio prigodne darove. Članovi bošnjačke zajednice tijekom programa predstavili su svoju kulturu i običaje te zajedno sa studentima sudjelovali u snimanju filmova.
Međunarodni program tako nije završen samo projekcijom nekoliko kratkih filmova. Završio je smijehom ljudi koji su se prije nekoliko dana prvi put susreli, a iz Palače Modello izašli bogatiji za zajedničko iskustvo, uspomene i nova prijateljstva.
Participativni film pokazao se kao pun pogodak upravo zato što njegov najvažniji rezultat nije ostao samo na platnu. Ostao je među ljudima koji su filmove zajedno stvarali.
