Na programu 72. Splitskog ljeta našla se i zanimljiva večer sjećanja na istaknutog splitskog kazališnog kritičara Anatolija Kudrjavceva, koju je organizirala Gradska knjižnica Marka Marulića. Ravnateljica knjižnice Grozdana Ričicić otvorila je program te poželjela dobrodošlicu gostima.
Program je vodila Anatolijeva kći Ingrid Poljanić, koja je prije izlaganja gostiju, uz pomoć Branke Bezić Filipović, prikazala kolaž fotografija kroz videoprojekciju posvećenu Toljinu bogatom životu.
Anatolij nije bio samo kazališni kritičar, već i teatrolog, sveučilišni profesor, književnik i zaljubljenik u mediteranski način života. Sin je Rusa i Splićanke, a nakon prvih mjesec dana života provedenih u Solinu obitelj se preselila u Varoš. Otuda i ljubav prema Splitu od najranijih dana. Godine 1980. nagrađen je Sterijinom nagradom za kazališnu kritiku. Objavljivao je eseje, feljtone i putopise u „Mogućnostima“, „Zadarskoj reviji“, „Oku“, „Vidiku“…
Bio je i strastveni ljubitelj picigina, o kojem je nešto više rekao jedan od gostiju, Branko Bosanac. Autor je više djela koja se odnose na kazališne predstave i Split: „Gledalac sa zadatkom“ (1983.), „Sitnice“, „Vječni Split“ (1985.), „Splite moj – poezija o Splitu“ (1999.), „Ča je pusta Londra“ (2002.), „U potrazi za izgubljenim Mediteranom“ (2001.), „Povist Splita šćeto neto“ i „Splitske face“ (2006.).
Pozvani gosti bili su Jasen Boko, Ivan Bošković, Goran Golovko, Trpimir Jurkić, Siniša Vuković i Branko Bosanac. Mate Tavrić pročitao je sonet Jakše Fiamenga posvećen Tolji.
Jasen Boko, nekadašnji dramaturg HNK-a Split, bio je kratak u svom izlaganju, osvrćući se na trenutačno stanje u Splitu, koji je „postao veliki ugostiteljski objekt“ i daleko je od one romantične vizije grada koju je Tolja opisivao.
Ivan Bošković, koji ga je naslijedio na Katedri za scensku umjetnost, dao je presjek njegova rada i važnosti za kazališnu kritiku, uz pokoju anegdotu iz privatnog života.
Goran Golovko također ga se s radošću prisjetio te istaknuo kako su uvijek imali korektan odnos, iz kojega je tada mladi Golovko mogao samo učiti. Podsjetio je i na to da je Tolja pisao kritike u obliku humoreski, dodatno objašnjavajući obilježja njegovih kritika.
Među gostima se trebala naći i Nenni Delmestre, ali budući da je već imala dogovoreno izlaganje u Dubrovniku o Milki Podrug Kokotović, ostavila je nekoliko toplih rečenica koje je pročitala Toljina kći. Kako je Nenni istaknula, zvali su ga Toljaga jer nitko nije ostao pošteđen njegove kritike.
Trpimir Jurkić posebno se potrudio te donio isječke iz novinskih kazališnih kritika u kojima ga je Tolja spomenuo. Kazao je kako je u njegovu odnosu s Toljom bilo nekoliko faza, a sve je počelo, naravno, iz čitateljskih pobuda, kada ga je tek počeo pratiti.
Također je izrazio razočaranje činjenicom da današnje generacije slabo poznaju pojam kazališne kritike te se prisjetio strahopoštovanja koje su studenti osjećali prema Tolji kao predavaču. Druga je faza nastupila kada je Jurkić postao glumac pa je kritike počeo čitati kao netko tko se u njima i sam nalazi, što nije nimalo lako. Izdvojio je one duhovite, a ne samo „dobre“, aludirajući na kritike u kojima je Tolja pozitivno pisao o njemu.
U članku „Odoljiva mladost“, prateći ispitnu predstavu u kojoj je nastupio i Trpimir, Tolja je napisao:
„Od ove klase sumnjivo odabranih i čudno vođenih glumaca akademaca sazrit će neki plod. Naime, kad netko po ozbiljnom kriteriju odabere mlade osobe i ponudi im se za učitelja glume, onda tu više ne smije biti dilema. Učitelj od njih mora napraviti glumce; inače dokazuje vlastitu nesposobnost.“
O ispitnoj predstavi „Tri sestre“ A. P. Čehova, u tekstu „Uzbuna u podrumu“, napisao je:
„Što se tiče glume ili što je već u pitanju, najbolje je i ovaj put prešutjeti. Tu zapravo nitko ništa nije mogao pokazati ni dokazati budući da je svatko dospio u mikser i postao žrtvom sveopće paštete.“
U „Šjori Fili“, u kojoj je glumio dotura, napisat će da „bez problema prolazi scenom“, dok je o njegovoj ulozi doktora u „Libru Marka Uvodića“ ustvrdio da bi „Trpimiru Jurkiću itko mogao što povjerovati“.
U članku „Daska za utapanje“ napisao je:
„Predstava funkcionira otprilike kao da si komade sumnjive torte pomiješao sa slanim srdelama i poštrcao pjenom za kupanje. Inače je pismena, samo se ne zna o kojim je dijalektima riječ. Na kraju čovjek stječe dojam da su najprecizniji bili bravarski radovi Mate Vranjića, iako očito predstoji brzo stavljanje ključa u bravu.“
U kritici „Moderna izdaja“ napisao je:
„Adaptacija i režija prilično uvjerljivo dokazuju kako se Isusa može izdati na razne načine takozvanog modernog teatra.“
Za Trpimira Jurkića u „Po niskoj cijeni“, koji je tada bio u ulozi ravnatelja Drame, napisao je da je „dao do znanja da može autoritativno pristati i na najjeftiniju komiku, tj. da se može kandidirati za intendanta“.
„Ako se pitamo zašto se kazalište prihvatilo takve ludorije, možda mu se mirne duše može odgovoriti citatom iz one popularne šansone: ‘Baš je dobro biti malo lud u proljeće.’“
U tekstu neugodnog naslova „Silovanje autora i teatra“ napisao je da je „splitski HNK konačno svijetu potvrdio svoje istraživačke namjere, i to doslovno na europskoj razini“.
„Zahvaljujući gostu iz Francuske konačno se na splitskoj sceni dočepao autora te ga, uz pomoć još desetak dragovoljaca, lica i naličja, silovao i dokrajčio. Ukratko, zbila se predstava koja će se duboko, do samog dna, urezati u povijest splitskog kazališta. Još o njoj meritorno i panegirički neka napiše pravi stručni kritičar iz metropole.“
Za „Pukovnika Gripu“ napisao je da je to „predstava koja u svom zanatskom smislu nema što progovoriti, ali koja bi upućenijem gledatelju mogla pokvariti apetit i otežati mu kretanje životnim pločnikom, možda čak izazvati neku vrstu ptičje gripe“.
Svoje izlaganje Jurkić je završio prisjećanjem na vrijeme kada su Trpimir, Fiamengo i Tolja bili u žiriju festivala amaterskih kazališta. Samo ih je slušao i znao da će poslije teško pronaći takva dva erudita. Izlaganje je završio riječima svoga prijatelja Elvisa Bošnjaka:
„Tolja je umro, ali nije imao pravo prestati pisati kritike.“
Još jedan njegov učenik bio je i Siniša Vuković, koji je povodom obljetnica Toljina rođenja i smrti napisao članak. Kod Tolje je već došlo do denominacije pa je teško reći da je pokojni.
Zanimljiva je činjenica da je bradu počeo puštati 1968. godine, kada su se Splitske ljetne priredbe prestale tako zvati i promijenile ime u Splitsko ljeto. Njegov otac bio je pjevač u zboru, što je ostao i nakon odlaska u mirovinu, tako da Anatolij nije mogao pobjeći od teatra.
Vuković se prisjetio nekoliko anegdota s fakulteta, poput one o razlikovanju glagola „moći“ i „smjeti“, koje su nasmijale prisutne. Tolja je primjerima potkrepljivao ono o čemu je predavao pa je imao poseban šarm. Na kavu ga niste mogli pozvati, ali ste mu se uvijek mogli pridružiti u šetnji i razgovarati o različitim temama.
Volio je pjevati, ali Vuković je naglasio da bi bilo dobro percipirati ga i kao književnika jer on to zaista jest.
Najavio je i tiskanje njegovih naknadno pronađenih novela u izdanju Gradske knjižnice Marka Marulića. Završio je citatom o pjevanju:
„Samo i u svakom slučaju kudikamo je bezazlenije i pametnije pjevati negoli govoriti. Ljudi, eto, nisu ništa naučili od opere. Doduše, u operama junaci pjevajući umiru, jedni druge ubijaju i općenito prave nered. Poslušajte modernu, puni su tobožnjih pjevača bez sluha i bit će vam jasno da to više nije pjevanje, nego tek divlje glasanje koje ne vlada melodijom. Nekoć su pojedinci bez sluha morali šutjeti da ne bi ometali skladbu, a danas upravo takvi, jer su inače u golemoj većini, određuju i vode javni pjev. Tko sa sluhom danas može pjevati na otvorenom kad je zrak pun raspuštenih zvukova, kad svatko uzvikuje svoju krivu notu ne bi li bio primijećen?“
Branko Bosanac prisjetio se kroz nekoliko zgoda Toljina piciginaškog dijela života, koji mu je bio posebno drag.
Gotovo dva sata prisutni su se prisjećali velikog Splićanina koji je obilježio velik dio kulturnog života Splita, potvrđujući da Toljin utjecaj nema namjeru tako lako izblijedjeti.
#72. Splitsko ljeto #Anatolij Kudrjavcev #Branka Bezić Filipović #Ingrid Poljanić #Tolja
