Plaža koje više nema još uvijek se može čuti.
Ivo Vičić Arexx, riječki glazbenik, skladatelj i zaljubljenik u zvukove grada, na svojem je Facebook profilu objavio podvodnu snimku nekadašnje plaže Scalette, među starijim Riječanima poznate i kao Johnson, plaže na kojoj su generacije Riječanki i Riječana provodile ljeta, a koja je nestala tijekom izgradnje umjetne plaže uz današnji hotel Hilton Costabella. Uz snimku je Vičić napisao nekoliko rečenica iz kojih ne progovara samo nostalgija za mjestom na kojem je proveo dio života, nego i otvoreno razočaranje onime što je ondje nastalo. Nekadašnju plažu zamijenio je prostor koji je, kako ironično primjećuje, danas „bolji, moderniji i nepristupačniji“.
U tih nekoliko riječi možda se nalazi sažetak čitave priče o Costabelli. Ne samo priče o jednoj plaži i jednom hotelu, nego o javnom prostoru, pomorskom dobru, sjećanju grada i različitim glasovima kojima se godinama pokušavalo upozoriti na ono što se događa.
A sve je nekako započelo još 2017. godine. Jedan od tih glasova pripadao je riječkoj konceptualnoj umjetnici Milijani Babić i ljudima koji su uz nju sudjelovali u nekoliko vrlo smislenih akcija.
Zvuk plaže koje više nema možete poslušati ovdje.
Milijana Babić svoju je prvu umjetničku akciju na Kostabeli izvela prije početka građevinskih radova na samoj plaži. Gornji dio terena tada je već bio omeđen signalizacijskim trakama, ali je obala još bila netaknuta, onakva kakvom su je poznavale generacije Riječana. Kostabela joj je bila bliska jer je živjela u susjednom kvartu, a plaža joj je predstavljala svojevrsnu oazu mira.
Nije tada mogla sa sigurnošću znati što će se ondje dogoditi, ali je prepoznala obrazac. Hrvatska je već imala dovoljno primjera gradnje velikih hotela, privatizacije prostora i devastacije pomorskog i javnog dobra da bi zabrinutost bila više od umjetničke slutnje.
Tako je nastao dugogodišnji projekt „Pozdrav s Kostabele“, sastavljen od pet akcija izvedenih između 2017. i 2024. godine. Milijana Babić zajedno je s građankama i građanima pratila pretvaranje popularne gradske plaže u elitno kupalište uz hotel velikog međunarodnog lanca. Rad nije govorio samo o promjeni izgleda obale. Otvarao je pitanje uništavanja pomorskog dobra i načina na koji se njime raspolaže.
Promjene na lokalitetu bilježene su iz ljeta u ljeto, u sklopu Art Kampa Empeduja. Umjetničke akcije postale su kronika nestajanja jednog prostora, ali ta kronika nije dobila ozbiljniju javnu vidljivost. Ostala je uglavnom ograničena na sudionike akcija, publiku Art Kampa i rijetke medijske osvrte.
Kada smo u rujnu 2024. godine razgovarali uoči njezine izložbe u Galeriji O.K., Milijana Babić rekla je da se tijekom izgradnje hotela nije čuo ni glas građana ni glas struke. Stanovnici susjedstva s bukom, prašinom i drugim posljedicama gradnje uglavnom su se borili pojedinačno. Neki su se uključili u njezine akcije, ali šira reakcija arhitekata, urbanista, politike i javnosti nije uslijedila.
Možda je baš zato tijekom rada prošla kroz ono što je nazvala dubinskim preispitivanjem smisla i besmisla umjetničkog angažmana. To je pitanje koje nadilazi jednu umjetnicu i jednu plažu: ima li smisla godinama upozoravati na problem ako oni koji imaju moć odlučivanja vaše upozorenje ne čuju, ne razumiju ili ga jednostavno odluče ignorirati?
Umjetnički performans često se promatra sa sigurnog odmaka. Publika se može zainteresirati, nasmiješiti, zbuniti ili slegnuti ramenima uz neizgovoreno pitanje: što ova sada izvodi? U međuvremenu bageri ne postavljaju takva pitanja. Oni nastavljaju raditi.
Gotovo devet godina nakon prve Milijanine akcije problem Costabelle dobio je sasvim drugačiji glas. Na ulaz u plažu nije došla umjetnica s promišljenom i dugotrajnom akcijom, nego saborski zastupnik Marin Miletić s brusilicom. Umjesto umjetničkog rada dobili smo politički performans, umjesto tihe upornosti ultimatume, konferencije za novinare, kaznene prijave i rezanje lokota pred fotografskim objektivima i televizijskim kamerama.
Miletić je u ožujku 2026. najavio da će, ne reagiraju li nadležne institucije, fizički ukloniti zapreke kojima se građanima onemogućuje dolazak do plaže. Prve je lokote prerezao početkom lipnja, a nakon što ih je hotel ponovno postavljao, akciju je ponavljao. Uslijedile su kaznene prijave protiv odgovornih osoba u tvrtki koja upravlja hotelom, javni pozivi Državnom odvjetništvu i iznošenje dokumentacije za koju Miletić tvrdi da potvrđuje pravo građana na pristup plaži.
Uprava hotela poziva se na koncesiju dodijeljenu 2015. godine, koja traje do studenoga 2045. i predviđa mogućnost ograđivanja plaže, ali bez naplate ulaza. Iz JTH Costabelle poručivali su da postupaju u skladu sa zakonom i koncesijskim pravima. Miletić je, međutim, javnosti predstavio očitovanje Ministarstva mora iz svibnja 2023. godine, prema kojem mogućnost ograđivanja ne podrazumijeva pravo potpunog isključivanja posjetitelja koji nisu hotelski gosti.
Da problem nije samo proizvod političke retorike pokazao je i pokušaj novinara Radio Rijeke da kao građanin pristupi plaži bez korištenja hotelskih ležaljki i ostalih usluga. Na recepciji mu je rečeno da je plaža, zbog odluke uprave i popunjenosti hotela, dostupna samo hotelskim gostima.
Državno odvjetništvo potom je potvrdilo da provodi izvide radi provjere navoda povezanih s plažom. Budući da su izvidi tajni, nije poznato čije se postupanje provjerava niti na koja se moguća kaznena djela odnose.
Miletić je svojim nastupima nedvojbeno uspio ono što Milijani Babić nije uspjelo: problem je doveo u središte javne pozornosti. To ne znači da njegovu metodu treba nekritički slaviti niti da ga treba proglasiti jedinim čovjekom koji je prepoznao problem. Naprotiv, upravo nam usporedba njegovih akcija s radom Milijane Babić pokazuje kako funkcionira javni prostor u kojem živimo.
Umjetnica može godinama promišljeno dokumentirati nestajanje javne plaže, uključivati građane, postavljati pitanja i upozoravati na posljedice. Glas će joj uglavnom ostati na margini. Političar može uzeti brusilicu, stati pred kamere i presjeći lokot. Istog trenutka problem postaje nacionalna vijest.
Možda nije presudno pitanje je li Miletićev postupak bio politički performans. Naravno da jest. Presudno je pitanje zašto nam je upravo takav performans bio potreban da bismo napokon počeli ozbiljno razgovarati o onome na što je umjetnost upozoravala dok je još bilo vremena da se nešto spriječi ili barem da se javno raspravi o tome što se na Costabelli gubi.
Rasprava se danas uglavnom vodi oko toga smije li hotel ograditi plažu, smije li građanima uvjetovati pristup korištenjem skupih hotelskih sadržaja i što točno piše u koncesijskom ugovoru. To su važna pravna pitanja i institucije na njih moraju dati nedvosmislen odgovor. Ali problem Costabelle nije nastao onoga dana kada je na metalna vrata postavljen lokot.
Počeo je mnogo ranije, kada se jedna gradska plaža počela mijenjati bez ozbiljne javne rasprave o tome što se gubi i što će je zamijeniti. Počeo je kada se šutjelo o odnosu velikog kapitala i javnog prostora, o granici između turističkog razvoja i prisvajanja obale, o tome kome grad i more zapravo pripadaju.
Milijana Babić postavila je ta pitanja 2017. godine. Njezine akcije nisu uspjele zaustaviti izgradnju niti proizvesti političku reakciju, ali su sačuvale trag da se promjena nije dogodila neprimjetno. Netko je gledao što se događa, bilježio promjene i pokušavao na njih upozoriti. Zato „Pozdrav s Kostabele“ danas ne bi smio ostati tek dokument jedne izložbe održane prije dvije godine. Miletićeva brusilica nije poništila niti zamijenila Milijanin rad. Naprotiv, učinila ga je još važnijim.
Marin Miletić svojim je postupcima dokazao da je Milijana Babić itekako dobro vidjela problem, puno prije njega samoga, puno prije svih nas zajedno koji smo glavu okretali u drugom smjeru.
I onda se u priču uključio Ivo Vičić Arexx.
Bez brusilice, transparenata i političkih parola. Objavio je podvodnu snimku plaže Scalette ili Johnson i nekoliko rečenica o mjestu kojeg više nema.
Snimka nije nastala na današnjoj umjetnoj plaži, nego prije njezine izgradnje, na starim školjima i stijenama. Vičić ju je odlučio objaviti upravo potaknut zbivanjima oko plaže i akcijama Marina Miletića. Za Vičića je gubitak Scaletta osoban. Ondje se kupao još kao dječak, kao i tijekom većeg dijela života. Upravo na betonskoj ravni i stijenama pokraj kojih je Miletić rezao lokote ostavljao je ručnike i provodio ljetne dane.
– Moja frustracija uništenjem prirodnih plažica, školja i stijena, odnosno plaže Scalette ili Johnson, nedvojbena je. Sramotno je ovo što su nakeljili tamo. Razbili su kontinuitet obale Costabelle, koja počinje otprilike od Bivija pa ide sve do Preluka. Zato se tako i zove – Lijepa obala, jer to i jest, naglašava Vičić kojega frustrira i to što je prostor na kojem je odrastao postao nepristupačan ljudima koji nisu gosti hotela.
– Meni je to nekako osobno jer sam se tamo kupao kao klinac, veći dio života. Točno ondje gdje Marin Miletić pili vrata, na onoj betonskoj ravni i po stijenama, stavljali smo ručnike. Komentar je samo odraz te frustracije, govori Vičić.
Na Scalettama je snimio mnogo zvučnih zapisa, još u vrijeme kada nije ni znao da će prirodna obala biti uništena. Danas ih teško sluša.
– Ne slušam ih jer mi je muka. Svakako, to je dokument, ako je to ikakva utjeha, kaže Vičić, koji je sačuvao i fotografije nastale na početku gradnje, dok se tek sjeklo bujno zelenilo i dok se još pitao što se ondje događa.
Vičićev zapis cijeloj priči daje ono što pravni dokumenti, koncesijski ugovori i političke konferencije ne mogu dati: osjećaj gubitka. Plaža nije bila samo pristupna točka moru. Bila je dio osobne i kolektivne memorije, mjesto susreta, odrastanja, kupanja, prvih skokova u more i ljetnih dana čija se vrijednost nije mjerila cijenom ležaljke.
Milijana Babić dokumentirala je njezino nestajanje, Marin Miletić proizveo je dovoljno snažan javni odjek da se napokon počne govoriti o uskraćenom pravu na pristup onome što nam nitko ne bi smio uskratiti, a Ivo Vičić omogućio je da čujemo samu plažu.
Troje posve različitih ljudi i tri različita jezika – umjetnost, politički spektakl i zvuk – govore zapravo o istome: o prostoru koji je nekada pripadao svakodnevnom životu grada, a danas mu građani ne mogu slobodno pristupiti, iako na to i dalje imaju pravo.
Zato ovo nije samo priča o tome treba li jedan lokot prerezati ili ponovno postaviti. Nije čak ni samo priča o Hiltonu. Ovo je pitanje zašto umjetnost nismo čuli dok je upozoravala, zašto nam je bila potrebna brusilica da problem postane stvaran i što nam je od jednog mjesta preostalo.
Možda samo zvuk ispod površine.
I pitanje koje smo morali postaviti mnogo ranije: čija je obala grada?
Istaknutu fotografiju snimila Tajči Čekada
#Costabella #Hilton #Ivo Vičić Arexx #Marin Miletić #Milijana Babić #Pozdrav s Kostabele
