Dvojica redatelja, dvojica prijatelja, dva impresivna filmska opusa i gotovo šest desetljeća zajedničkih uspomena bili su više nego dovoljan razlog da se u četvrtak navečer u Art-kinu okupi znatan broj Riječana i Riječanki, filmskih zaljubljenika, ali sasvim sigurno i poklonika Rajka Grlića i Gorana Markovića. Povod je bilo predstavljanje njihove zajedničke knjige „Jesi li snimio ovo?“, no vrlo brzo postalo je jasno da će knjiga biti tek polazište za razgovor koji će se protegnuti od prijateljstva, filma i studentskih dana do politike, subverzije, psihoanalize, starenja i pitanja ima li još filmova koje njih dvojica žele – ili mogu – snimiti.
Knjiga „Jesi li snimio ovo?“ nastala je iz njihove prepiske i donosi intiman, ali britak razgovor dvojice autora koji su zajedno studirali režiju u Pragu, prošli nekoliko država i političkih sustava te ostali povezani prijateljstvom i filmom. Predstavljanje je održano u sklopu programa Specijalne filmske knjižnice Art-kina „Film izvan okvira“, a razgovor je vodila i odlično usmjeravala Marina Banićević, a razgovor je otvoren upravo pitanjem koliko nešto što je nastalo kao privatni razgovor dvojice prijatelja uopće može postati javno.
Marković je priznao da mu njihovo dopisivanje nije bilo neobično – Grlić je boravio u Americi, on u Srbiji i mail je postao prirodan način komunikacije – ali neobična je bila spoznaja da će ono što pišu jednom biti objavljeno.
– Čovjek mora razmisliti hoće li nešto što je privatno postati suviše javno i gdje su granice toga, rekao je Marković, dok je Grlić taj problem opisao kao traženje ravnoteže između intimnosti prijateljskog pisma i svojevrsnog ekshibicionizma koji nastaje kada ga ponudite javnosti.
– Tražili smo taj balans i čini mi se da smo našli ton u kojem možemo razgovarati, kazao je Grlić, odmah postavivši i jednu od razlika između njih dvojice: sebe je opisao kao nešto većeg optimista, dok je Markoviću pripala uloga pesimista.
Ta se razlika ubrzo pokazala upravo na temi koja se kroz knjigu, ali i njihov život i filmove, neprestano vraća – politici.
Studenti, politika, pornografija
Marković je govoreći o studentskim prosvjedima u Srbiji istaknuo da ga nije toliko impresionirala njihova politička dimenzija koliko, kako je rekao, iznenadna „erupcija empatije i suosjećanja jednih prema drugima“. Govorio je o društvu u kojem dugo vladaju potištenost i nepovjerenje, a u kojem su studenti odjednom izazvali nešto sasvim suprotno – osjećaj bliskosti, solidarnosti i nade. Grlić je priznao da je prema Markovićevoj vjeri da studenti mogu nešto bitno promijeniti bio skeptičniji, iako ga je njihov pokret povremeno vraćao optimizmu.
A kada je razgovor došao do usporedbe Srbije i Hrvatske, dvojica redatelja nisu birala previše diplomatske formulacije.
Grlić je ustvrdio kako je mnogo toga što se događa u Hrvatskoj sličnije Srbiji nego što se to na prvi pogled čini, samo je hrvatska stvarnost, prema njegovu mišljenju, bolje upakirana i „našminkana“ članstvom u Europskoj uniji. Marković se s njim nije potpuno složio. Govoreći o razini medijskog i političkog nasilja kojem je izložen u Srbiji, razliku je sažeo u rečenicu koja je izazvala smijeh publike.
– Srbija je hard porno, Hrvatska je soft porno. To je mala razlika u nijansama, ali porno je i jedno i drugo, rekao je Marković.
A kada se već došlo do pornografije, nije trebalo mnogo da razgovor završi kod jednog davnog studentskog filma i jednog neobičnog predmeta koji je tijekom desetljeća postao gotovo slavniji od samoga filma.
Falus
Grlić i Marković prisjetili su se studentskih dana i eksperimentalnog filma nastalog iz njihove želje da provjere pravila filmske režije i montaže iz udžbenika Lava Kulješova. Snimili su lice mlade glumice koja glumi orgazam, bez eksplicitnih prizora, a onda materijal montirali prema pravilima koja su željeli iskušati. Film je završio na festivalu, a priča je dobila sasvim neočekivani nastavak zahvaljujući nagradi u obliku falusa.
Taj je falus, ispričao je Grlić, kroz godine prošao nevjerojatan put. Jedno je vrijeme boravio na Kubi, potom stigao u Prag, onda do Markovića, da bi mu ga ovaj mnogo godina poslije, usred vrlo svečane dodjele velikog filmskog priznanja u Beogradu, javno vratio.
– Usred svega toga Goran je došao do mikrofona i rekao da mi mora vratiti falus koji je dugo kod njega. Film gotovo nitko nije vidio, a za falus svi znaju, ispričao je Grlić.
Marković je ipak inzistirao da njihov studentski uradak nije bio pornografski, nego eksperimentalni film kojim su istraživali mogućnosti montaže i krupnog plana.
I baš je iz te, gotovo lakrdijaške anegdote razgovor ponovno sasvim prirodno otišao prema ozbiljnijem pitanju – koliko film uopće može biti subverzivan.
Umjetnik treba biti protiv
– Goran je duboko subverzivan. Ja sam politički subverzivan, a on subverziju umota u priču tako da nemate dojam da gledate priču o državi, nego o društvu, kazao je Grlić.
Dodao je da su obojica odrasla u vremenu i kinematografiji u kojima filmski junaci nisu živjeli u vakuumu. Vrijeme, prostor i politika oblikuju ljudske živote i zato ih je, smatra Grlić, nemoguće izbaciti iz filma.
Marković je podsjetio da su počinjali stvarati nakon progona takozvanog crnog vala, u atmosferi u kojoj se subverzivnost često morala skrivati iza naizgled zabavnih priča.
– Do dana današnjeg pokušavam biti subverzivan koliko god mogu. Smatram da je umjetničko poslanstvo da umjetnik bude protiv. Ne kažem da treba biti anarhist, iako nisam daleko od toga. Kad sam razmišljao što sam politički, morao sam sebi priznati da sam neka vrsta građanskog anarhista, rekao je Marković.
Kao gotovo savršenu personifikaciju takvog umjetnika naveo je Želimira Žilnika, prisjetivši se njegove priče s „Crnim filmom“, za koji je među beskućnicima na novosadskom kolodvoru tražio odgovor na jednostavno pitanje – zašto nemaju gdje spavati.
Žilnik ih je na kraju odveo u vlastiti stan i supruzi objasnio da će sada živjeti s njima. Film je potom zabranjen za prikazivanje na festivalu.
Žilnikov odgovor na zabranu bio je jednako subverzivan kao i film: izašao je pred publiku i poručio da film ne smiju prikazati, ali da on i kolegica mogu – otpjevati njegov sadržaj. I upravo su to učinili.
– To je pravi subverzivni umjetnik. Ja nikada neću uspjeti postati takav, zaključio je Marković.
Snovi i podsvjest
Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora otvorilo je pitanje Marine Banićević o odnosu filma, snova i podsvijesti.
Grlić je kazao da svoje filmove nikada nije sanjao prije nego što ih je počeo snimati, ali ih je zato, jednom kada bi krenuo raditi, sanjao gotovo svake noći.
– Film koji snimaš po danu drži te i po noći. Od početka snimanja do kraja montaže gotovo da nema noći da nešto iz njega ne sanjaš, rekao je.
Marković je otišao korak dalje i snimanje filma usporedio s psihoanalizom. I sam je godinama išao na psihoanalizu, ne, kako je naglasio, zato što se morao liječiti, nego zato što ga je psihoanaliza zanimala. Snovi i filmovi, smatra, funkcioniraju na sličan način: i nakon jednoga i nakon drugoga ostaje pitanje što ono što smo vidjeli zapravo znači.
Dvorske lude
Jednu od najboljih Grlićevih slika večeri donijela je priča o „dvorskim ludama“.
Na filmskom setu, rekao je, redatelja okružuje stotinjak ljudi, od kojih će mu njih 98 govoriti kako je genijalan i kako je sve što radi izvrsno. Zato mora imati barem dvije osobe koje će mu reći: ovaj kadar ne valja.
– To su moje dvorske lude. One me spuštaju na zemlju. Redatelj vrlo lako odleti, rekao je Grlić.
Isto bi, smatra, trebalo vrijediti i za političare. Prisjetio se razgovora s jednim premijerom kojem je postavio vrlo jednostavno pitanje: ima li kraj sebe nekoga tko mu može reći da mu je kravata ružna ili da je upravo izgovorio glupost?
Odgovor je bio – nema.
– Kako ćeš onda vladati? Imaš oko sebe same ulizice i to će te odnijeti od realnosti. Zato mislim da bi svaki političar koji se kandidira za neku visoku funkciju morao kandidirati i svoju dvorsku ludu. Da Plenković ima ludu, možda bi ovo bila bolja država, rekao je Grlić.
Planovi
I nakon gotovo sat vremena priča i anegdota kraj razgovora donio je možda i najozbiljniji trenutak večeri. Na pitanje o novim filmovima Marković je odgovorio bez okolišanja.
– Ja ne snimam ništa. Ja ne mogu da snimam. Dobio sam novac koji su mi oduzeli i poslije toga su me stavili na crnu listu. Shvatio sam da više neću snimati filmove. I nije tako loše. Nekako moraš završiti. Bolje da te zabrane nego da snimiš neku splačinu koja ne vrijedi ništa, rekao je.
Ipak, postoji film koji bi volio napraviti prema knjizi „Fric i Dobrila“ Srđana Valjarevića: nakon cijelog života provedenog u pričanju priča, želio bi karijeru završiti filmom koji klasičnu priču zapravo nema.
Grlićeva je situacija sasvim drukčija. Najavio je da se projekt ekranizacije romana Ante Tomića „Čudo u Poskokovoj Dragi“ pomiče prema realizaciji. Projekt pod naslovom „Poskoci“ prošle je godine dobio 1,25 milijuna eura potpore Hrvatskog audiovizualnog centra, a Grlić je riječkoj publici otkrio da projekt već ima podršku i iz drugih zemalja te da ga čeka prvi casting.
– Igramo se kao da ćemo snimati iduće jeseni, rekao je Grlić.
Možda se upravo u toj posljednjoj izmjeni najbolje ogledala čitava večer. Dvojica prijatelja koji se poznaju gotovo cijeli život, koji su zajedno učili film, snimali, raspravljali, svađali se s politikama i režimima, smijali se istim anegdotama i gledali kako nestaju države u kojima su živjeli, danas se nalaze u sasvim različitim pozicijama. Jedan kaže da više ne može snimati. Drugi se sprema za casting. A između njih i dalje traje razgovor, baš onakav iz kojega je nstalo „Jesi li snimio ovo?“.
Nakon predstavljanja knjige večer je nastavljena projekcijom Oscarom nagrađenog čehoslovačkog klasika „Trgovina na korzu“ Jána Kadára i Elmara Klosa, filma koji su za ovu priliku odabrali upravo Grlić i Marković.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Art-kino #Goran Marković #Jesi li snimio ovo #Marina Banićević #Rajko Grlić
