Možda je pretpostavka kaotične svijesti najbolje određenje poželjnog funkcioniranja imaginacije, spekulacije i argumentacije. Unatoč svim vrijednosnim kulturološkim protezama, zakon reda i kaosa proteže se bitkom kao ultimativna sila oblikovanja smisla, ali i smisao je proizvod antropomorfnih formi, a red i kaos, ustvari su specifični pojmovni simboli podešavanja i strukturiranja energije unutar vječne mijene i procesualne dinamike trajanja.
Sve prvo postoji u neodređenom energetskom polju, koje je dostupno čovjeku ako je dovoljno otvoren prema beskrajnim mogućnostima.
To neodređeno polje je polje svih potencijalnih mogućnosti, a u aspektu ljudskosti, to znači da je u imaginaciji sve moguće, a u aspektu kvantne realnosti, to znači da je i sve moguće na svim razinama stvarnosti, dakle i kao materijalno tijelo/forma. Beskraj međutim ne utječe na regulacijske zakone koji određuju kako i kojim dinamičkim ritmom se može, odnosno treba kretati cirkulacija društva u odnosu na ispravnost i neispravnost. Tu dolazi na red vrijednosno načelo policije, odnosno, produžene ruke zakona, čuvara reda i stabilnosti. Policija se naravno u ovom kontekstu može shvatiti i kao metafizički diferencijalni institucionalni okvir koji raspolaže s moći preraspodjele događanja u sferi ispravnog i poželjnog, odnosno, dozvoljenog bivanja unutar forme specifičnog bitka. Zatim se, ako dopremo do tog polja, sve manifestira u imaginaciji i njenim moćima, a one su sadržane u tome što imaginacija može stvoriti bilo kakav obrazac svijeta. Živimo svi mi u specifičnim egzistencijalnim obrascima/modelima, i dok god smo društvena bića, do tada podliježemo pravilima društvenih normi i konstrukata.
Ako se pobunimo, na bilo koji način osim umjetničkog, postajemo sumnjivi elementi i često potpuno nepoželjni, aha, policija nas uhapsi i hop, evo nas na sudu i možda čak i na uvjetnoj, ili u zatvoru. Opet, interesanto je kako unatoč divnim poetskim idealima i zakonskim odredbama, čovjek krši pravila i uporno ponavlja povijesne greške, a pojedinci koji raspolažu ogromnom ekonomskom moći i političkim manipulacijama, opetovano, ponavljam, vrlo često u povijesnoj dinamici, krše zakone, a institucija kozmičke i zemaljske policije ne može im uraditi apsolutno ništa, zašto, zato jer je i ona pod njihovom kontrolom.
Imaginacija spašava čovjeka od raspadanja i odlaska u ne značenje. Eto, tako se svemu može dati specifično značenje i određeni idiom i simbolička točka djelovanja i protežne moći, ali to ne znači da će bilo što biti idealno, jer, red i kaos se nadovezuju i nadopunjavaju, kao i sve polarnosti unutar manifestiranih egzistencijalnih fenomena.
U tom pogledu, nekom sivom beskraju, red i kaos mogu predstavljati bilo koji kontekstualni aspekt stvarnosti. Stvarnost je uronjena u svijest, a svijest je beskonačno polje inteligentne energije koja zna da postoji. Red i kaos plešu ljubavni ples kroz sintezu radosne prisutnosti svete tišine. Kontekstualne jednadžbe tek su mentalni parametri putem kojih um oblikuje značenja. Elementarni zakoni postojanja svedivi su na ljudsku mjeru, ali, duhovni zakoni, koji ne moraju, nisu i ne mogu biti uvijek znanstveno – empirijski dokazani, upravo oni oblikuju egzistencijalne putanje bića.
Svi smo povezani, svi smo jedno, a glavni metafizički policajac koji nas pazi i usmjerava čak i mimo naše svjesne volje, je milost i okrutnost ljubavi.
Bitno je opstati i u tom procesu što manje stvarati bol i patnju drugim bićima. Bez dogmatskih konstrukata, naravno, ali, doista smo svi spojeni u svetom zakonu povjerenja, radosti i smisla, bez obzira što je realnost tako često okrnjena agresijom, boli, patnjom i neshvatljivom potrebom za nanošenjem boli drugom biću. Danas više nije teško naći neku sliku svijeta, ili nekog stanja. Uronjeni u obilje slika i vizualnih informacija ponekada zaboravimo bitno, a to je biti u sebi prisutan svjesno i u odnosu na objektivni svijet s razlogom i usmjerenom voljom težiti za beskrajem bez obzira na konačnost, jer upravo nas transcendencija definira kao radost i mir, susresti se sa smrću može biti teško, ali u miru i spokoju svaka bol postaje izvor mudrosti. Dovoljno je naslikati estetsku formulu i kontekstom ju opravdati. Slika je postala stvarnost koju oblikuje pojmovni kontekst. Tako je i s vizijama i poetskim idealima koji su namijenjeni da postanu praktični egzistencijalni zakoni, oni se najčešće pretvaraju u bizarnu karikaturu koja zjapi kao rana na usudu umorne povijesti i svjedoči našu ljudsku nemoć u nadvladavanju vlastitih ego sila koje nas tjeraju da djelujemo pogubno jedni na druge, i tu policija i fizička i metafizička postaje nemoćna, a svaki sud suvišan, jer, i smrt je već umorna od ljudske bijede stvaranja zla. To je dovelo do toga da je sve moguće i ništa nije suvišno.
Možda bi trebalo ponovno asketski definirati ispravne postulate, bez suvišnog moraliziranja i bez krutih dogmi, onako, u ispravno shvaćenoj i primijenjenoj slobodi, othrvati se blokadama i traumama, osvijestivši ih, i tako, rane pretvoriti u pitku vodu mudrosti i spasenja.
Mogu stvarati estetiku kakvu god hoću i tumačiti je kao svjedočanstvo vremena i prostora u kojem živim. Pozvani smo da postanemo svjedoci i živi stvaratelji stvarnosti koja će postati slobodna od tereta suvišnih taloga ljudske nesreće, jednostavno, stvarati mir u svijetu, za početak možemo jedino tako da stvaramo mir u sebi i da ga emaniramo iz sebe kroz svakodnevnu egzistencijalnu praksu.
Estetski kalupi postoje kao tumači stvarnosti, a moć jezika je tolika da može i banalnu stvar pretvoriti u etičko – estetsku činjenicu. Ta moć je jedna mogućnost, jer, pojmovnim jezikom možemo svašta izreći i proreći, međutim, dok svakodnevno razgovaramo, mi ustvari pretvaramo jezik u energiju i isijavanje našeg života, jer, sve je uključeno, pokret, emocija, pogled, cjelokupno tijelo, a tijelo je priroda, a priroda je hram u kojem prebiva duh u svojoj svetosti. Ljepota je događaj, proces koji formira iskustvo kroz percepciju, ljepota je znati da smo u čudo uronjeni i da unatoč očiglednom kaosu i neredu koji vlada manifestiranim svijetom na ovoj planeti, u pozadini svega postoji neka skrivena viša svrha, neki apsolutni zakon koji svime upravlja i u kojem i mi sudjelujemo svojim svakodnevnim životnim ritmovima. Možda većinom spavamo, a da to ni ne znamo, ali u trenutcima budnosti, tu i tamo, shvatim, da sam nevin i da sam tek putnik u ovom čudu, te da vlastitim djelovanjem krojim stvarnost koja na kvantnoj razini utječe na sveukupnost, jer, svi smo mi jedno, a različiti u tom jedinstvu, pozvani smo da ljubimo, da volimo i da ljubav stvaramo, iako, pojam ljubavi je dosta potrošen i izmanipuliran, ali, što uopće nije manipulacija. Imaginacija, spekulacija i argumentacija su oruđa putem kojih se definira neki oblik postojanja.
Sve počinje u imaginaciji.
Imaginacija je temelj svakog svijeta, ona je portal u transcendenciju, ona nas spaja s poljem beskonačnih mogućnosti. Tko zna da li u striktno policijskoj državi, kojom upravljaju kontrola, sublimirana višeslojna cenzura i diktatura prisile, da li u takvoj državi postoje pojedinci koji svojim tihim djelovanjem iskupljuju tu nelagodu i patnju. Priznajem, svetost je vrhunski ideal, ali i ona u postamentima i pojmovnim skulpturama može postati oficijelna strip fantazija, ili, potrošena ideja, uglavnom, jezik pojmova kao da je na samrti, potrošen i izigran ljudskom bahatošću. Dok sam ja bio dijete jedna druga zgrada je bila zgrada policije. Dok sam pak bio student nekoliko puta sam imao bliske susrete sa zemaljskom policijom, uglavnom u svojim alkoholiziranim stanjima, ali bili su dobri prema meni, jer, ipak sam bio pomalo naivan i poprilično nevin mladić pun znatiželje. Dok sam bio u Poreču, u napadu gnjeva i nekontroliranih emocionalnih pražnjenja, jednom sam u policijskoj postaji vikao na policajce, ali poštujem tu instituciju, barem unutar gabarita u kojima i sam ovisim o raznim aspektima institucionalnih Zemaljskih određenja. Danas sve prolazi i ne postoji realnost koja se ne može transformirati u tumača nekog oblika realnosti.
Odnosno, sve se može objasniti kao svjedok prostora i vremena unutar suvremenosti. Svjedočim neprestano svoj subjektivni svijet i izvanjski objektivni svijet, a znam da su oni spojeni. Ako sve može biti dokaz istinitosti o stvarima u bitku, to znači da i red i kaos postoje kao potpuni svjedoci i objašnjenja spiralne dinamike naših svjetova. Znači, stvarnost je određena beskonačnim argumentima unutar estetskih ključeva, a tih ključeva ima koliko i ljudi koji jesu tu, u sada i u svim aspektima tog sada (prošlost, sadašnjost, budućnost), u prostornim matricama.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Crtice iz Čabra #imaginacija #policija #zakon
