Kada mi je prijateljica iz Beograda opisivala trg i prosvjede, i kako iz stana promatra snijeg koji je počeo padati, sjetila sam se davnog dočeka Nove godine u Beogradu, upravo na tim trgovima. O svemu sam napisala i reportažu i sad kad je čitam, čini mi se toliko daleko sve to, i angažmani i gnjev, kritika, žestoke analize medija i društva spektakla. I ostala sam zatečena tim stavom od prije 18 godina. Bila sam to ja koja se nije snalazila, bez posla, pogubljena u svim tim aktivizmima, a opet britka i svoja.
Te 2005. me prijateljica Slađana pozvala da dođem u Beograd, u stan čuvene antropologinje, u koji je ona doselila kako bi ga čuvala. I sjećam se proslave te hladne večeri, petardi i baklji, horde Slovenaca, grupe Van Gogh, Ortodox Celts, Make up, Psihomodo pop. I u tekstu koji sad čitam, piše izjava pjevača te grupe Celts, umjesto čestitke: “Pobrinite se sami za sebe.” Sjećam se i dana nakon, ulice pune smeća, čaj u kafiću.. I sjetila sam se davnih odlazaka u Beograd, antiratnih skupova i Centra za ženske studije, prijateljica svojih, Dubravke, Biljane… Pisala sam tad o suvremenom pjesništvu autora i autorica devedesetih. Sjećam se Maje Mirković koja piše o Beogradu kroz davnu povezanost sa svijetom i opis sadašnjeg stanja kad ona proždire grad i grad nju. Natalija Marković piše o kibersvijetu, intergalaktičkom, umjesto o vlastitoj domovini, povezuje Svemir i antički polis. Dubravka Đurić piše u “Baladi o telu” o sebi kao pjesnikinji koja se kreće virtualnim prostorom, poput mačke skokom prelazi za drugi kompjuter, pa zbirka pjesama polako dobiva virtualni oblik i biva bačena u “nečujnu galaksiju reči”. Ona piše o hibridnim identitetima, junakinji koja ne čeka nadahnuće već juri, uživa u seksualnosti, ironizira umjetnike kao “glas naroda”, zagovara nestabilne pozicije i identitete. Pjesnikinja Jelena Marinkov u svoje pisanje unosi elemente tehnike znanstvene fantastike, opisuje Srbiju koju karakterizira siromaštvo, kaos. Njena generacija je izložena gledanju “beskrajnog filma o naciji”. Ona je skovala sintagmu “muza u getu” u knjizi Vukovi i vozovi. Ta se muza ne može kretati geografskim prostorima pa joj preostaju izmaštani svjetovi i virtualnost. Ta skučenost, zbijenost u granice svog grada i države stvara veću mogućnost kreacije, ona miješa jezike, razara jezične konvencije, ruga se patrijarhatu. Posvetila sam i esej i knjigu “Muza izvan geta” upravo tim hrabrim autoricama. Dok čitam pjesme nove generacije, vidim pomake, te su autorice putovale preko studentskih i književnih programa putovale Europom i svijetom, opisuju svoja iskustva, ali su još više osvještene razlikom doma i svijeta. Tako primjerice Jelena Žugić u zanosnom ritmu flamenko plesačice, povezuje sve te gradove Europe u kojima je živjela, kao studentica, dočarava nam fluks energije Zapada koji povezuje sa nostalgičnim trenucima prema vlastitoj zemlji, a ponovo s odmakom i bez lažnog sentimeta. Životno, puno senzacija, reminiscencija i interteksta, baš kroz opis žudnje i strasti za stavranjem i plesom, poezijom.
Iz perspektive današnjeg vremena, sav taj aktivizam sve to vidim kao ključan za formiranje vlastitih stavova, pa i za pisanje poezije. I za nove knjige koje su počele izlaziti od 2008. kontinuirano. I dok ponovo čitam tekst o davnom dočeku, sjećam se i knjige “Paralelni vrtovi” u kojoj se nalaze intervjui sa sjajnim aktivistima i piscima iz regije koje sam radila za novine i Hrvatski radio, puna želje za spoznajom. I kada mi u ovo doba, na samom izmaku 2024. moja prijateljica opisuje snježne trgove, tad u prizoru hladnog stana, jer netko je stanarima isključio grijanje, osjetim bojkot i snagu. Sjetim se tad i aktivistica Žarane Papić, Jasmine Tešanović i njihovih knjiga. I straha da će nove generacije biti zatvorene i uske. A dogodilo se da danas upravo ti mladi prosvjeduju. I ne izlaze s trgova. Sjetim se tad vlastite mladosti, knjižara u kojima sam kupovala knjige, šetala, jela proju i sveg lijepo što se događalo, i tužnog, baš sve na kraju ima svoj smisao. Izlazak iz geta. I mir ovih godina, kad se život konačno pretvorio u rad i sigurnost bar prividnu. Na kraju, sretna sam i da danas mladi ljudi nisu posve okupani u vodi, koristim sintagmu Natalije Marković, mitova o državi i vjeri, već izlaze i bore se za slobodu.
Na kraju, sretna Nova godina svima koji su živjeli život po svom, onima koji su izašli iz okvira, borili se za ideale, za slobodu stvaranja, za svoja i tuđa prava. Sretno mladosti posebno!
KRAJ GODINE
Magični su zadnji dani godine,
Kao hodočašća dnevnim ulicama,
Tišina, odluke. Svi rezovi.
Pomisli na sebe posve jednom.
Odbaci angažirane slogane, zavođenja,
Pozive u ponoć, sve te igre i snoviđenja
Koja te odvajaju od biti.
Budi u kupki svog života uronjena i meka,
Daleko od svjetla koja bliješteći pokazuju
Lažni put, budi skromna, obiteljska, od
Tame odmaknuta i svoja, od svih nebitnih
Udaljena svjetlošću zvijezda, smirena, bez
Ikakvih idola spilje, i suvišnih šamana.
Kraj godine je kao prvi trening pred san,
Boli, udara, oslobađa…
Darija Žilić
Istaknuta fotografija: Filip Kralj
#Beograd #Darija Žilić #Nova godina #prosvjedi #Žilijen
