U srijedu, 15. svibnja, u Palači Garbas, održan je okrugli stol na temu budućnosti Teatra Fenice, kako je i bilo najavljeno na prošlotjednom predavanju „Teatro Fenice – Idućih 110 godina“ prof. dr. sc. Nane Palinić. Početak okruglog stola bio je prebačen sat vremena ranije od predviđenog kako se ne bi podudarao s drugim važnim događajima u gradu te je započeo u 17 sati.
Lillian Stošić, pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci prvo je pozdravila tridesetak prisutnih, zatim uvodno sažela prošlotjedno predavanje o arhitekturi i povijesti Teatra Fenice, te pozvala moderatora Ivana Šarara, direktora i vlasnika tvrtke Usta na usta, da predstavi sudionike okruglog stola. Uz Stošić, o mogućim budućnostima Teatra Fenice razgovarali su i Gorana Stipeč Brlić, predsjednica Društva arhitekata Rijeke, Marin Blažević, intendant Hrvatskog narodnog kazališta Rijeka, Boris Kovaček, direktor i suvlasnik agencije Pepermint i Petar Škarpa, direktor Turističke zajednice Grada Rijeke. Šarar je potom podsjetio da se u ovom razgovoru ne želi vraćati na prošlost jer je svima jasna arhitektonska, kulturološka i baštinska važnost zgrade Teatra Fenice, no, iako je to svakako vektor koji zgradu gura u budućnost, ne pomaže nam pri razmatranju njezine ekonomske isplativosti i kulturne potrebnosti za daljnji razvoj ovog grada.
“Više ili manje, naši sugovornici se slažu da je promišljanje programa te kuće i upravljačkog modela jako važno, prvenstveno zato što je ta zgrada jako velika” započeo je Šarar, te otvorio okrugli stol tezom da iz perspektive javnog kulturnog sektora grad ne treba zgradu Teatra Fenice kao što je trebao primjerice knjižnicu, muzej ili neke druge programe. Pozvao je prisutne da razmotre je li moguće budućnost Teatra Fenice promišljati kroz spoj klasične kulture, popularne kulture, konferencijskog turizma i drugih sadržaja.
Panelisti su se tijekom okvirno 110 minuta trajanja okruglog stola, uz intervencije publike, osvrnuli ne samo na pitanja mogućih programa Teatra Fenice, već i na nužnu sanaciju, potrebitost i mogućnosti nadogradnje objekta, te njegovih prednosti u odnosu na postojeću infrastrukturu, zatim financiranje programa, kadrovsku problematiku, te na nacionalne i međunarodne dobre konceptualne, arhitektonske i organizacijske prakse u sličnim situacijama.
Gorana Stipeč Brlić smatra da je prije smišljanja programa nužno provesti sustavno participativno i stručno istraživanje kako bi se sinergijom struka konzervatora, inženjera i sociologa stvorila kvalitetna vizija budućnosti Teatra Fenice. Predsjednica Društva arhitekata Rijeke zatim je razmotrila je li zgradu potrebno transformirati, na što su se Šarar, Lillian Stošić i arhitekt Olga Magaš (iz publike) složili da je blasfemično uopće pričati o dekonstrukciji Teatra Fenice, odnosno o bilo kakvoj mogućnosti transformacije prostora kazališta anulacijom ogromnog volumena njegove centralne dvorane. “U obzir dolaze mogućnosti demontažnog karaktera, ali ništa što bi trajno mijenjalo prostor”, rekla je Stošić i dodala kako konzervatori nisu a priori protiv nadogradnje, ali da je glavno pitanje treba li nam zgrada ovih gabarita. Odnosno, svakako bi bilo uputno prvo iskoristiti postojeći gabarit, a o eventualnoj nadogradnji razmišljati kasnije, ako se za nju ukaže potreba.
U kontekstu nadogradnje, bivši direktor Rijekakina Miro Tatić, iz publike je komentirao da Teatro Fenice ima problem prilaza sceni, ali je kao pozitivnu okolnost naveo postojanje prostranih pratećeg prostora u Teatru Fenice, koji se mogu iskoristiti za oživljavanje zgrade raznim sadržajima kad nema centralnih događanja u velikoj dvorani. Tatićevo je mišljenje da dvorana s galerijom od 800 mjesta nije prevelika gradu Rijeci, odnosno da Rijeci treba jedna takva reprezentativna dvorana.
Stošić je potvrdila da u Teatru Fenice ima toliko prostora da gospođa koja se brine o zgradi tvrdi da se u neke prostore nije ušlo već pedeset godina.
Olga Magaš dodala je da se prostor u Teatru Fenice može jednostavno po potrebi arhitektonski svesti na 300, 500 ili 800 ljudi te da nam prostor za velike evente svakako treba jer nam kazališta pucaju po šavovima. Konstrukcija Teatra Fenice je ostala inovativna i dan danas, a za rješavanje problema prilaza može se iskoristiti prostor Filharmonije. Kao najvažnije, Magaš je naglasila da su nužni najhitniji koraci u smislu primarne sanacije zgrade kako bi se spriječilo njezino daljnje propadanje. Uz hitnu intervenciju za zaštitu zgrade, paralelno se trebaju razvijati i planovi za programe.
Iz publike je zatim predloženo da bi možda dobra ideja bila da HNK Ivan pl. Zajc, Gradsko kazalište lutaka i HKD, budući da svima nedostaje prostora, u dogovoru koriste zgradu Teatra Fenice, što bi izbjeglo potrebu za izgradnjom novih objekata.
Moderator Šarar vraća razgovor na program te poziva Borisa Kovačeka i Marina Blaževića, koji su se, po Šararovim riječima “često puta u životu susreli s ambicioznim projektima i programima i borbom s publikom i s vlastitom ambicijom” da prisutnima izlože što prostor kao Teatro Fenice u gradu kao što je Rijeka može napraviti, s kakvim se sadržajima može ispuniti i oko čega trebamo biti oprezni?
Kovačeku je pozitivna novost da je Teatro Fenice izgradilo dioničko društvo, a kako i sam posjeduje dionička društva, tu je kao predstavnik tog dijela javnosti. Po Kovačeku, svako dioničko društvo živi po Excel tablici prihoda i rashoda, i tadašnje dioničko društvo sigurno je izračunalo da za Fenice postoji potreba te da je zarada moguća pružanjem adekvatne ponude. Kao privatnik, Kovaček bi razmotrio Teatro Fenice jedino kad bi u perspektivi profit mogao ostvariti u desetogodišnjem planu. Razmatrajući problem profitabilnog sadržaja u prostoru ove veličine koji zahtjeva veliku publiku i velik broj posjeta, osim sadržaja koje može ponuditi HNK, a koji ostvaruju prihode od prodaje ulaznica, za Teatro Fenice u obzir svakako dolaze i kongresi, koji iziskuju velike hotele u blizini, koncerti, te festivali međunarodnog tipa. “Treba uzeti u obzir sadržaje koji prodaju 1200 ulaznica i osmisliti dvjesto takvih sadržaja godišnje”, prokomentirao je Kovaček.
“Kad je u pitanju Teatro Fenice, što se mene tiče, postoje tri pristupa – sentimentalni pristup, koji nas sve vraća u prošlost, idealistički pristup, koji podrazumijeva da postoji dovoljno javnog novca i nekog ludila da se investira u taj prostor i da u jednom trenutku imamo taj prostor koji je u potpunosti funkcionalan, i da se investira u sve ove druge prostore za izvedbene umjetnosti u Rijeci. Naravno, toga novca nema, prema tome, o tome možemo samo maštati. Realistički pristup je, nadam se da neću razočarati sve vas, ili da ću možda razočarati samo neke, taj koji zapravo polazi od pitanja u kojem su nam stanju Zajc, Lutkarsko kazalište i HKD. Sva tri kazališna prostora su u katastrofalnom stanju”, izjavio je Marin Blažević. Kao i ostatak panelista, i Blažević se slaže s hitnim poduzimanjem mjera za zaustavljanje propadanja Teatra Fenice, ali po njemu prva nužna investicija mora biti u smjeru Lutkarskog kazališta koje po hitnosti slijedi HNK Ivan pl. Zajc jer, u kontekstu potreba sanacije prostora, riječka nacionalna kuća na sadašnji način može funkcionirati još 4-5 godina. Alternativa je da se prvo investira u Teatro Fenice pa da se, kad je Fenice u prihvatljivom stanju, HNK Zajc, Lutkarsko kazalište i HKD presele u tu zgradu dok se ne riješe problemi njihovih prostora.
Blažević smatra da Zajc ne treba prostor Teatra Fenice jer nema potrebu za većim gledalištem ili većom pozornicom, osim za krajnje komercijalne sadržaje, problem koji se može riješiti dodavanjem još jedne izvedbe. Ono što Zajcu treba su manja pozornica i manje gledalište. Čim bi dobio manju pozornicu i manje gledalište, oslobodio bi se solidan broj termina velike scene i gledališta u riječkom HNK-u. O ovome fenomenu, Blažević je prokomentirao da je grad sve manji, a kazalište se nije smanjivalo, što je veliki uspjeh, ali što također znači da se HNK bori za publiku na sve načine – komercijalizacijom, dovođenjem publike iz regije, PGŽ-a i inozemstva. Blažević smatra da nije problematično sastaviti program, nego da je problem je li program izvediv s obzirom na postojeći prostor, vrijeme i kadrove. Kad bi postojala još jedna velika scena u gradu, pitanje je bi li u gornjem kontekstu HNK tu scenu mogao servisirati više od tridesetak termina godišnje.
Na okruglom stolu bilo je riječi i o problemima i načinima financiranja Teatra Fenice, a kao primarna prepreka u ovoj fazi spomenuta je činjenica da je Teatro Fenice još uvijek u privatnom vlasništvu, što onemogućava pristup različitim relevantnim fondovima za obnovu zgrade. Opetovano se ističu arhitektonske prednosti Teatra Fenice – frontalni pregled pozornice više od 1000 ljudi i fenomenalna akustika, te činjenicu da zgradu nedvojbeno treba zaštiti do mjere da se spriječi daljnje raspadanje. U trenutku kad bi se s milijun, dva, tri milijuna eura zaustavilo propadanje, svi bu odahnuli i pitanje programa bi opet postalo primarno. Što može zgradu Teatra Fenice oživjeti iz dana u dan?
Jana Puž, arhitektica i urbanistica, razmatra zgradu s urbanističkog aspekta: “Kad se pristupa ovakvim projektima uvijek se gleda radijus do nekog većeg grada, do nekog većeg središta, sadržaj je tamo, kapacitet je tamo. Primjerice, odlazila sam u Beč na jazz koncerte u cabaret jer ga nema nigdje u radijusu između 100 i 300 kilometara, pa sam odlazila tamo. Treba definirati radijus i reći – mi možemo ponuditi… Danas više ne funkcioniramo na principu konkurencije, nego komplementarnosti. Jer ako se bavimo nekim novim znanstvenim spoznajama, možete recimo vidjeti u biologiji – samo zajednice stanica koje surađuju preživljavaju. Znači, gledati i povezivati se. Provjeriti što fali unutar radijusa i dopunjavati mrežu. Moramo gledati gdje su nam dvorane s ovakvim kapacitetom, u kojem su radijusu, što one nude, imamo li mi već nešto takvo i kako ćemo se nadopunjavati. Znači, moramo se izdignuti iz same arhitekture u veće mjerilo i proširiti perspektivu.”
Za proširenje perspektive u tom smislu, Šarar je riječ dao Petru Škarpi. Škarpa vjeruje da Teatro Fenice definitivno treba Rijeci, sa svih 1200 i više sjedećih mjesta, te da se programski i konceptualno može učiniti funkcionalnom. Nakon navođenja pozitivnih primjera lokalne festivalske i konferencijske prakse, Škarpa objašnjava da je upravo nedostatak adekvatnih prostora, razlog zašto takvih događanja nema puno više. Smatra da u slučaju postojanja funkcionalnog zadovoljavajućeg prostora, ni financiranje ne bi bio problem, te da bi u ovakvoj situaciji uvijek i Županija i Grad svi partneri koji vide neki osobni interes ušli u tu priču. Osim što se slaže da zgradu treba zaštiti i obnoviti, te napominje da bi i HNK i HKD i Lutkarsko kazalište svoje sadržaje mogli uklopiti u rad Teatra Fenice, Škarpa ističe važnost donjeg prostora zgrade Teatra Fenice koji bi trebao biti isključivo komercijalan i praktički nositi gornju scenu. Kao definitivnu prednost Teatra Fenice u tom smislu ističe činjenicu da se zgrada nalazi u centru grada, a za čime svi moderni konferencijski centri teže. U tom smislu, svi hoteli mogu zadovoljavati konferencijske potrebe, a ogromna prednost je i činjenica da u blizini zgrade ima i nekoliko parkinga, što rješava jedan potencijalno veliki problem.
“U idealnim okolnostima, naravno da bi ovakav prostor mogao biti neka polivalentna multifunkcionalna ustanova kojom bi upravljao neki odbor ili ne znam tko i koja bi bila idealna ne samo zbog ove velike dvorane nego i svih drugih prostora za cijeli niz raznolikih programa koji uključuju i nešto od kazališne djelatnosti, ali sigurno i kongresni turizam i koncerte, velike mjuzikle, gostovanja Kralja lavova… Sve je to naravno nešto što u idealnim okolnostima… nitko među nama ovdje ne bi odustao od te vizije, međutim dok dođemo do tog idealiteta, postoje drugi, meni se čini puno isplativiji i brži zahvati u kulturnu infrastrukturu u Rijeci koji mogu iz ove vaše potrebe o kojima vi ovdje govorite osloboditi termine u postojećim prostorima”, odgovorio je Blažević i predložio redistribucije postojećih prostora između HNK i HKD, što oslobađa veliki prostor HNK-a za kongrese; programi iz HKD-a idu u Filodrammaticu, programi iz Filodrammatice će sigurno naći neki prostor u Art Kvartu. Na primjedbu iz publike da je zaboravio Lutkarsko kazalište, a koje je prvotno naveo kao najprioritetniji problem, Blažević odvraća da se kazalištu eventualno da tržnica na Brajdi ili da se izgradi potpuno novi prostor, ali i Exportdrvo, kao rješenje problema druge scene HNK, Lutkarskog kazališta i baletnog studija te još dodatnih prostora za probe i urede iz kazališta… “Ovo može biti neko prijelazno rješenje koje bi stvorilo ono što je jako važno, prostor za kongresne konferencije u periodu dok se ne riješi pitanje Teatra Fenice” rekao je Blažević u kontekstu Škarpine postavke da trebamo imati prostor pa će sadržaji i publika već doći, ali i nužnosti za postepeno razvijanje publike/klijenata i organizacije u smjeru konferencijskog turizma u Rijeci.
Za kraj, panelisti su se složili da Teatro Fenice definitivno treba sanirati i aktivirati u smislu zadovoljavanja i javnog i privatnog interesa, te ispuniti program sretnom kombinacijom komercijalnih sadržaja, kulture i visoke umjetnosti.
Ilustracija i fotografije: Aleš Suk
#Grad Rijeka #Konzervatorski odjel Rijeka #okrugli stol #Palača Garbas #Teatro Fenice
