Meditacija o Melvilleu, Moby Dicku, Ahabu, Bartlebyju; nakon ekspedicija (u pluralu) na Goli otok (od ljeta 2000. nadalje)
Posvećeno pokojnim činovnicima Ureda za mrtva pisma (Melvilleov Bartleby kao paradigma!), svim osamljenicima, kažnjenicima u samicama i budućim otkrivačima tragova, kostiju i fosila „nevjerojatnih salamandara“ (Solženjicin, Pekić) u ledu i sedimentima propalih „utopija“ na raznim arhipelazima, gulazima, otocima, „kampovima“, „kolonijama“ diljem planeta Zemlje. /B.C , 2000. – 2023./
O zanimljivosti Bartlebyjeva „Radije ne bih“ diskurza i njegovu značaju za Contemporary Art – teorije i prakse (spec. fluxusovske, neodadaističke, konceptualne i postkonceptualne) naveliko se pisalo i radilo izložbe na tu temu – pred nekoliko godina; u svijetu i u nas.
No, davno sam prije tog novonastalog „Bartleby“-booma, a iznova nakon povratka s prvog putovanja na Goli otok i na Svetog Grgura (u organizaciji MMC d.o.o. Rijeka – Galerije OK, A.D. 2000) pročitao odgovarajuća Melvilleova djela, pa i napisao neke zapise, razmišljanja, oglede, na tu i srodne teme.
Za kolumnu (Cinizam/kinizam) obnavljam neka od tih davnih razmišljanja, ne manje aktualnih no u nas prije više od dva desetljeća .
Magičnim stjecajem okolnosti, moje prvobitno neposredno i pozorno suočenje s frapantnim krajolikom, marinama, vedutama Golog otoka, potkraj kolovoza 2000. godine, skriveno od takozvanog općeg interesa i javnog mnijenja, korespondira, pored svega ostalog, ovdje nebitnog, s istodobnim čitanjem dviju „strašnih“ knjiga … Jedne, vremenski locirane u postapokaliptičku budućnost naše monstr – „uljudbe“: „Sanjaju li androidi električne ovce? Philip K. Dick-a (1968., prev. na hrvatski 1999. u izdanju Zagrebačke naklade, 2000.); druge – napisane pred 170 godina u Americi, iz pera Hermana Melvillea, autora nevjerojatnog romana „Moby Dick“ ( 1851.): „Bartleby“ (1853., hrv. prijevod GZH, 1988.).
Radi se o maloj priči od jedva šezdesetak stranica, cijeloj smještenoj između skučenih i sivih kancelarijskih i zatvorskih zidova. Dok Moby Dick, slavni fatalni bijeli kit, poput kamene grbe Golog otoka pliva morem, oceanskim bespućem Ahabove osame kao neminovne sudbine, dotle Bartleby – prividno pošteđen nemilosrdne „androidske“, „replikantske“ budućnosti iz gorespomenutog Dickovog romana i kultnog „cyberpunk“ filma „Blade Runner“ (režija Ridley Scott) – nedodirljivo miruje, čvrsto usidren u jednako dubokom i neumitnom bezdanu vlastite činovničke, pisarske i zatvorske osame po vlastitom izboru – kronološki udaljen za jedva nekoliko desetljeća od (anti)junaka u Kubinovoj „Drugoj strani“ i u Kafkinu „Procesu“, usidrenog u apsurdnom „modernom“ košmaru birokratizirane Srednje Europe.
I na Golom otoku, kao što znamo, postojali su i uredi i samice, i kažnjeničko-industrijsko-birokratski „kolektivizam“ otuđenosti i – osama, simbolizirana, u radikalnoj ogoljenosti surove bjeline izoliranog otoka na ledeno nepomičnom ili pak uzburkanom moru, jednim nesretnim jadranskim otokom, kažnjenim, bez ikakve „krivnje“, od strane politički izluđenih i bestijaliziranih bića zvanih – ljudi. Civilizacija na takvim „otocima“ i „arhipelazima“ (Alcatraz, Gulag, Goli…), u vlastitom „srcu tame“ (J. Conrad: Heart of Darkness), preodgaja nevoljna društvena bića putem opresije i represije, pretvarajući ih u kaznionice i postajući sama jednom globalnom kaznionicom: kažnjeničkim „otokom“ izgubljenim u svemiru.
Čak i najobičniji i najbezazleniji pisarčić poput Melvilleova osobenjaka Bartlebyja osuđen je – zbog svoje asocijalne odnosno anti-socijalne samoizoliranosti (nutarnje disidencije) na zatvorski, bolnički, ludnički ili ubožnički autizam. Svaki ubogi činovnik Civilizacije „preobražen“ je u mračnog Ahaba i neumitno svezan društvenim odnosima za fatalnu bijelu grdosiju golemog, ali nevidljivog Moby Dicka post-melvilleovskih, post-kubinonskih, post-kafkijanskih, post-borgesovskih, post-dickovskih post-postmodernih vremena, koja su izronila poput Levijathana iz sjene Chaplinovih „Modernih“, usidrenih u ambisu ideologija rada, gospodarenja nad prirodom, vladavine nad čovjekom i društvom, techno-progressa, „tehno-medicinskog despotizma“ s „odgovarajućom“ bio-i-nekropolitikom, praćenog „adekvatnom“ administrativnom i birokratskom regulacijom/proizvodnjom i „deregulacijom“ društvenih odnosa.
Tu istu sudbinu jednako dijele Melvilleov osamljeni čudak Bartleby i mase proletariziranih „samootuđenih“ radnika i činovnika u vizuri ranih Marxovih i Engelsovih radova – ostavimo li po strani sve „revolucionarne“ i „real-utopijske“ projekcije i projekte, o kojima se toliko pričalo na Golom otoku, a još više na smrznutim otocima Arhipelaga Gulag, o čemu postoji more neliterarnih i literarnih svjedočanstava.
„Zatvor“ je samo prividno odabrano Bartlebyjevo „utočište“, kao prije „ured“ ili hodnici uredske zgrade – nakon što je izbačen iz ureda. Naime, nijedna od „samozaštitnih“ ustanova građanskog poretka ne bi ni imala legitimni razlog opstanka bez stalne proizvodnje i izolacije bezbrojnih „neprilagodljivih“ individua – koje u Melvilleovoj pripovijesti samo reprezentira jeda jedina: naizgled krajnje neobični pisar Bartleby koji na sve najnormalnije i najuljudnije zahtjeve društvenog poretka potpuno neprilagodljivo i „neprimjereno“, „nepodobno“ odgovara jednako uljudnim odbijanjem: „Radije ne bih… !“.
Ta sintagma jest lajtmotiv cijele priče. „Radije ne bih“ prilagodbu „normalnim“ zahtjevima društvenih odnosa, sistema, poretka… ponavljaju plejade neprilagodljivih, zajedno s prividno osamljenim Bartlebyjem. Bartleby radije ne bi na uzburkano more stare dobre Civilizacije. Radije bi da ga se pusti samog, na miru.
Radije ne bih – to je bila omiljena izjava – odgovor na sve Melvilleovog heroja građanske osame, nepokolebljivog Bartlebyja, koji „bi – radije“ skapao od gladi nego da ruča kao privilegirani zatvorski miljenik.
Jedna od neprovjerljivih pretpostavki s kraja priče jeste da je Bartleby na početku svoje samotne i kobne karijere bio niži činovnik u Uredu za „mrtva pisma“ (prije otkaza zbog promjene u upravi tog opskurnog ureda u Melvilleovu Washingtonu). Onkraj svih bolno nerješivih pitanja o odgovornosti i krivnji za samoodabranu smrt Bartelbyja u zatvoru, na kraju te karijere, a potkraj priče, Melvilleov narator (Bartelbyjev bivši dobrohotni poslodavac) razmišlja o karakteru i iskustvu takva zaludna posla:
„Katkad iz presavijenog lista papira blijedi činovnik vadi prsten – prst kojem je bio namijenjen možda trune u grobu; novčanicu poslanu u najbržem milosrđu – onaj kojem je imala pomoći niti više jede niti gladuje; oproštaj za one što su umrli bez nade; dobre vijesti za one što su umrli zagušeni neprekidnim nevoljama. S porukama života, ta pisma hitaju u smrt.
AH, BARTLEBY! AH, ČOVJEČANSTVO!“
To su posljednje riječi priče.
#Ahab #Bartleby #Branko Cerovac #Goli otok #Moby Dick
