Kad je Marina Musulin, tada na studiju Glume i medija na APURI-ju, odlučila napraviti kratki eksperimentalni film o Kreši Kovačičeku, nije ni slutila da je već na brodu, u odiseji koja će trajati deset godina. Naime, na kraju Marininog eksperimentalnog filma, Krešo je imao nestati. Kad je život krenuo imitirati umjetnost i Krešo je zaista nestao, Musulin je, u nemogućnosti da završi zamišljeni film, na sugestiju Zorana Kreme, odlučila s Kremom zaploviti u neizvjesno. Počeli su dokumentirati potragu za Krešom.
Iako dokumentarni film Krešo počinje potragom za svojim protagonistom, koji je nestao 2017. godine, Musulin i Krema mudro odabiru ne slijediti navodne uzroke Krešinog nestanka (prema tadašnjim Krešinim riječima, radilo se o konfliktu s lokalnim Rotary klubom), već odlučuju ponuditi gledateljima kompletniji i slojevitiji portret čovjeka, umjetnika, a pomalo i fantoma.
U Krešinom fizičkom odsustvu, priču o Kreši pričaju prijatelji, svjedoci, fotografije i dokumentarni snimci njegovih performansa, samostalnih i u suradnji s drugim riječkim umjetnicama/umjetnicima.
Ako nam struktura filma izmiče, kao što Krešo izmiče pojavnoj realnosti, kao što film Krešo izmiče recenziji, odlična montaža Dore Slakoper popraćena zvukovnim intervencijama Zorana Medveda, nudi nam doživljaj, iskustvo tijekom kojega nam se desilo nešto što ne možemo i ne trebamo verbalno artikulirati, najbolje čemu bilo koji film uopće može i težiti.
Izjave intervjuiranih su emotivno obojene i ‘specifične’, od ‘objektivnog’, a vidno egzaltiranog profesora Josipa Butkovića preko angažiranih i zabrinutih prijatelja (ističemo kratki, autentičnošću i glasovno upečatljivi potreseni i potresni komentar Izeta Medoševića), do nepoznatog ekscentrika Stephena Englisha na čijem je imanju u Francuskoj Krešo proveo 18 mjeseci.
Uključeni performansi su pravo malo bogatstvo filma, jedinstvena prilika da se šira javnost upozna ne samo s Krešinim radom, već i performansima drugih aktera riječke alternativne scene u zadnjih dvadesetak godina. Štoviše, crno-bijeli footage performansa Tobacco Standard (2013.) grupe umjetnika snimljen na mostu prema Molo longu (fragmenti rada autora Kristijana Vučkovića u suradnji sa snimateljicom Martom Ožanić) možda savršeno sintetizira suštinu tog perioda riječke alternativne scene te funkcionira kao finalna oda i emotivni vrhunac filma. Ovaj segment posebno dirljivo prikazuje Nedu Šimić Božinović u igri s otvorenim kišobranom u kontra-svjetlu, kao njen exit iz ove priče.
U svim svojim scenama, Neda je prisutna pojavom, pogledom, a ponajviše glasom, proždirući svaki kadar. Svojim intenzivnim prisustvom, Neda uzemljuje cijeli film, a pomalo, možda, i Krešu. Punktumi ovog filma su upravo kratke scene u kojima Krešo jest prisutan, a one su sve redom (osim briljantne crtice s trkačima unatrag) vezane uz Nedu ili s Nedom. Najbolje scene filma su interakcije Kreše i Nede ispred njenog stana u kojem je zarobljena zbog propalog prilaza. Teško je ne poželjeti dokumentarni film o Nedi.
Ali ovo je film o Kreši Kovačičeku i ako od ičega, film pomalo pati od nedostatka uvida u Krešu kao umjetnika, s možda prevelikim naglaskom na Krešu u međuljudskim odnosima i Krešu u kontekstu socijalne tematike. Ipak, granica ispod koje bi Krešo bio sveden na kliše dobrog duha grada, nije prijeđena. Jasno je da su redatelji Musulin i Krema morali raditi teške izbore i finalni rezultat više je nego zadovoljavajući, o čemu su svjedočile i zaslužene ovacije publike nakon premijere.
Ukoliko je Krešo gotovo kvantna pojava, i možda ga je moguće spoznati samo kroz apstraktnije aspekte postojanja, nepodložne fizičkim zakonitostima, utoliko je teško zamisliti bilo kakav kraj, pa tako i kraj filma. Krešo završava efektno, ali pomalo odjednom, kao iznenadni udarac, koji na neki način kompenzira snimka Krešinog performansa u prirodi. Krešo je gol, u snježnoj šumi kraj malog potoka, a onda nestane i postane stablo.
Krešo (2023, Okodoko, 64’) imao je svoju nacionalnu premijeru 10. studenog u Art-kinu. Scenaristi, redatelji i snimatelji Marina Musulin i Zoran Krema, producent Zoran Krema, izvršna producentica Jelena Androić, montažerka Dora Slakoper, dizajn zvuka Zoran Medved (Studio Surogat), obradu slike Sara Salamon, animacije Antonija Veljačić, grafički dizajn Ana Labudović.
Istaknuta fotografija: Kristijan Vučković
#Dora Slakoper #Krešo Kovačićek #Marina Musulin #Neda Šimić Božinović #Zoran Krema
