SUŠAČKE PRILIKE
POGIBELJNI MATIJA GUBEC
Jedini kinematograf koji je nastavio raditi i nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije na istočnoj obali Rječine bilo je kino “Sušak”. Poduzetni vlasnik nabavio je “Croatijin” igrani film “Matija Gubec” (Aleksandar Binički, 1917.), ali sumnjičavi okupatori, k tome još i neupućeni u hrvatsku povijest, privremeno zabraniše “Matiju Gupca”.
“Drama “Matija Gubec” imala je ovih dana da se prikazuje u kinematografu “Sušak”, ali talijanske okupacione vlasti zaplenile su film, dok ne izvide da nije slučajno pogibeljan za Italiju. Ono što nije nikada ni pod kojim režimom dočekao Matija Gubec, dočekao je danas u doba slobode!”
Dva dana u Sušaku nije bilo kino predstava, ali trećeg , kao za inat, prikazan je prvi hrvatski igrani film “Brcko u Zagrebu” (Arnošt Grund, 1917.), “vesela igra u 2 čina”. Nakon “Orgija mrtvaca” i “Jesenjeg cvijeća” konačno su Sušačani mogli vidjeti “zabranjeni” film “Matija Gubec ili Seljačka buna”. Reklama u novinama najavila ga je kao: “Historičku dramu iz XVI vijeka polag romana Augusta Šenoe u 5 činova. Hrvatski natpisi.” Prvi sušački kinematograf “Kino Sušak” nakon gotovo deset godina kontinuirane aktivnosti, u proljeće 1919. prestaje s redovitim radom, tek povremeno prikaže kakav film. Da li su u kakvoj vezi ugasnuće “Kina Sušak” i tiskani mali oglas Novog lista: “Prodaje se kompletni kinematografski uredjaj sa svim potrebnim priborom uz povoljnu cijenu” teško je prosuditi. No okončanje talijanske okupacije, u ožujku 1923. najavilo je bolje dane i sušačkim filmofilima.
SVI JADI KINA “BALKAN”
U ovom praćenju povijesnog razvoja filma i filmske kulture osobitu važnost imaju reklamni plaćeni oglasi u lokalnim dnevnicima kao izvor povijesnih podataka koji govore o filmskim zbivanjima u Rijeci i Sušaku. Zanimljivo je da Sušačani, ponekad, odlaze preko mosta pogledati kakav dobar film, kao što su to činili Riječani u vrijeme Austro-Ugarske. Koristeći slabosti Sušaka , vlasnici riječkih kinematografa objavljuju u sušačkom dnevniku reklamne programe svojih kinematografa. Gradske vlasti su to osuđivale, poricale svojim sugrađanima nacionalnu svijest i optuživali ih za izdaju državnih interesa. No, krivica je bila dobrim dijelom na strani organa gradske uprave koji su prema mišljenjima Sušačana pokazali potpuno nerazumijevanje za taj gradski problem i interese Sušaka.
U kolovozu 1924. godine, ravnateljstvo kina “Balkan”, smještenog u velikoj dvorani hotela Sušak, nakon poduže stanke odlučuje nastaviti s projekcijama, ali ovoga puta na prostranom, ugodnom i hladnom dvorištu bivšeg hotela Sušak. “Da predstave budu čim ugodnije i privlačnije po uzoru na veće gradove kraljevine stati će cij. općinstvu na raspolaganje ukusni Buffet sa brzom poslugom, a kinematografske projekcije biti će praćene sa dobro uvježbanim malim orkestrom. Za ove projekcije ravnateljstvo kina Balkan sprema najveličanstvenije i grandiozne filmove koji će pružiti užitke, pravu eleganciju, interesantne i duhovite prizore.” Sušačani ipak odabiru druga mjesta za zabavu, a “Balkanu” ostaju tek oni najvjerniji ljubitelji filma. Slaba posjećenost zatvorila je kino na dva mjeseca, no ravnateljstvo kina “Balkan” se ne predaje. Dana 18. listopada iste godine otvara vrata svoje kino dvorane, osiguravši za narednu sezonu “filmove najvećih svjetskih kinematografskih tvrtki pružajući tako cijenjenim posjetiteljima našeg kinematografa da uživaju gledajući najveća remek djela nijeme umjetnosti.” Sušački Novi list pozvao je svoje čitatelje da filmove gledaju isključivo “u našim domaćim i sasvim udobno udešenim prostorijama, a ne da svojim parama trpaju blagajne, riječkih talijanskih kina.”
Pored uvijek “raskošnih, senzacionalnih i sasvim novih” filmova, građanstvo je imalo prigodu vidjeti i jednu novost.
Dotad prazni i goli zidovi dvorane kina Balkan bili su ponuđeni kao atraktivan oglasni prostor sušačkim trgovcima i obrtnicima, ne bi li se tako navukao koji novčić.
“Ravnateljstvo se je osiguralo za doba u 1924-1925 filmove najvećih svjetskih kinematografskih tvrtki pružajući tako cijenjenim posjetiteljima da uživaju gledajući najveća remek djela nijeme umjetnosti. Prikazivanja sa najačim i savršenim sredstvima moderne tehnike, po osobama koje su na glasu kao izvrstni umjetnici.”
Godinu dana kasnije, na početku nove sezone javljaju se stari problemi. “Zauzetošću uprave i vlasnika kina Balkan u Sušaku, otvoriti će se i ove godine u Tvorničkoj ulici (ex hotel Sušak) premda se predviđalo da ćemo uslijed nezahvalne publike ostati i ove godine bez kinematografskih predstava. Uprava je kina pokazala da stoji na raspolaganju. Dužnost je građana da ovu prostoriju skopčano sa velikim izdacima u ovako malom gradu podupru svojim posjetom pa se to punim pravom i očekuje.”
Primjerice, u jesen 1926., jedini gradski kino Balkan bio je zatvoren, jer gradska uprava a niti njihovi nadređeni u ministarstvu, nisu pokazali niti najmanju volju da smanje porez, koji je vlasnika kina dovodio u financijski gubitak. Koliko su se poduzetni vlasnici (ili zastupnici) kina u to doba borili da dobiju posjetitelja više, govori i podatak da su tijekom ljetnih sparina, a zbog nedostatka klimatizcijskih uređaja, selili projekcije iz zatvorenih dvorana na otvorene prostore.
Nemali broj puta u Sušaku su bile premijerne projekcije filmova dotada nikad viđenih u Kraljevini . “Kino Balkan” i pored svih pokušaja da opstane gasi se u siječnju 1927. godine. Posljednji film kojim je zaključen rad “Balkana” bio je “Cowboy Picnic”. Otada su Sušačani prisiljeni odlaziti u riječke kinematografe. Tamo će i dočekati 1928. godinu i premijere filmskih hitova poput “Mister Wu” i “Nepoznati” sa neponovljivim Lonom Chaneyom, “Bagdadskog lopova” s Douglasom Fairbanksom ili Murnauovu “Zoru”.
KINO JADRAN-PALACE
Tijekom kolovoza 1928. godine Sušačani su iz svog polutjednika imali prilike dozanti da će “stručnjak kinematografa” Juraj Jaklin u rujnu otvoriti novu kazališnu i kino dvoranu, pri tome je najavljeno da će imati filmove producentskih kuća UFA i Mosinger, te da će biti prikazan film sa snimkom sprovoda Stjepana Radića što ga je snimila UFA.
Nakon ovog napisa prošlo je mjesec dana i novine javljaju da je u zgradi podignut balkon, te da trebaju tri tjedna da se beton osuši, a sve je pod nadzorom gradskog inžinjera Prikrila. Kada je prošlo novih mjesec dana stiže vijest da su rokovi produženi s obzirom da se strop počeo urušavati. Stari strop je uklonjen, postavljene su nove grede i novi strop. Najavljeno je da će kino imati, a što do tada nije bio slučaj, rasvjetu od 30 velikih žarulja, ventilaciju, centralno grijanje i dvostruke prozore (propuh isključen!).
Dugo očekivano otvorenje nove sušačke kino dvorane bilo je 22. prosinca 1928. godine filmom “Ben Hur”.
Dvadesetih godina u prosjeku su davane tri filmske predstave dnevno, nedjeljom se ubacivao termin više, blagajna je bila otvorena sat vremena prije predstave. Kako su filmovi postajali duži tako je i termina bilo manje pa tridesetih godina, dnevno se daju dvije projekcije, odnosno nedjeljom tri.
Na Veliki petak 1924. sušački “Kino Apolo”, negdašnji “Kino Sušak” ostaje zatvoren, za razliku od riječkih kina koja naprotiv imaju posebne uskrsne filmske programe.
Godine 1925. polutjednik Novi list uvodi kolumnu pod imenom “Iz filmskog svijeta” gdje su čitatelji mogli pročitati članke poput “Ana Karenjina u filmu”, “Zavidna karijera Eve von Berne”, “Svetislav Ivan Petrović”, “Djevica Orleanska”, “Kako se odmaraju filmski starovi”, “Joan Crawford o svojim planovima” i slično.
IZ KINA U ZATVOR
Dešavalo se ponekad da sušački dečki zbog nepristojnog ponašanja završe u zatvoru. Bili su to “junaci iz mraka” koji su zaštićeni mrakom dobacivali primjedbe i katkad vrlo nepristojno komentirali. Zbog takvog su prekršaja, devetnaestogodišnji Antun Ćurković, trgovački pisar i Ivan Maršanić bili su osuđeni na zatvorske kazne. Antun na dva dana, a Ivan na jedan dan zatvora. Bilo je i slučajeva da su mladi posjetitelji za vrijeme projekcije pušili, kvareći zadovoljstvo onima koji su uživali u događajima na platnu. Nakon opetovanih upozorenja redara, Franjo Šturm (22) i Antun Matešić (25), obojica iz Sušaka nisu prestali pušiti. Uvijek agilno redarstvo Karađorđevićeve Jugoslavije smjesta ih je uhitilo i presudilo im sa pet dana zatvora.
Početkom tridesetih godina Sušak ima jednu stalnu kino dvoranu “Jadran ton kina” u Ružićevoj ulici, u zgradi Sokolskog doma. Vlasnik je bio Juraj Jaklin. Dvorana je bila kapaciteta cca. 600 osoba. Za toplih ljetnih večeri na Trsatu je radio ljetni kino “Kratil”. Ovaj kino nalazio se “pod velikim i udobnim šatorom”. Pod vedrim nebom, u parku ljetovališta u Martinšćici, dva puta tjedno priređivane su “predstave s kulturnim i zabavnim filmovima”. Povremene projekcije filmova dešavale su se na Trsatu, u Franjevačkom samostanu, gdje je 1. rujna 1937. prikazan film “O krvavim progonima katolika u Meksiku” uz predavanje vlč. o. Jegera, isusovca iz Zagreba. Ulaz je, dakako, bio besplatan.
NOVO KINO ZA SUPERŠLAGERE
Osluškujući žalidbeni pjev Sušačana da njihovom gradu nedstaje još jedan stalni kino, te vođen procjenom da bi mogao dobro zaraditi, Branimir Rajman je u subotu 18. rujna 1937. godine, u Ulici Račkoga otvorio novu kinodvoranu. “U subotu 18. o. mj. otvara se u našem gradu novi kino “Luxor”, koji je uređen s vrlo mnogo ukusa. Vlasnik kina g. Branimir Rajman uložio je mnogo truda da pruži sušačkoj publici nešto zbilja luksuznoga, što mu je i uspjelo. Dvorana kina sa balkonom je vrlo ukusno dekorirana sa diskretnim i vrlo efektnim osvjetljenjem. Cijela dvorana je tapetirana sa naročitom za svrhu udešenim platnom, te može primiti četiristo posjetilaca. Kino fotelji pružaju najveću udobnost. Numerirani su, tako da će svaki posjetioc biti bez brige za svoje sjedalo. Također i tonska kabina je posljednje djelo kino-tehnike, sa dvije Filipsove najmodernije tonske aparature tipa 1937-38. Dvorana kina kao i balkon ima posebne ulaze i izlaze, koji su vrlo prostrani kao bi se izbjeglo nepotrebnoj gužvi, a i za slučaj požara. U ovoj sezoni novi “Luxor kino” donijeti će mnogo svjetskih superšlagera od najvećih filmskih zavoda: “Avale”, “United-Artista”, “Paramonta”, “Ufe” itd.
Kao prvi film prikazivat će se “Pod sretnom zvijezdom”, u glavnoj ulozi Jan Kiepura.”
Nakon nove okupacije Sušaka u travnju 1941., “Jadran” je preimenovan u “Adriju”, a “Luxoru” je ostavljeno staro ime. Na repertoaru sušačkih, kao i riječkih kina, našli su su filmovi iz filmske proizvodnje zemalja Sila Osovine. Zbog policijskog sata predstave su počinjale u rano poslijepodne i završavale su prije 22 sata kada je počinjao “coprifuoco”. Posljednji termin u osam navečer bio je rezerviran za vojnike, kojima je prikazivan poseban program izrazito propagandističkog karaktera. U jesen 1943. dolaskom hrvatske uprave na Sušak, započinje ponovno prikazivanje filmova iz hrvatske distribucije.
Istanknuta fotografija: “Brcko u Zagrebu”, Arnošt Grund, 1917.
Oprema članka: Antikvarijat Mali Neboder , Wikimedia Commons, Internet Archive
