Putovanje, ako nije i u dubinu sebe nego je samo po površini zemlje, puki je turizam (na kojemu pucaš selfije i atraktivne lokacije, ispred kojih poziraš). Avanturizam je kada putuješ istovremeno po horizontali (lijevo-desno) i vertikali (gore-dolje, u visinu i dubinu ). Ako su vertikala i horizontala iste duljine, avanturist si švicarskog tipa (pa ti se može povjeriti čuvanje novca). S brda filmova na Petehovcu, iznad Delnica, vratio sam se samo s jednom materijalnom uspomenom: malom švicarskom zastavicom (bijeli plus na crvenoj podlozi). I s više duhovnih i emocionalnih pa bi mi se moglo povjeriti čuvanje vremena (koje je više od novca), u trezoru uspomena i mediju teksta. Dakle, mogao bih reći da je moja vertikala dulja od horizontale, što me čini putnikom – na svome putu…
Neki krajevi ne samo da su bolji za disanje nego su i za pisanje! Tamo gdje dublje u/dišeš čisti zrak, tamo i bolje pišeš. Imaš, prirodno, i više inspiracije: inspirirane i znači u/disati. Gorski kotar pruža obilje kisika (zelenog od gustih šuma) koji se, u mome krvotoku, pretvarao u KISS/IK. „So, one more kiss before I go“, čini mi se dobrim stihom buduće pjesme za uglazbljivanje. Ne mogu se mjeriti s Cohenom: „A thousand kisses deep“, ali mogu doći do dubine od hundred kisses. I još jedan poljubac više za Dalmatinca: So, 101 kisses deep! Splitski kisik je plav (od mora) i zasićen solju i jodom, a o dubini prosječnog splitskog poljupca dovoljno govori plićak Bačvica, najpopularnije splitske plaže. Na njoj je najpopularnija igra u plićaku – picigin, a trajno popularna za djecu je gradnja kula u pijesku i od pijeska. Onda, kad porastu, splitska dica grade kule u zraku: split story…
TURISTI, AVANTURISTI I PUTNICI
Turist će se na putovanju vjerojatno poseksati, avanturist zaljubiti i poseksati, a putnik upoznati svoju ljubav pa onda seks nije odmah i nužno na repertoaru. Eros itirenantur (putovanja) i (pisanja) idu ruku pod ruku, a njihova rasplesanost ne ovisi o veličini grada i značaju njegovih znamenitosti. To je važno turistu, putniku ne. Njemu i Delnice mogu pružiti vrhunski poticaj, nekim sitnim motivom, nekom skromnom ljepotom, nečijim muzikalnim glasom i ritmiziranim stasom. U konačnici, Ministarstvo nebeskih poslova je napisalo scenarij putnikova kretanja i režira njegove susrete i situacije te snima njegove uzlete, kao i padove (ako do njih dođe). Putnik po tomu što se prepušta, s povjerenjem, nevidljivom vostvdu svog Ministarstva (jer on je u njegovoj službi) i jest putnik.
Idealno stanje je kad su on i put jedno. Tada nema skretanja kao ni sudaranja: na njegovom putu nema nikog drugog, s kim bi se mogao naći – rogove o rogove na brvnu kao ovan. To, naravno, ne isključuje suputnike, a to su oni koji – na linijama svoga puta – harmonično interferiraju s njim. Može ih biti nekoliko, a može i jedan. U svakom slučaju će se odmah prepoznati i tijekom zajedničkog putovanja će se bolje i dublje upoznavati i nadopunjavati. Kao npr. solo gitara s basom, kao ritam gitara s bubnjevima itsl. Tako da do kraju putovanja mogu stići kao band. Ako im je to sudbina, kao sud bine – i hoće!
Usput će svaki putnik doživjeti ovo i ono, sitnice i krupnice ali sve će mu izazivati radost i zahvalnost. Neki grafiti mu tako mogu pružiti veliko zadovoljstvo, kao npr. meni ovaj kojeg sam shvatio kao zasluženu nagradu za 45-minutno silaženje pješke s brda filmova.
Došao sam iz grafitima najišaranijeg grada na svitu ( koji je, usput, i najluđi i najsportskiji pa je onda i vizualno najšporkiji), ali u njemu nije moguće vidjeti ovako čistu i jednostavnu ljubavnu poruku, no way. Kako onda ne bih zastao i fotografirao taj i još par susjednih grafita od istog autora. Smatram da se tu očitovao genius loci pa koliko vama to izgledalo pretjerano i nategnuto: I don’t care. Meni su takvi prizori prozori u dušu i duh određenog mjesta i njegovih mještana, njihov su potpis, otisak kažiprsta. I ja im dižem palac gore!
FILMOVI, PRIRODA I DRUŠTVO
Gorljivi sam filmofil, ali i vodljivi: kada mi neki film ne raspiri vatru znatiželje i fokusirane pažnje, svoju Lavlju gorljivost ugasim vodom Ribe – i otplivam dalje. Bez obzira o koliko velikom redateljskom imenu se radilo ili koliko je velika fama koja film prati. Ipak se tu radi o vremenu moga života, koje teče nepovratno, ne poklanjam ga naslovima čije filmsko vrijeme teče isuviše polako i jednolično, ma koliko njegova slika bila šarena i za oči zamamna. To mi se dogodilo na projekciji razvikanoga dugometražnog doxa „Glastonbury“ Juliana Templea. Da sam ga gledao sam, a srećom nisam, ostao bih sigurno još najmanje 10-15 minuta jer čovjek nije skroz siguran u svoj osjećaj i prosudbu kada vidi da svi ostali pilje u ekran i da im se ne diže. Ali kad je, u pravom paru, s nekim onda to ide lako i brzo: „Oćemo li?” – „Ajmo.“
Gdje? Pa na piće; bilo je rano popodne i u šatoru je bilo vruće. Rečeno-učinjeno-popijeno. „Još jedna runda ili još jedan film“? – „Još jedna runda!” Kako procijeniti kvalitetu nekog razgovora i nečijeg odnosa? Lako: po brzini kojom tada vrijeme leti! Prođu dva sata kao 20 minuta. A kada su loši i razgovor i odnos vrijeme se vuče kao starac uzbrdo: nikako stići do vrha. Vrijeme Kairosa, tog lakonogog boga sretnog trenutka, ritmom i melodijom je skroz drugačije od vremena Kronosa: kao da on troši manje energije što se brže kreće. S njim je zato lako i brzo stići do sreće: dovoljno ga je uhvatiti za čuperak, kad ti trči ususret. Kakav Let 3, to je tek pravi let!
Ima filmova sa sjajnim naslovima, iako su poduži: npr. „Vampirica mekog srca traži suicidalnu osobu“ Ariane Louise-Seize, ali u ovomu je sve rečeno (o komu i čemu se radi), a redateljski prosede nije toliko originalan koliko fabula filma pa mi je pola sata gledanja, na padini Sanjkališta, bilo više nego dovoljno, čemu je doprinijela i i hladnoća. Tim filmom je festival zatvoren, a publika (toplije odjevena od mene) njime je bila zadovoljna. Let 3 ih je kasnije zagrijao svirkom, no nama je ipak trebala blizina tinjajućeg krijesa + čašica vina; to istina. Kratkiš „Studija empatije“ Milke Ronnfeldta nisam uspio pogledati pa ga tek sparujem, po temi i naslovu, s „Vampiricom mekog srca“, koja zbog svoje empatije prema žrtvama ima problema u obitelji, zabrinutoj zbog njene budućnosti (kako će takva preživjeti u ovom svijetu bez suosjećanja?).
Simpatija je pak nešto drugo, a najpoznatija je ona „Simpathy for the devil“ Rolling Stonesa. Keith Richard (o kojemu je Temple također snimio rockumentarac) nema problema s empatijom u svome životu, kao ni Mick Jagger, pa su oba dugovječna na svoj način. Meni je pak simpatična ova dosjetka: „Beertija“, a u prolazu sam iz nje čuo dobru glazbu. I mali gradovi imaju neka svoja posebna mjesta koja im dodaju vrijednost, a putniku su tim simpatičnija što ih manje očekuje. Uvijek je dobro kada ti nešto/netko jednim udarcem sruši predrasudu pa put nastavljaš lakšeg koraka. Konkretno, glavnom (Supilovom) ulicom u Delnicama, na kojoj vidiš (već) poslagana drva za ogrjev zimi, a to ima poučan učinak na tebe: valja misliti na budućnost (zimu) i pripremati se za nju u sadašnjosti (ljeti). Ne biti, dakle, kao cvrčak (koje uopće ne čuješ tamo) već kao mrav (a neki ti se i uspuže na vrat, kad sjedneš na travu i nasloniš se na stablo).
FESTIVALI, PUTOPISI I SNOVI
Soundtrack je tamo potpuno drugačiji od zvučne kulise grada iz kojega si došao i to ti godi jer te oslobađa nametljivih gradskih šumova, a šuma ti zeleno pjevuši „Sound of silence“. Hodaš sporije i dišeš svjesnije, majčica Priroda te nježno grli pa ne žuriš u društvo: znaš da kad god dođeš, doći ćeš u pravo vrijeme. I na film i na razgovore s autorima i na intervju s Nebojšem Slijepčevićem: kao da sve režira nečije nevidljivo prisustvo, a montira nečija blaga ruka (ne na rez već u pretapanju). Sve ono što vidiš gledaš kao Andrija Zafranović snimljeni filmski materijal, uočavajući dublje povezanosti među situacijama i scenama (a naročito među likovima), koje naizgled nemaju nikakve veze jedni s drugima. A kako ne bi imali kad je sve, prirodno, povezano!
„Zelena granica“ s „Čovjekom koji nije mogao šutjeti“, „Priča o Eduardu Limonovu“ s „Motelom Destino“, „Zvijeri“ sa „Životinjom“… Žao mi je što nijedan film nisam stigao pogledati u kinu Radnički dom, to ostavljam za moj sljedeći dolazak u Delnice (već ove zime, nadam se). Samo sam ga fotografirao usput. Uvijek su me oduševljavala mala kina u malim mjestima i gradovima; u njima se filmovi najintenzivnije doživljavaju. Uostalom, najveći i najugledniji filmski festivali se događaju u manjim sredinama (Cannes, Venecija, Motovun…). Veliki gradovi (kao npr. Berlin) pojedu svoje festivale za ručak. Hrvatska ima čak 55 filmskih festivala! Očigledno, Hrvati vole feštati, možda čak i više nego što je to dobro i korisno. Ali što ćemo, kad smo takvi kakvi smo.
Filmski nomad bi mogao provesti tako čitavu godinu, putujući s jednog festivala na drugi (a znam jednog takvog). Organizatori mu osiguraju smještaj, hrani se za festivalskim (švedskim) stolom, snađe se za troškove puta – ostalo je filmski putopis! Iz svega toga može izaći interesantna knjiga hibridnog žanra: filmske kritike + intervjui + putopisi. Ja ću u svojoj dodati i snove jer u novim sredinama (naročito za vrijeme festivala) imam i nove snove, od kojih su neki poput filmova holivudske produkcije, a neke kao da je režirao Bergman.
Final cut: bio sam na festivalima i u Cannesu i u Veneciji i u Valenciji i u Trstu i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu (o splitskima da ne govorim), ali nigdje se nisam osjećao tako dobro kao na ovom Cinehillu u Delnicama. Paradoks? Ne, ljubav na prvi pogled- i prvi zvuk! Upravo taj zvuka je vuk u mojoj priči. I još ga čujem…
