S dvadeset godina sviranja iza sebe, My Buddy Moose s pravom može reći da je jedan od riječkih bendova s najvećim kontinuitetom. Rijetki su na hrvatskoj americana sceni, no to nije jedini razlog zašto su postali poznato ime na domaćoj sceni.
S novim albumom „Into the Grey” odmaknuli su se od očekivanog zvuka, a na koncertu u Palachu u subotu, 26. listopada, predstavit će novi materijal i napraviti presjek karijere. No svaka je svirka priča sama za sebe, a upravo su live izvedbe njihov najveći adut, kaže Luka Benčić. Njemu ovo obilježavanje dvadeset godina ne predstavlja prekretnicu, ali je podsjetnik koliko su toga prošli kao bend.
– Snimili smo album, izašao je nedavno digitalno, uskoro će i na vinylu, i potrefilo se da će negdje u 10. mjesecu biti dvadeset godina od našeg prvog koncerta u Kalvariji. Bili smo predgrupa The Stoned Cows, što je bio bend u kojem smo svirali trojica od četvorica benda My Buddy Moose. To smo uzeli kao neku točku otkad postoji My Buddy Moose. I ovo nije neka prekretnica, ali ipak staneš i vidiš da je 20 godina jako puno. Kad se sjetim devedesetih kad sam ja počeo svirati, tada su bili aktivni riječki bendovi koje smo mi tada doživljavali kao dinosaure. To je bilo nešto što su slušali ljudi od prije dvadeset godina, a ti želiš pronaći nešto svoje, i onda si mislim da smo i mi nekome sada takav bend. Ali kad pogledaš sve stvari koje su se dogodile i koje si napravio, onda to izgleda puno, pogotovo zato što u trenutku kada u sve krećeš ne razmišljaš da će sve toliko dugo trajati. To je jedan život benda koji je dosta dug, komparativno sa životima većine bendova. Šezdesetih su bendovi trajali po šest, sedam godina. Kada imaš dvadeset godina benda, to ti pokazuje da tu postoji neka posvećenost i da postoji priča. Isti smo ljudi, nismo mijenjali postav, i imali smo pozitivna, lijepa iskustva. Sve je to jedinstvena stvar, a bend ti postane dio identiteta.
U istom ste postavu od početka, koliko su takav odnos i dinamika unutar benda pokretač svega?
– To je sigurno pokretač. U bilo kojoj drugoj varijanti pitanje je bi li bend postojao i da li bi bio takav jer svatko nosi nešto svoje. Ljudi često imaju različite ciljeve i ideje muzike i karijere, a nakon toliko vremena kad si s istim ljudima sve se ujednači. Ne moraš puno raspravljati niti razmišljati, to ide nekim prirodnim tijekom, sve je puno lakše. Kada radiš muziku, to je rezultat te kemije.
Dakle ne biste se kao Oasis mogli posvađati, razići, pa opet raditi.
– Vjerujem da bi čak i mogli, imali smo slučaj s bendom Stoned Cows u kojem smo svirali Jasmin, Pišta i ja, pa smo se pred četiri godine okupili i opet raspali. Ali opet su to sve isti ljudi.
Misliš li da je taj kontinuitet koji imate, ali i integritet budući da se stilski držite svojeg izričaja, nekakvo udaranje kontre glazbenom svijetu koji je dinamičan i često instant? Odražava li to vaš stav, ili se to dogodilo spletom okolnosti?
– Rekao bih da je to splet okolnosti, ali u tom spletu okolnosti je uključen i naš stav. Svijet glazbe se mijenja neovisno o nama, a mi se tome možemo ili prilagoditi i mijenjati ili ne. Nismo mi protiv toga, ali neke od tih stvari jednostavno nisu za nas, i onda ih ne radimo. Nešto mi se može ne sviđati iz nekih političkih ili vrijednosnih razloga, ali nije da se borimo protiv toga, i uvijek nam je bilo bitno da radimo stvari pod našim uvjetima. Ne prilagođavamo se nečemu što mislimo ili smo pročitali da publika očekuje.
Kad smo počeli svirati, bilo je više bendova na europskoj i svjetskoj razini koji su radili u tom ključi i bilo je možda više koncerata, ali ta scena koja je postojala je bila vrlo marginalna u odnosu na tadašnji mainstream. Ne možeš očekivati da ćeš tako postati stadionski bend, i ta je scena uvijek tako egzistirala.
Kad biste živjeli od glazbe, što bi bilo drugačije? Bi li muzika išla u drugom smjeru?
– Tada bih morao razmišljati o onome što smo sad pričali, hoće li se publici nešto svidjeti, i vjerojatno bi albumi išli u drugom smjeru. Stonesi su se tako u šezdesetima pokušavali prilagoditi trenutku, neki bendovi su se radikalno mijenjali. U tom slučaju moraš razmišljati o plaćanju računa, benzina i hrane.
Ne živite od nje, ali glazbi ste ipak prilično posvećeni, a i imate brdo svirki iza sebe, i izvan Hrvatske. Koliko vam je kao bendu taj dio djelovanja prioritetan?
– Od početka nam je to bio čak i glavni motiv. Studijski rad je jedno, i to je krasan proces, ali koncerti su ono zbog čega smo ušli uopće u sve to. Ideja sviranja u klubovima, komunikacija na pozornici i s publikom, atmosfera, sve oko toga je najbolji dio iskustva imanja benda. Zanimljiva iskustva, zanimljivi ljudi, a radiš nešto što voliš i još dobivaš pare za to. Stvarno nema boljeg.
Što se studijskog rada tiče, odnosno procesa stvaranja, koliko vam se tu toga promijenilo? Koristite li neke novije alate, AI-eve i slično ili je sve po starom?
– Trojica živimo u Rijeci, bubnjar, basist i ja, a Matko živi na relaciji Zagreb-Split. Nas trojica smo stalno u garaži, napravimo nekakav demo, pa pošaljem Matku i on napravi svoje gitare. Sve izađe iz instrumenta, a kad uđemo u studio, već imamo većinski definirani aranžman. Studio je dodatni alat i instrument, gdje možeš istaknuti ili dodati nešto što nije u originalnom aranžmanu, ali nastojimo da to bude što vjernije originalu.
Tko vam od izvođača na svjetskoj razini u zadnje vrijeme baš baš paše? Kao bendu, ili tebi osobno.
– Teško je reći jer jako puno muzike slušamo. Meni je žanrovski glazba potpuno različita, slušam i brazilsku i afričku muziku, hip hop, svašta, ali evo od bendova su mi sada Fontaines D.C. sjajan bend, i Deadletter.
Sad još kratko natrag na My Buddy Moose. Novi album, „Into the Grey”. Po čemu se razlikuje od dosadašnjih, i postoji li konceptualna poveznica između pjesama?
– Vremenski okvir u kojem je album nastao poklopi se sa stvarima o kojima razmišljaš, i s idejom zvuka koji te tada inspirira. Ne bih rekao da postoji konceptualna poveznica, ali postoji točka u vremenu u kojoj smo mi taj bend. Album hvata ono što mi jesmo, i muzički i po načinu razmišljanja. Što se tiče zvuka, ovdje ima puno više akustične gitare, automatski je zvuk prozračniji, i tu se nismo držali toliko americane. Zanimljivo mi je bilo gledati kako da se tome utekne, a opet da se toga držimo i da bude prepoznatljivo.
Album ćete predstaviti ove subote u Palachu, jeste li ful u pripremama ili volite dio izvedbe novog materijala prepustiti momentu? Koliko se live razlikuje od studijske verzije?
– Dosta je drugačije uživo. U studiju je to rezultat i naše žive svirke, jer sviramo bazu – gitaru, bas i bubanj – pa ostalo nadosnimavamo. A ovdje smo četiri čovjeka, pa nema dodatnih instrumenata, ali se to kompenzira energijom. Uvijek sam nas doživljavao kao živi bend, trebaš nas čuti na koncertu da bi mogao valorizirati to što snimamo, to nam je najjači adut. A Palach je i dalje najbolje mjesto za svirku u Rijeci, dovoljno je malen i dovoljno velik, i ima tu povijesnu težinu u riječkom kontekstu. Drago nam je da baš tamo sviramo.
Istaknuta i ostale fotografije: Petar Fabijan
#intervju #Into the Grey #Luka Benčić #My Buddy Moose #Palach