Jednom, ne tako davno, stali smo u Lovreću, istarskom mjestu koje ima ogromnu, predivnu antifašističku skulpturu. Ušli smo u lokalni buffet i pogledali na cjeniku što se nudi. Bile su još kune, a vrste crnog vina tri na tom cjeniku.
Pitam gazdu: ”Razumijem ovo od pet kuna za dec i ovo sedam kuna za dec, ali ovo kuna za dec mi nije jasno?”.
“Ćeš provati?”, kaže gazda
Živi užas, kiselo da ti dioptrija odmah skoči za par brojeva, ocat je Disneyland za ovo.
“Pa tko ovo pije i zašto?”, pitam.
“Viš one trliže na šanku?”, uzvrati gazda.
Na šanku je bilo zalijepljeno pet, šest starčića u radnim tutama/trližima s babura nosevima, crvenih lica i ušiju.
“E pa oni to piju i ne pada im napamet provati neš drugo, to piju od 1936., isto takovo delaju doma i da niman to škifo u ponudi ne bi anka dohajali tu, ima hi jeno dvajset i piju to i stavija san tu kunu tek tako da ispadne da neš vridi”, kaže gazda.
Nikad si u Istri uz crno vino često dobio i cukar/šećer u posudi, “Ko ti je kiselo, vrži si cukara… Vi iz grada ste razmaženi… Pijete ta flaširana vina i ste zabili ča je pravo vino…”. Pravo vino, my ass.
Čitavo teenage vrijeme smo pili horror vina, rigali i sanjali da nas Francuska ponovo napadne. Svima nam je dioptrija rasla od napinjanja pri riganju. Od lošeg vina možeš dobiti tinitus, ono neugodno zujanje u ušima. Znali smo noćima piti sa starim pijancima po svim mogućim parkovima i pred zoru, kada bi svi napokon zašutjeli, slušali bismo kako im tinitus izbija iz ušiju i zuji po parku, ponekad i u tonskom skladu.
Stariji članovi moje obitelji su imali vinovu lozu iznad Ičića (mjesto poznato po nekadašnjem filmskom festivalu), “uzgajali” grozje, špricali modrom galicom i bakrom i kad treba i kad ne treba pa još jednom za svaki slučaj, proizvodili fucking grozno vino. Pomiješali bi sve što rodi u jednu bačvu, s puževima i krumpirovim zlaticama. Da sam imao UN-ov telefonski broj, odjel poljoprivreda, sam bih ih prijavio.
Kažu da “…jebeš vino od kojega se ne možeš pošteno zrigati…”. Možda, ali zajebi više tu priču.
Da, cijela povijest je puna lošeg i kiselog vina… rimski legionari su pili ocat i pijani u suknjama išli sretno u rat… stari Grci se ne sjećaju ničega… Španjolci i Portugalci su počeli tražiti Ameriku u nadi da…
“…Kad je nono “napokon” umro, ušli smo u konobu, porazbijali i zapalili sve te bačve!”, kaže jedan mlađi vinar.
U Lovranu se oduvijek zdušno lumpa Po svim oštarijama i trgovima i klupama i zidovima. Trg ispred crkve je znao biti krcat/sold out hippie/punkera. Da, u Lovranu je hippie/punk bio moguć i poželjan. Dočekali smo brojne zore, tinitus-time i zvonili župniku na kućno zvono.
Imao je dobro vino, a nikad nije htio dati. Na klupama u parku ispred kina “Sloboda” bismo odmarali i razmišljali treba li ići doma ili nastaviti. Piti, mislim, ne zvoniti župniku. Najčešće bi “nadraženo” drugo ja sugeriralo da se nastavi piti.
Jučer, na festivalu vina, me najprije “utoplilo” osvjetljenje (pored svega ostalog ofcourse). Kao nekome tko je nebrojeno puta osvjetljavao note Limenoj glazbi Lovran u toj istoj dvorani, najčešće za Badnjak, mamuran i mrzovoljan, ovako minimalno, a korisno osvjetljenje stolova, vinara i butelja mi je napravilo coosey feel… suprotno od onog blještavog aerodrom/surveillance svijetla, koje uvijek gnjavi po onim sportskim dvoranama i shopping centrima gdje se često festivali vina održavaju… Kretenska rečenica, ali razumijete. Piti se treba smireno i fokusirano.
Nakon toga su me “utoplila” vina, koja priznajem i ispričavam se, ovog puta nisam probao sva… Nisam stigao, kako bi rekao glavni Napoleonov sommelier nakon što ga je ovaj… (Hej JM!!!! Prestani!!! To je druga tema).
Popis vinara i vina i sam koncept prirodnih vina i proizvodnje istih ili već znate, ako ne znate guglajte, a ima već i par tekstova na Artkvartu o svemu tome. Who is who in wine opera.
Ta koja sam stigao kušati sigurno ne uzrokuju tinitus, trbušni amebizam i ranojutarnju anksioznost… Moderni naziv za glavobolju.
Serem, probao sam sva crna koja su se nudila i super su.
Da se sad ovo ne pretvori u ozbiljan tekst… Good feel je bio u Lovranu u kinu “Sloboda”. I ispred kina.
Nakon kratkog odmora na klupi u parku “nadraženo” drugo ja sugeriralo je da se nastavi piti i pozvoni župniku na kućno zvono. Punctum.
Glazbena preporuka:
– Felicia Atkinson – Space Is An Instrument (2024)
– Brooks Williams – Abstarct Art (2024)
– Teho Teardo & Blixa Bargeld – Christian & Mauro (2024)
Naslovnu fotografiju snimio Aleš Suk
#Alterego #Josip Maršić #Kino Sloboda #Lovran #prirodna vina #Vino
