Suvremeno doba od maloga čovjeka zahtjeva sve više adaptacija, sve brži ritam, sve manji doticaj s korijenima. Novi običaji sve se teže stvaraju, surovo tržište svaku ideju pretvara u potrošnu robu kojoj je kratak vijek zajamčen. U jeku cancel kulture opstati može samo ono začeto daleko prije njezina nastanka, ono što ne podliježe modalnim zakonima 21. stoljeća.
Jedan je od takvih običaja Novljanski mesopust, pučka drama pokladnoga karaktera s područja Novog Vinodolskog što se temelji na usmenoj predaji i lokalnim tradicijama te se ubraja u godišnje običaje zimskog ciklusa. Novljanski mesopust u neku ruku predstavlja povratak jednostavnijem životu, kada se zajednica okupljala ne bi li kolektivnim djelovanjem ispred svojih vrata pomela sve ono loše što se kroz godinu nakupljalo. Dragocjena ostavština Novljana simbol je bogate tradicije na čijem očuvanju i promidžbi tijekom čitave godine djeluju Kulturno umjetničko društvo „Ilija Dorčić” i Katedra čakavskog sabora „Novljansko kolo”.
Barbara Kalanj Butković, ravnateljica knjižnice u Novom Vinodolskom i predsjednica Katedre čakavskog sabora, pružila nam je uvid u bogatu tradiciju Novljanskog mesopusta, neizostavnog dijela kulturnog identiteta Novog Vinodolskog, koji je 2011. godine proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske.
– Nekoliko godina prije no što je Novljanski mesopust proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom počeli smo s pripremanjem knjige „Polak običaja i navade stare“, gdje smo htjeli sve o našem običaju staviti na jedno mjesto da se ne zaboravi, i taj nam je materijal poslužio za dokumentaciju koju smo potom poslali u Ministarstvo kulture, započinje Barbara Kalanj Butković.
Proglašenje Novljanskog mesopusta nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske zasigurno je pridonijelo njegovoj prepoznatljivosti i popularizaciji. Ipak, kako ističe Kalanj Butković, ovaj važan običaj često ne dobiva pozornost koju zaslužuje.
– Mesopusna nedilja centralni je događaj, to je neradni dan i puno ljudi dođe, obuče se, igra kolo, i to bude prekrasno. Problem je u tome što se na taj dan održava i Riječki karneval, zbog toga smo uvijek na neki način zanemareni. Bilo bi odlično kada bi se, na razini grada ili županije, nekako uspjeli dogovoriti da se datumi pomaknu – uvijek mi je žao što Novljanski mesopust nije dovoljno razvikan. Ne znam koliko ni ljudi u Crikvenici znaju o njemu, a zaista je vrijedan, to je usmena tradicija koja se do danas sačuvala.
Da bi ovaj običaj približili turistima i dodatno ga popularizirali, članovi Katedre ove su godine organizirali ljetnu prezentaciju dijela mesopusnih običaja.
– Ove smo godine dio naših običaja htjeli predstaviti turistima po ljeti, to je, naravno, izazvalo veliku pažnju. Čim mesopustari izađu s glazbom, to je već velika atrakcija u gradu. Obukli smo se u narodnu nošnju, odigrali kolo.. Naravno da je to turistima zanimljivo, mislim da će čak prijeći u neku novu tradiciju. Puno je segmenata pa nam je to ljeti teško sve prikazati, zapravo smo napravili presjek, od svega pomalo vrlo kratko. Svakako bi trebali više raditi na popularizaciji Novljanskog mesopusta, jer stvarno imamo što pokazati.
Usmena pučka drama
Okosnicu tijeka Novljanskog mesopusta čine elementi usmene pučke drame, koja kroz niz predstavljačkih obreda dočarava životni ciklus Mesopusta. Kroz evociranje svadbe u pokladnom razdoblju, kao i kroz posebne oblike, poput Napovidanja dovcen i dovican i Ženidbe mlade Mesopustove, usmene pjesme i igranja Novljanskog kola, stvara se drama koja prati Mesopustov život od mišenja i krštenja, preko suđenja, čitanja žitka i oporuke, do njegovog konačnog pogubljenja i spaljivanja.
– Novljanski mesopust je jedinstveni primjer sačuvane usmene pučke drame. Imamo sve elemente drame, točno se zna vremenski redoslijed svakog čina. Vremenska odrednica uvijek nam je čista srijeda pepelnica, jer tada sve završava, na taj dan imamo spaljivanje mesopusta, prije čega se odvijaju razni predstavljački oblici: napovidanje dovcen i dovicami, ženidba mlade mesopustove, mišenje mesopusta, kršćenje… Specifičan dio je igranje Novljanskog kola i pjevanje usmenih pjesama koje su sačuvane samo u Novom Vinodolskom. Novljanski mesopust prati čitav životni tijek mesopusta, od rođenja do smrti. Sve se odvija po točno ustaljenom redu te je sve vrlo komično i duhovito. Krštenje mesopusta također je poseban događaj. U našem se domu kulture okupe društva koja biraju ime za mesopusta. Predlažu se imena koja se potom stavljaju mesopustu na prsa, a pobjeđuje onaj koji dobije najveći pljesak. Svi se naravno bore za svoje, to bude jako interesantno i živopisno. Ženidba mlade mesopustove također je vrlo razrađena, imamo prikaz čitave ženidbe, od odlaska po mladu do samog obreda. Specifično je to što su svi sudionici muškarci, čak i mlada.
Iako su protagonisti uglavnom muškarci, žene su neizostavan dio Novljanskog mesopusta. One čine osnovu organizacije i pripremu svih događanja, a iako su patrijarhalni obrasci još uvijek prisutni, društvo je danas barem spremno priznati da bez žena ovaj običaj, kao niti većina drugih, ne bi mogao opstati.
– Žene također imaju važnu ulogu u Novljanskom mesopustu. Primjerice, za vrijeme mesopustovog sprovoda, uz mesopustare idu i djevojke u civilu. Nakon mesopusta imamo mesopustarsku vičeru na koju se pozivaju djevojke, to je posebna čast – kod djece to bude posebna drama, kada dečkići moraju izabrati koju će prijateljicu pozvati, haha. Nekada se išlo na prelo, nije postojalo druženje, išlo se kod cura gdje su se mesopustari okupljali. U jednom se našem napovidanju rade dešpeti curama, primjerice, kući koja ima cure uzme se ograda, ili roba, potom to osvane na glavnom gradskom trgu. Žene su uvijek tu u pozadini, bez žena ničega ne bi ni bilo. Važna su sastavnica, danima sve pripremaju, vode računa o tome da sve prođe bez greške – iako možda nisu u prvom planu, kroz povijest je bilo najnormalnije da su muškarci nositelji cijele priče, ali žene su uvijek u pozadini. Nažalost, takva je tradicija.
Novljanski mesopust razrađena je pučka drama u kojoj su svi elementi pažljivo povezani i međusobno se nadopunjavaju. Znanstvenici smatraju da je upravo taj povezani sustav pomogao njegovom opstanku, jer je jedan element štitio drugi od propadanja.
– Zanimljivo je da se tolikih godina ta tradicija održala samo na usmenoj predaji, zapisi su nastali kasnije. Primjerice, u Institutu za folkloristiku stoje neobjavljeni zapisi Ivana Mažuranića koji je usmene pjesme zapisao. Posebno je zanimljiva njegova obitelj – kod njih su dolazili pivači narodnog kola, oni su bili pismeniji pa su tumačili neukom puku kako to treba izvoditi. U njihovoj se kući njegovala usmena pjesma, što je sigurno utjecalo na pjesnički rad Ivana Mažuranića. Iako on nije puno dolazio u Novi Vinodolski, odjek je usmene pjesme ostao kod njega, to se vidi u jezičnim elementima koje je koristio – etimološke figure specifične za usmenu književnost, stalni epiteti, ponavljanja. Ponavljanja su specifična za usmenu pjesmu, to je na neki način memo tehnika – kako bi se usmena pjesma zapamtila, morala se puno puta ponavljati. Kada se to još događa u formativnom razdoblju, uvijek nekako ostane u podsvijesti – kako je Mažuranić usvajao usmenu pjesmu, ona je zauvijek ostala u njemu. Iako je bio poliglot, govorio deset jezika i čitao suvremenu literaturu onoga vremena, usmena tradicija Novog Vinodolskog uvijek mu je ostala bliska.
Žitak
Jedan od ključnih elemenata Novljanskog mesopusta je i žitak, specifična vrsta epskog pjesništva koja se izvodi u osmercima. Riječ je o stihu koji ima jasno definiranu strukturu, a kroz koji se na šaljiv način komentiraju društvene i političke teme, ali i lokalni događaji. Žitkopisci, koji se svake godine izmjenjuju, moraju biti vrsni u pisanju stihova jer ova praksa zahtijeva posebnu vještinu. Kako ističe Barbara Kalanj Butković, osmercima se često pišu i čestitke i poslanice, a u Novom Vinodolskom se smatra da je pjesnička nadarenost gotovo urođena, jer su mještani od malena izloženi ovakvom načinu izražavanja.
– Mesopusni utorak igramo kolo, nakon čega ono biva prekinuto, kada se čita osuda mesopusta za koju je specifično to što je pisana u osmercima. Imamo nekoliko ljudi koji su se izvještili kao žitkopisci, oni se svake godine izmjenjuju. Tome moraju biti vični jer je riječ o stihovima. Rekla bih da Novljani imaju nešto u svom genetskom kodu – kako odmalena slušaju te stihove, postaju, kako bi rekao jedan naš domaći, ‘brzi na versu’. Čak i kada se pišu poslanice ili čestitke za rođendane, ako dobro slušate, uvijek zvuče kao osmerci, naginju na taj izričaj mesopusta, na žitak. Žitak, poput čitavog mesopusta, ima točno određenu strukturu – prvo se pozdravlja puk, potom se dotiče vanjske politike i dnevnih tema, nakon čega se kreće na događaje koji su vezani za nas. Žitak je uvijek šaljivog karaktera i tema, nastoji se narugati. Moja pokojna baka bi rekla da se na to što stoji u žitku ne smiješ naljutiti, konstruktivna je kritika, dapače, poželjna. Ako se spominješ u žitku, znači da nešto i vrijediš. Ima svega, u vrijeme rata žitak je išao na cenzuru, nije se smjelo svašta govoriti. Danas je naravno to puno liberalnije, iako se uvijek netko nađe uvrijeđen. Sve što nas tišti mi javno iznesemo na glavnom gradskom trgu, i osudimo mesopusta, odrubimo mu glavu, nakon čega slijedi sprovod mesopusta. Prije paljenja čita se pogrebac, kratak posljednji govor. Pjevamo ‘bil je, ni ga, opet će prit – vrag gaj zel za celo leto dan’.
Novljansko kolo
Pučka drama ne bi bila potpuna bez narodnog plesa. Novljansko kolo specifičan je oblik narodnog kola koje se igra tri finalna dana mesopusne tradicije – nedjelju, ponedjeljak i utorak prije Pepelnice. Igrači, odjeveni u svečane novljanske nošnje, formiraju kolo uz pratnju sopnjom sopila i pjevača koji pjevaju junačke narodne pjesme, uključujući pjesmu Poziv u kolo. Kolo se izvodi u sporim, ceremonijalnim koracima, s tri vrste koraka: senjskim, arbanaškim i poskočnicom, a važnu ulogu imaju kolovođa i zatezač.
– Novljansko kolo za promatrače nije dinamično, ono je vrlo monotono, ima tri koraka, ali to je tradicija. Kada vas već kao bebu oblače u narodnu nošnju, to vam postane normalno. Usvajanje stihova uz glazbu i pokret drugačije se manifestira, usvaja se na nekim nesvjesnim razinama. Pjesme koje prate kolo često opisuju junačke teme iz novljanske povijesti, poput onih o spaljivanju i pljačkanju Novog od strane Mlečana i Turaka, uz epsko pjesništvo i osmerac.
Mesopustari
Gdje ima plesa, ima i glazbe, a za nju u Novljanskom mesopustu zaduženi mesopustari, vesela skupina od 20-30 članova, ključna za mesopusne običaje. Mesopustari osiguravaju popratnu glazbu bez koje niti jedan segment ove razrađene pučke drame ne bi bio izvediv. Njihova aktivnost počinje Prvim četrtkom, kada glazbom pozdravljaju grad i sudjeluju u napovidanjima. Svake večeri nakon toga prate Mesopusta, kojeg nose oko grada, a u Mesopusnu srijedu sudjeluju u njegovom spaljivanju.
– Mesopustari su neizostavan dio Novljanskog mesopusta – gledamo li ga kao pučku dramu, to bi bila popratna glazba. Nisu to neki sofisticirani instrumenti, mala truba, činele, bubanj, triangl, zvončići, to je glazba što stvara taj ‘šušur’ – glazba ima apotropejsku funkciju, buka tjera zle sile. Za vrijeme napovidanja oni izlaze u normalnoj odjeći, a na mesopusnu nedilju oblače svečane odore. Struktura je i kod njih točno određena, svaka funkcija ima i posebnu odjeću, po kojoj ih se prepoznaje, svi su uniformirani. Imamo male i velike mesopustare, djecu iz osnovne škole i mlade dečke, uglavnom neoženjene. Nastojimo da mali mesopustari budu barem u prvom razredu osnovne škole, dakle da imaju barem šest, sedam godina, ali ima i mlađih.
Narodne nošnje
Sudionici u Novljanskom kolu nose izvorne narodne nošnje, koje su se nekoć nosile u svečanim prigodama. Ženska nošnja sastoji se od bijele košulje ukrašene čipkom, kiklje, hlača i rubca, dok je ljepotu dodatno naglašava kas (prsluk) i mezulanka (duga suknja). Nošnja varira u bojama i materijalu – crna nošnja (kas), svilnica, šajnica i berhan od pikea. Nekada je nošnja ovisila o danu kola: bijelo kolo na Mesopusnu nedilju, crveno na ponedjeljak i plavo na utorak. Muška nošnja izrađena je od čoje, sastoji se od bijelih hlača, crvenog prsluka i dolamica, a za ljeto nosi lanenu odjeću. Zimska nošnja uključuje kapu opšivenu kunovinom.
– Ženska je nošnja zaista prekrasna i elegantna, za razliku od muške koja više nalikuje vojničkoj odori. Sastoji se od donjeg dijela, mezulanke i kasa. Bijela je košulja izrađena s čipkom oko rukava i vrata. Ukrašena je s vrpcama, takozvanim kurdelama, na glavi je rubac. Imamo specifičan nakit, naušnice koje se zovu bati. U prsa je utisnut šimšir i cvijet s lančićima crvenih koralja. Nošnja je zaista posebna, bogata ali elegantna. Imamo i posebne nošnje, svilnice, napravljene od posebna svile brokata, koje su i bojama upečatljive. Imamo i nošnje novijeg datuma, takozvane župice, njih uglavnom oblače starije žene jer se sastoje samo od mezulanke i gornjeg dijela. Prevladava crna nošnja, jer ljudi kroz povijest nisu imali za sašiti tri ili četiri nošnje, zbog toga je crna standardna. Prvi dan se igra u berhanima, kompletnim bijelim nošnjama, u kojima su se nekada cure udavale, osim što na glavi nisu imale rubac već bisernicu. Drugi dan se igra u svilnicama, a ostali dani u crnoj nošnji.
Kako ističe Kalanj Butković, na starim fotografijama Novljanskog mesopusta vidljivo je da su muškarci igrali u odjelima, dok su žene bile obučene u narodnu nošnju. Zbog toga je 50-ih godina prošlog stoljeća muška nošnja rekonstruirana, a na tom je projektu, između ostalih stručnjaka, sudjelovala i Radmila Matejčić.
– Meni su osobno muška i ženska nošnja pomalo neusklađene, dok je ženska elegantna, muška je prilično gruba. Hlače su od čoje, čarape su pletene, na nogama su im opanci… Kontrast je to naprama ženskoj, profinjenoj nošnji.
Očuvanje čakavštine
Čakavsko narječje izrazito je važno za tradiciju Novog Vinodolskog, niti jedan aspekt lokalnog izričaja bez njega ne bi bio potpun. Pa ipak, s dolaskom stranog stanovništva očuvanje čakavštine postaje sve veći izazov, a kako moderni problemi zahtijevaju moderna rješenja, Katedra čakavskog sabora trudi se važnost čakavske tradicije prenijeti, kako novim generacijama, tako i došljacima, u čemu ključnu ulogu igra upravo Novljanski mesopust.
– Imamo KUD „Ilija Dorčić”, Katedru čakavskog sabora, i sekcije unutar Katedre, poput Malog kola, sekciji koja brine o uključivanju djece i mlađe populacije u Novljanski mesopust. Tu je i zaštita spomeničke baštine, naš je stari grad zaštićen, ali ljudi ga sve više devastiraju. Stavljaju plastičnu stolariju, klima uređaje, raspravljamo kako stati tome na kraj. Konzervatora je jako malo, a pritužbi je puno. Kao zajednica trudimo se svim mogućim raspoloživim silama održati stare običaje. Moram priznati da pomalo i zavidim nekim mjestima, primjerice Grobinštini, jer mislim da u svakodnevnoj upotrebi njeguju čakavštinu. Jako je malo autohtonog stanovništva, imam osjećaj da se čakavski sve manje govori doma. Česti su miješani brakovi, a čim je to slučaj, čakavština se sve manje govori. Imamo čakavski krug pjesnika, imamo i razna događanja kojima nastojimo potaknuti češću upotrebu, ali ostalo je jako malo izvornih govornika čakavskog, sve se više to gubi. Ljudi u Novi dolaze od svugdje, ali ono što mene oduševljava je da doseljenici rado prihvaćaju naše običaje, i da nema njih naši se običaji ne bi održali. Nema više pravih Novljana, svi smo miješani. U sklopu Malog kola djeluje učiteljica koja djecu uči naše starinske plesove i napjeve, tako da je zainteresiranost djece za tradiciju do petog razreda u neku ruku zagarantirana, ali nakon toga imamo problem. Odlaskom u srednju školu gubi se interes za folklor, učenici putuju i teško usklađuju obaveze. Imamo rupu u dobnim skupinama, često u okviru Katedre čakavskog sabora raspravljamo o tome kako pridobiti mlade da se uključe u našu tradiciju, zaključuje Barbara Kalanj Butković, ravnateljica knjižnice u Novom Vinodolskom i predsjednica Katedre čakavskog sabora „Novljansko kolo“.
Fotografije snimila Klara Stilinović
![Julienne [Žilijen]: Rad na neodređeno](https://artkvart.hr/wp-content/uploads/2024/11/DugaResa_DarijaZilic_1200x800-600x400.jpg)