U zakonodavnom okviru, pitanje zaštite i zlostavljanja životinja u Hrvatskoj pokazuje napredak. No, s druge strane, provedba samog zakona, edukacija javnosti i svijest o dobrobiti životinja zaostaju.
Primjer koji je prije nekoliko dana zgrozio javnost je želja ministra Josipa Dabra da se uvede konjica u policiju. Čak je izjavio da on osobno poznaje četrdesetak policajaca koji su već spremni na nove uvjete rada. No, iako su se konjice koristile u urbanim sredinama zbog visoke vidljivosti i mobilnosti, danas se u gotovo svim zapadnim država raspuštaju kako zbog etičkih, tako i zbog visokih financijskih troškova. Hrvatska konjica ne bi bila smještena u urbanim sredinama, već isključivo na graničnim područjima. Dakle, suprotno od starih praksi koje se već, srećom, raspuštaju.
Na primjer, u SAD-u pojedinačne jedinice troše između 60.000 i 100.000 dolara godišnje po konju. Ovi troškovi uključuju smještaj, hranu, veterinarsku njegu i specijaliziranu opremu, a dodatni troškovi dolaze s treninzima kako za konje tako i za policijske službenike.
Iako ministar Dabro izjavljuje kako konjica neće biti veliki trošak, brojke baš i nisu na njegovoj strani. S obzirom da je ministar uoči izbora imao problema s izračunom u koliko godina je stekao magisterij kineziologije u Travniku, savjetujem ministru Dabri da se prije ovako šupljih i netočnih tvrdnji barem konzultira sa svojim savjetnicima.
Također treba podsjetiti javnost da je ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u ožujku 2024. kao glavni tajnik DP-a podnio kaznenu prijavu protiv premijera, optuživši ga za dozvoljavanje nekontroliranih migracija u Hrvatsku. Dakle, iako granice i nisu u njegovoj jurisdikciji, očito je toliko bajno u djelatnostima poljoprivrede, ribarstva i šumarstva da se ministar odlučio posvetiti granicama. Njegov prijedlog podržao je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.
Ministre, nije li Vaš posao zaštita života građana te njihove imovine? Recimo, ako ljudi umiru od gladi zbog siromaštva, dok smo u vrhu statistike po broju femicida i krađi državne imovine, ne bi li bilo bolje da se bavite tim pitanjima? Na kraju krajeva, nije li Vaš posao zaštita i svih životinja koje u suživotu s ljudima borave u 50 posto kućanstava u Hrvatskoj?
Manjkavost zakona koji ne štite te životinje trebale bi biti prioritet, a ne podržavanje smiješne želje da se na nepristupačnim terenima muče živa bića! Pa spomenimo i konkretne primjere mučenja konja koje ne osuđujete; Štramparijade! Tijekom tih natjecanja konje tjeraju da vuku trupce teške i po dvije tone, a u pripremi ih zlostavljaju udarcima letvama, šiljatim štapovima ili bičevima.
Često ih ostavljaju nezaštićene na suncu, podvrgavajući ih dodatnim patnjama. Takve prakse dovode do trajnog oštećenja životinja, koje već s tri do pet godina starosti završavaju u klaonicama zbog iscrpljenosti. Iako zakon zabranjuje nanošenje boli, patnje i straha životinjama, ova praksa se rijetko sankcionira. Jedan od poznatih slučajeva uključuje video iz Karlovca gdje su dvojica muškaraca brutalno tukla konja batinom, izazivajući gnušanje javnosti. Iako je vlasnik u ovom slučaju osuđen na šest mjeseci zatvora, presuda je odgođena pod izgovorom da mora brinuti za svoje konje?!
Veliki problem za hrvatske policijske konje bilo bi pitanje „mirovine“ jer u Hrvatskoj ne postoje utočišta za konja. „Mirovina“ za služenje ovoj državi je jedino klaonica. S obzirom na to da je riječ o plemenitim životinjama koje su odigrale važnu ulogu u službi, policijske jedinice i organizacije sve više ulažu napore da im osiguraju dostojanstvenu i sigurnu „mirovinu“. U Kanadi, mnogi konji iz Kraljevske kanadske konjičke policije odlaze u domove osoblja koje ih je treniralo ili koristilo tijekom aktivne službe. U Australiji, konji koji završe službu često odlaze na farme, gdje ostatak života provode u miru i slobodi. U SAD-u, pojedinci koji žele udomiti umirovljenog policijskog konja prolaze rigoroznu provjeru kako bi se osigurala njihova sposobnost da pruže odgovarajuću skrb.
Konji, te plemenite inteligentne životinje, mnogobrojne su žrtve u ljudskim sukobima. Stradanje konja u ratovima, osobito tijekom Prvog svjetskog rata, tragično je poglavlje u povijesti. Više od osam milijuna konja poginulo je tijekom tog sukoba, a mnogi su bili izloženi nezamislivim patnjama. Konji su bili ključni za logistiku u ratu, prevozeći vojnike, zalihe i oružje, no njihovi životi bili su kratki i ispunjeni opasnostima. Na bojištima su se suočavali s ekstremnim uvjetima kao što su blato, hladnoća i loši smještaj, zbog kojih su bili podložni bolestima i pothranjenosti. Mnogi konji su radili u opasnim uvjetima, noseći teške terete preko opasnog terena, ponekad kroz uništeni krajolik gdje su često bili ranjeni ili ubijeni od granatiranja. U blatu rovovskog rata, neki su konji bili toliko zaglavljeni da su morali biti ubijeni na licu mjesta. Osim toga, konji su bili izloženi smrtonosnim plinskim napadima, iako su maska za plin bile izdane, bile su uglavnom neučinkovite. Veterinarska skrb bila je ograničena, a mnogi konji su umirali od ozljeda, iscrpljenosti ili bolesti. Oni koji su preživjeli često su nakon rata prodani za meso ili druge svrhe, bez obzira na njihovu prethodnu službu. Životinjama koje su spašavale ljudske živote se nikada nisu podigli spomenici, oni su ili hrana ili profit. Ili konjička natjecanja ili klaonice. Ili turističko izrabljivanje ili okrutna smrt.
U Kairu, nedaleko od jednog od svjetskih čuda, postoji ulica koja se naziva „vratima pakla“. To je mjesto gdje se stare i bolesne životinje koje su cijeli život provele kao turističke atrakcije ostavljaju da umru. Ali, ne ubije ih bolest. Umire od gladi i žeđi u užasnim uvjetima.
Dok čak i gradovi u Engleskoj raspuštanju (napokon!) policijsku konjicu, čak i natjecanja, dok europski gradovi nude isključivo električne kočije kako se konji ne bi mučili… Josip Dabro predlaže revoluciju!
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#granice #Hrvatska #Josip Dabro #konji #mučenje životinja
