Oh! mir mi dajte! Čas je kad ispod kruga tmuše Magluštine horizont isprekidani guše A džinovsko svetlilo crveni se i mre, Kad zlato brežuljaka prekriva hume crne, Kao da ovih dana, dok je jesen tiho trne, Zarđaše od sunca i kiše krošnje sve. Oh! ko će da dočara, da stvori iznenada Onamo – dok u hodnik sumračje meko pada A ja se na prozoru prepuštam snima, sam – Mavarsku varoš neku, blistavu, neviđenu, Što poput vatrometa rasplamtelog u trenu Zlatnim vršcima zdanja probija maglen pram... Viktor Igo (Iz pjesme „Sanjarenje)
Pariška katedrala Notre Dame, simbol gotičke arhitekture i turistički dragulj Francuske je prije par tjedana ponovo zablistala u svoj svojoj ljepoti. Nakon više od pet godina opsežnih radova, pariška Katedrala nastavlja sa vjerskim obredima, te prihvatom turista iz cijelog Svijeta. Iako je bio pozvan na svečano otvorenje Viktor Igo se nije osobno pojavio, kažu iz opravdanih razloga. No Kvazimodo i ostali junaci njegovog kultnog romana „Notre dame de Paris“ su na svu sreću paradirali ovom znamenitom građevinom. Papa Franjo nije prisustvovao svečanom otvorenju Katedrale što mnogi dovode u vezu sa skandalom na otvorenju ljetnih Olimpijskih igara u Parizu.
O ZVONARU BOGORODIČNE CRKVE VIKTORA IGOA
Viktor Igo u svom proslavljenom književnom djelu „Bogorodičina Crkva u Parizu“ opisuje zvonara Kvazimoda kao čudaka kojem je crkva, odnosno njeni svodovi po kojima se on kao zvonar pentrao, zamijenila ljudsko društvo. „Čudna nakaza Kvazimodo nije mogao da zamisli drugu ogradu osim raznobojnih staklenih okana, drugu hladovinu osim one koju je pravilo kameno lišće, sa kamenim pticama u saksonskim kapitelima, druge planine osim ogromnih crkvenih tornjeva, drugi okean osim Pariza, koji je hučao pod njegovim nogama,“ zapisuje na jednoj od stranica svoje knjige Viktor Igo.
Veliki francuski književnik piše da je Kvazimodo u dane velikog zvonjenja živio intenzivnije, jer su tada crkvena zvona podrhtavala u punoj snazi: „Ponekad je na njega nailazio nekakav bijes, u njegovom jedinom oku se palio nekakav pakleni sjaj; vrebao je zvono koje mu se približava kao što pauk vreba muvu, i bezglavo se bacao na njega. Uhvativši se za njega, on se zajedno s njim ljuljao iznad ponora držeći se čvrsto za bronzano čudovište…“
Ta zvonjava zvona na katedrali u Parizu je bila nešto pouput vihora, taj zvon je bio Kvazimodova stihija, kako piše V. Igo u svojoj knjizi. Ovdje vidimo da je duhovno nakazan čovjek toliko ushićen crkvenim zvonima, što će nam kazati da čovjek koji gotovo i nema dušu, također osjeća to vibriranje „nebeske muzike“, koju na ovoj planeti Zemlji predstavljaju crkvena zvona. Baš kao i u Parizu, tako je i u drugim dijelovima Svijeta, koje je bilo pod utjecajem kršćanstva, zvonjava zvona je predstavljala bitan događaj u svakome božijem danu. Svi ti tornjevi su imali svoje zvonare, ljude kojima je bila profesija da prevode muziku vasione u svakodnevni život ljudi. Motiv za pisanje ovog romana bila je riječ „Sudbina“ napisana gotičkom kaligrafijom koju je Viktor Igo pronašao u kutu zvonika. Veliki majstor je zasukao rukave, i priča je krenula 06. siječnja 1482. godine na vjerski praznik Tri Kralja.
Još nešto o zvonaru Kvazimodu. Na jednoj stranici romana Viktor Igo, pored ostalog, zapisuje: „Toranj je drhtao, Kvazimodo je uzvikivao i škripao zubima, kostrešila mu se riđa kosa; grudi mu se nadimale kao kovački mjehovi, oči mu iskrile, a ogromno zvono kao da je zadihano rzalo pod bjesnim jahačem.“
Ovaj tužni junak Viktora Igoa živi u to doba Kristove ere u jednoj velikoj metropoli zapadne civilizacije koji svoj život provodi kao pokretač zvonjave crkvenih zvona, te u svakodnevni život Pariza toga vremena, unosi pulst vasione – bez obzira što je on svojom pojavom toliko udaljen od lika uzvišenog čovjeka, kakvi su sveci u dugoj tradiciji kršćanstva na planeti Zemlji. Kvazimodo je razgovarao sa svecima, jer su oni bili njegovi prijatelji, dok se sklanjao od ljudi koji su zalazili u crkvu. Viktor Igo dalje piše: „Crkva mu nije zamenjivala samo društvo, već i cijeli svijet, svu prirodu.“ Kvazimodo je živio u univerzumu koji se zvao Pariz i granice toga grada koje je posmatrao sa zvonika katedrale rubile su njegovu vasionu, i on je u nju unosio nebesku muziku, odnosno zvuk crkvenih zvona. „Ali najviše od svega je volio zvona. Bio je zvonar, zvonar katedrale Notre dame. Ogluvio je od njih, ali majke često najviše vole onu djecu od koje su najviše propatile. Zvona su budila u njemu dušu, tjerala ga da povremeno ispravi krila, koja je priroda žalosno složila u njihovu pećinu, i činila su ga s vremena na vreme srećnim. On ih je volio, mazio, razgovarao s njima…“
MAJSTOR HAJNRIH I JEKA „POTONULOG ZVONA“
U Kohanovoj knjizi „Istorija zapadoevropske književnosti“ postoji jedan divan primjer čovjekove fascinacije crkvenim zvonima. Samo što u ovom slučaju nije riječ o crkvenom zvonaru, nego pak o graditelju tih zvona. Riječ je o Hauptmanovom djelu „Potonulo zvono“, o kojem je pisao Kohan u svojoj knjizi. Govori se tu o majstoru Hajnrihu koji je neumorno radio, i koji je izlio više od stotinu zvona. Na stotinama zvonika su ta zvona oglašavala „nebesku muziku“ i širila se među narodom. Međutim, majstor Hajnrih je sanjao o tome da napravi i svoje posljednje zvono, koje bi trebalo da bude vrhunac umijeća toga majstora, i koje bi bilo potpuni spoj estetike i majstorske vještine. Međutim, nakon bezuspješnog pokušaja da se to zvono postavi na zvonik, majstor Hajnrih se povlači na brda, i tamo se preporađa. On shvata koliko je ništavna njegova tvorevina, jer je to zvono bilo dobro u dolini koju naseljavaju ljudi, ali ne i dovoljno dobro za carstvo brda, prostoru u kojem borave duhovno uzvišeni ljudi, polubogovi, ili pak bogovi, jer to carstvo brda može predstavljati i ono „vječno nebo“ Marka Vešovića, s kojim su u dodir došli samo posebni ljudi, koji su se duhovno uzdigli, i koji su prešli granicu koja ljude razdvaja od bogova.
Majstor Hajnrih postavlja sebi nadčovječanski zadatak da napravi novo zvono u čijem će „zvuku gromovitih truba potonuti zvon svih zvona i, uz jeku sve jačeg likovanja, objaviti svijetu rađanje novoga dana.“
Otkako se povukao u brda, duh majstora Hajnriha čezne za duhovnim vrhuncima, koji su tako udaljeni životima obične mase, kojoj je dotada gradio crkvena zvona, i njegova je želja bila da izgradi svoje posljednje crkveno zvono, za novu eru, koja će služiti novoj duhovno uzvišenoj crkvi, za nova ljudska pokoljenja, koja će biti bliže svijetu Hajnrihovih brda. Možda je majstor Hajnrih sanjao o početku nove epohe u kojoj bi se „dolina suza“ pretvorila u rajski vrt. Ona njegova „Brda“ – to je zemlja u kojoj je on ugledao natčoveka, a simbolika „doline“ je obećana zemlja u koju je on doneo vijest o njemu. Ovim fantastičnim sižeom pesnik se oslobodio obaveze da tačnije odredi zadatke i težnje majstora Hajnriha. Zvono o kome Hajnrih sanja ovaploćava u sebi ideal umjetničke tvoračke prirode. Baš kao što su crkvena zvona svojom zvonjavom objavila otpočinjanje nove ere u povijesti ljudske civilizacije, takozvane nove ere, tako majstor Hajnrih sanja o tome da izgradi novo zvono, kojem će objaviti svijetu otpočinjanje jednog novog Svijeta, ili Svijeta u kojem će živjeti duhovno superiorniji čovjek – odnosno Nadčovjek. Međutim, mi iz iskustva bliske povijesti znamo kako je prošao jedan pokušaj građenja Svijeta na principu duhovno uzvišene rase – a to je primjer Adolfa Hitlera, i nacističke Njemačke, čiji su koncentracioni logori i gasne komore progutale milione ljudi u cilju tog čišćenja ljudske civilizacije od genetskog smeća. Svejedno, ta nova era o kojoj sanja majstor Hajnrih ne mora nužno biti slična tom mračnom primjeru iz povijesti naše civilizacije. Dalje Kohan govori da je majstor Hajnirh sličan Ničeovom Zaratustri, koji je također nadčovjek, i koji živi u Svijetu Brda, visoko iznad života ostalog čovječanstva. „Majstor Hajnrih prezire gomilu, i gomila ga mrzi. Njegov tajanstveni rad u brdima „odvratnost budi svuda“. Zaratrustrin nadčovek se peo na visine i pio iz izvora koje nisu dotakle nečiste usne gomile. Majstor Hajnrih napušta dolinu radi brda, da mu blizina gomile ne bi oskrnavila njegov ideal.“ Ovdje vidimo sličnost na principu suprotnosti između Hauptmanovog lika majstora Hajnriha i Igoovog lika Kvazimoda. Obojica su bila opsjednuta zvonima, samo što su oni bili potpuno suprotni tipovi ljudi – majstor Hajnrih je bio duhovno uzvišen čovjek, dok je Kvazimodo svojom pojavom oličava sve ono od čega je majstor Hajnrih htio da pobjegne. Međutim, i majstor Hajrnih na kraju propada. U zadnjim trenucima prije konačnog odlaska on ipak začu kako potonulo zvono ječi „označavajući pobjedu zemaljskog nad nebeskim u njegovoj duši.“
#100 dugih riječkih jezika #katedrala #Marko Raguž #Notre Dame #Pariz
