Razgovaramo s Nebojšom Vukovićem o njegovim performansima koje uglavnom izvedbeno formatira kao žive skulpture, hodajuće – npr. Cipelar (2018), Šetač (2018) te kao sjedeću živu skulpturu u medijskom performansu Slavonski anarhizam (2021) o kojemu je izniman tekst napisao povjesničar umjetnosti Branko Cerovac.
Svojim ste performansom Cipelar, koji ste izveli na Perforacijama 2018. u Koprivnici, problematizirali ekonomsku migraciju mladih kod nas. Naime, kao hodajuća živa skulptura (nalik na zvončara s cipelama) reagirali ste na ekonomsku emigraciju mladih kojoj svjedočimo svakodnevno. Danas živite u Berlinu… Koliko Vam je situacija na nezavisnoj kulturnoj sceni sada jednostavnija?
Jednostavnija mi je utoliko što živim u njenom centru, tj. jednom od centara. Berlin je još uvijek sjecište svih mogućih kultura, pa tako i kulturnih trendova. I ne samo kulturnih nego dizajnerskih, show bizz i ostalo. A magnet je za trendsetere iz svih branši, egzotične ideje, brandove, subkulture, što ima i određene mane jer scena je često i prestimulativna. A samim time mi je i izazov jer uvijek tražim svoj zen. Duh Berlina je bipolaran, pakao i raj istovremeno. Epicentar svih ideja koje su me ikada zanimale. Vrelo kojim su se napajale mnoge legende, muze, kultne ličnosti i heroji. Osvojio me na prvu, zaljubio sam se u ovaj grad. Konektao sam se sa zanimljivim ljudima i radim na manjim novim projektima. Objedinjujem simultano više ideja, profiliram se u nekoliko komjunitija, brusim se, učim, treniram, mukotrpan je to i nevidljivi rad, ali nastojim biti vjeran svojoj prirodi u svojoj renesansi. Neću ništa najavljivati, neka bude iznenađenje, kao i uvijek. Pratite me na socijalnim mrežama (ig,yt,fb,tktk(@agens111 da budete u toku)
,
Kako ste oblikovali svoga „Cipelara“?
Pa onako, punkerski (smijeh)… Bio sam inspiriran Tillom Eulenspigelom kao i Šenoinim Postolarom i vragom. Ovnove rogove sam spojio na gas masku iz ’91., i na prsluk od ovčjeg krzna, koji mi je pokojni otac sašio, prišio sam zvončiće nalik na zvončare. I pokačio po njemu nošene cipele. Bijele dokoljenke i reprezentacijski šal, naravno. Šetao sam glavnim trgom Koprivnice neartikulirano urličući na razglas. Poput Lude, koja sve napušta i bez ičega ide na put, jer to je karta umjetnika.
Iste godine u okviru Noći performansa, sada u Osijeku, predstavili ste videodokumentaciju performansa Šetač, izvedenoga 7. srpnja 2018. na Autobusnom kolodvoru u Osijeku, isto s temom ekonomskih migracija. Upravo nakon navedenoga performansa i selite u Berlin. Kakvi su gradovi u tom nekom paralelizmu Berlin – Osijek – Zagreb; da li Vam se sada u nekoj nostalgiji Osijek i Zagreb čine sasvim dobrim gradovima za život ili se više nikada ne biste vratili?
Ne bih se još neko vrijeme vraćao, ovdje imam sve što mi trenutno treba. Iako, Osijek se odonda dosta transformirao, i osjeti se pozitivnija vibra, što mi je vrlo drago. Dok, na primjer Zagreb mi je zadnji put djelovao kao da je ušao u krizu identiteta.
Koje su Vam festivalske platforme kao mladom umjetniku u Hrvatskoj bile otvorene; s kojim ste producentima posebno surađivali?
S udrugom Domino koja je organizirala Perforacije, zahvaljujući kojima sam i izveo performanse Šetač i Cipelar, zatim Otvoreni likovni pogon s Kristinom Leko i Mašom Štrbac koje su mi pomogle producirati i bez kojih ne bi bio moguć Slavonski anarhizam. Pratio sam Fu:bar_Glitch Art expo u AKC Medika u Zagrebu koji je organizirao Format C sa svojim glitch uracima. Ready-made radove sam redovno izlagao na Međunarodnoj izložbi minijatura, u Vršilnici, u Zaprešiću. A izlagao sam i surađivao s mnogim galerijama i platformama: Galerija SC, FormatC, Pogon Jedinstvo, AKC Medika, Galerija Marisall, HDLU, Karas, Galerija Kristofor Stanković, Galerija Nano, Laval Nugent, Galerija Kazamat Osijek, Festival Željezara.
Jednodnevnim performansom Slavonski anarhizam iz 2021. godine pozvali ste na promišljanje slavonskog identiteta, iz perspektive svinjca farme Ferbežar. Naveli ste da ste se tom insceniranom interakcijom čovjeka i svinje pokušali „približiti životinji u kojoj prepoznajete potencijal za regeneraciju Slavonije te je ujedno poziv na složenije promišljanje slavonskog identiteta“. Kako biste obrnuli izvedbu iz perspektive prava životinja i završne klaonice?
Bila je to neomodernistička interpretacija Orwellove farme s black mirror štihom, ne znam koliko ste razumjeli rad… Većina se umjetnika danas krije iza nekih aktivističkih stavova, političkih stavova, izama i tako dalje jer tako art bubble funkcionira, a ja to pokušavam izbjeći koliko god je moguće, i koliko god to suludo zvučalo, pokušavam pristupiti svijetu iz perspektive čovjeka koji pokušava doći do što istinitije ekspresije, i koji je vjeran svojoj i prirodi stvari. I George Orwell je u svoje vrijeme upozoravao na navedeno u svojoj antiutopijskoj noveli Životinjska farma. Ono što hoću reći, budimo odrasli što je učinjeno – učinjeno je, što je uništeno – spasiti se ne može. Prirodu smo uništili nepovratno. Spasimo naše duše dok nije kasno. Završna klaonica je work in progress, samo što ona neće biti uopće neugodna, ljudi je prizivaju već godinama, dekadama, stoljećima… vrti se jedno te isto, sva proročanstva su slična, a kad se konačno dogodi, nitko ne vidi šumu od drveća. Usred Trećeg svjetskog rata na svim mogućim razinama, Zemlja se rastvara, poplave, potresi, vulkani cure, ekonomska kriza, pandemija ljudska i životinjska, ali wok kultura navještava da ima probuđenih, te pored svih devijacija i klanja svinja koje su uzgojene za to, i to na području koje je prvenstveno bilo agronomno treba se navodno čuditi, a riječ je o najprirodnijoj stvari otkad je čovjeka.
Ono što je meni bilo interesantno tu jest da je u isto vrijeme bila pandemija i njima svinjama i nama ljudima, i iskoristio sam taj moment. Obor je bio metafora za komunikacijski zid, karantenu. Za vrijeme pandemije u zraku se osjećao miris straha od smrti. Bilo je puno panike, napetost se mogla nožem rezati, većina ljudi je bila izgubljena, paranoja je vladala i istina nerazlučiva od laži. Dok sam čitao, recepti su izgubili značenje i postali su mantra, a svinje nije ni najmanje uznemiravalo moje čitanje recepata niti mi je to bila namjera. Htio sam da im bude ugodno sa mnom, nisam ničime htio poremetiti njihovo uobičajeno obitavanje u prirodnom staništu. Kao što sam već izjavio, bio je to ritualni spiritualni čin. Predstavnika wok, new age ostalih GMO kultura, ionako danas ima previše, a farmera i kvalitetnog mesa premalo, jer se poljoprivreda bojkotira. Da nema takvih kao što je gospodin Ferbežar, koji kvalitetno vodi farmu na prirodan način i time doprinosi domaćem gospodarstvu, tih svinja ne bi ni bilo, i pitanje je koliko će ih ubuduće i biti. Činjenica je opet da svinjogojstvo, poljoprivreda rapidno opada, a mi uvozimo meso upitne kvalitete.
Što Vas je posebno privuklo iznimnoj knjizi Ane Rajković Širenje bludnih ideja u Slavoniji – pojava anarhističkih ideja u radničkom pokretu Slavonije, i prema Vašoj procjeni kakav je status slobodarskih ideja u Vašoj generaciji?
Privukla me sama ideja da je u gradu u kojem sam se rodio postojao nekakav zdravi otpor. Jer ideja anarhije nije kako većina misli bezvlašće nego je samoodrživa organizacija. Nema prave umjetnosti bez anarhije. Inače imamo samo industriju i manufakturu artefakata i produkata.
Rekao bih da je moja generacija vrlo plodna i stvorila je mnoge kvalitetne umjetnike, autore, stvaratelje na više polja. S mnogima od njih surađujem, s Dinom Karadžić, koja već deset godina uspješno vodi FormatC, alternativnu platformu za multimedijalnu umjetnost; tu je i Brajan Martinović Horrorscope studio s kojim radim na VR igrici; tu je i Igor Kuna poznat kao DJ pod imenom Mechanic Slave s kojim sam često surađivao s vizualima i videom. Ali ne znam gotovo nikoga tko je slobodan, dakle samoodrživ. Svi se mi više-manje održavamo radeći razne poslove ili ispunjavamo fondove koji sponzoriraju naše projekte, i to je vječna borba. Mi smo ta generacija na međi režima i svjetova, novih i starih, prokleta i blagoslovena u isto vrijeme. Često osjećam, koliko god patetično to zvučalo, da nosimo križ posljednjeg Mohikanca. Sloboda i riječi koje označavaju tu ideju se uskoro brisu iz rječnika.
Navodite da osim čitanja navedene knjige svinje ste hranili, pojili, tuširali, hladili i mazili kao uslijed antičkog obreda gdje su te svete životinje bile Božanstvo. „U ritualno umjetničkoj akciji sublimirao sam ideju svinje do mitske Hraniteljice Slavonije.“ No, iz dječje perspektive kako biste doživjeli navedenu sliku farme kao predklaonice?
Dok sam bio klinac bio mi je uvijek stravičan skvik i koprcanje svinja za vrijeme kolinja. Iako, vidio sam puno gnjusnije prizore, još kao dijete, jer sam odrastao u ratu. Bio sam jedan od rijetkih u djetinjstvu koji nije mučio životinje, i koji se par puta potukao da obrani mačku ili psa. Gledam to kao nužan susret sa surovom realnosti. Na kraju djeca isto jedu meso, a tih svinja ne bi ni bilo da nema farme i farmera. Također, trebali bismo se svi, ne samo djeca informirati što jedemo, i odakle dolazi hrana, jer mogli bismo lagano podleći zabludi da su mesni frižideri Lidla inkubatori za gice. Nije li više zabrinjavajuća spoznaja da danas djeca hodaju ovim svijetom a nemaju nikakvu sliku predklaonice? Da im je pored svih mogućih perverzija dostupnima na ekranima, sadržaj prirodnog karaktera najčudnija stvar, i imaju alieniziran pristup s prirodom i životinjama. Danas, su mediji glavni odgajatelji djece. Nataša, moja sestra, radi kao odgajateljica u vrtiću i potvrđuje da današnja djeca gube dodir s realnosti. I sve je više djece s komunikacijskim poteškoćama i psihičkim poremećajima u ponašanju.
Moja videografija ionako je teško dostupna mališanima (+18), dok se reality show Farma vrti na dnevnom programu što bih iz dječje perspektive doživio kao sliku (pred)klaonice razuma.
O ideji mitske Hraniteljice Slavonije svjedoče naše babe, djedovi i prapreci koji su njive orali, obrađivali zemlju po cijele dane uglavnom jedući kobasice, čvarke i ostale mesne proizvode te su i doživjeli dugi životni vijek u zdravlju, a i oni koji uvjeravaju u ljekovitost tih proizvoda i njima zahvaljuju svoje izlječenje i koji su na kraju i zapisali narodne recepte koje sam čitao.
Eksperimentalno-dokumentarni film o akciji Slavonski anarhizam nagrađen je za najbolji umjetnički i eksperimentalni film na festivalu kratkog filma Malatesta ShortFilm Festival u Ceseni u Italiji. Kakav je daljnji put navedenoga filma uz Vaš daljnji rad na temi slavonskoga identiteta?
Predstavio sam ga u Galeriji Karas prošle godine, i još bih ga prezentirao tu u Berlinu, ali vrebam pravu priliku. A, stvar je u tome da je to filozofski i idejno višeslojan rad koji funkcionira i van okvira slavonskog identiteta i samog svinjogojstva na puno višoj i univerzalnijoj razini, i tako bih ga htio predstaviti. Progovorio sam kroz taj rad o identitetu Slavonije i svinjogojstvu i ideja je bila prisutna i vrlo zdrava, ali glavna težnja je bio odnos čovjek / životinja/ Smrt, sam medij livestreama koji kontrastira organičnosti staje Razmišljam i o novom radu na sličnoj matrici, ali u drugom kontekstu.
Biografija:
Nebojša Vuković rođen je 1985. godine u Osijeku gdje završava Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti, grafički smjer. Diplomirao je 2011. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika 2007., u klasi Roberta Šimraka i kod I. L. Galete kao komentora. Radovi medijski variraju, od crteža, kolaža (digitalnih i analognih), ready-madeova i različitih audiovizualnih (VJ, video editing: music/art/koncept video, multimedijalne instalacije) i performativnih rješenja. Kolažiranje i kombiniranje medija stvaranjem različitih „glitcheva“ neizostavni su za estetiku njegova rada. Kratki eksperimentalno-dokumentarni film o akciji Slavonski anarhizam dobio je nagradu za najbolji umjetnički i eksperimentalni film na festivalu kratkog filma Malatesta ShortFilm Festival u Ceseni u Italiji te nekoliko manjih nagrada. Uz socijalni angažman, umjetnikovi radovi prožeti su simboličkim misticizmom i ritualnog su karaktera. Pod aliasom Agens 111 Nebojša Vuković radi kao video editor te stvara VJ i audio vizualne projekte u suradnji s istaknutim DJ-ima i umjetnicima nezavisne internacionalne scene.
Djeluje na relaciji Berlin – Zagreb – Osijek.
#Berlin #Nebojša Vuković #razgovor #Umjetnost #video
