Na terasi Beach bara Prasowski na Kantridi, u četvrtak je održana prezentacija četvrtog izdanja časopisa GSG, što se pod nazivom „Rad – Kako smo ga (po)stavile“ bavi temama rada u kulturno-umjetničkom polju. Časopis se tematski počeo oblikovati godinu dana nakon što je u Rijeci započelo razdoblje Europske prijestolnice kulture, odnosno ostavštinom EPK iza koje su ostale obnovljene zgrade, ali i nedostatak sredstava za one koji se bave kulturnim radom i proizvodnjom kulturno-umjetničkih programa. Urednice četvrtog izdanja su Lela Vujanić i Jelena Androić, koje su ga na Prasowskom i predstavile riječkoj javnosti.
– Jako sam zadovoljna časopisom, izdan je prošle godine, do sada smo ga već promovirali na nekoliko mjesta. Koliko god se činilo da su print časopisi mrtvi, nema ih, postoji tržišna niša za to jer nitko ne proizvodi ovakvu vrstu platforme za suvremenu umjetnost, a kažem to jer nam se ogroman broj ljudi javio iz Zagreba, Beograda, Ljubljane sa željom da ima svoj primjerak časopisa. Dakle, idemo dalje. Očito je razlog i u tome što postoji kriza printa, jer mnogi časopisi propadaju, ali postoji i kriza digitalnih medija, što samo ukazuje da stvari koje duboko zalaze u neko područje očito mogu opstati, rekla je Lela Vujanić.
– Zadovoljna sam bezvremenošću izabrane teme, jer interes u regiji i od strane kulturnih centara nije iskazan zbog samog časopisa, već zbog načina na koji je obrađena tema. Tema je tu ključna, tema rada u kulturi se prije nekoliko godina počela otvarati u Hrvatskoj i u Europi tako da se govori o tome da rad u kulturi jest rad, da mora biti adekvatno plaćen, da samostalni umjetnica i umjetnik moraju imati sva pripadajuća prava, i zbog toga je izazvao interes. Format časopisa u printanom izdanju je nešto što lagano izumire, ali pokazuje se da ova vrsta strukovnog časopisa, koji se obraća svim ljudima ali prvenstveno onima što sudjeluju u strukovnom polju, je izuzetno potrebna, rekla je Jelena Androić.
GSG časopis se ne financira prodajom, njegova prijašnja izdanja podržavala je kanadska Fondacija Musagettes i u potpunosti ga financirala, sada se financira javnim sredstvima, a glavne urednice tu nailaze na nerazumijevanje onih koji bi o kulturi i kulturnim politikama morali skrbiti.
– Fondacija Musagettes je u Rijeku i Hrvatsku došla da bi nas podržala kao nerazvijenu zemlju, sada su se okrenuli zemljama trećeg svijeta i to je nama signal gdje smo u globalnoj percepciji bili prije desetak godina, a gdje smo sada. Kada se mi počnemo prijavljivati na javne potrebe u kulturi to su iznosi od pet tisuća kuna, što nije niti tisuću eura, a on u produkciji košta pedeset, šezdeset. Prve godine nam je sugerirano da se ne javljamo na javne potrebe u kulturi za časopise, nego na programe u zajednici, a ove godine smo sredstva dobili na inovativnim umjetničkim praksama, a ne tamo gdje bi trebalo. I tu se vidi nerazumijevanje gradske kulturne politike i administracije.
Osim samog predstavljanja časopisa, koji donosi priloge Katje Praznik, Valerije Graziano, Marine Tkalčić, intervju s Jasnom Žmak i umjetničku kontribuciju Selme Selman, održan je i program kojim se tema proširila u glazbenom smjeru, Lidija Vasiljević i Nenad Glišić iz umjetničkog kolektiva Radio Praxa predstavili su set revolucionarnih i aktivističkih pjesama što su inspirirale eksploatirane radne mase i pozvale ih na organiziranje, otpor i borbu, objedinjen pod imenom „Pjesme o slobodi i radu – Canti di LeberAzzione“.
– Naviknuti smo da se malo ljudi odaziva kada je u pitanju ljevičarska, anarhistička glazba, ali to nije nešto što nas obeshrabruje. Ovo je naša misija da u fokus vratimo tu priču, ne samo glazbu nego i ideje. Aktivizmom se bavimo niz godina, mislimo da je jako važno da to i dalje ostane prisutno i da se razumije u povijesnom i u svakom drugom smislu, jer više nije prisutno niti na našoj glazbenoj, niti na aktivističkoj sceni. Postoji nekoliko fantastičnih hitova, ali to nije dovoljno. Ideja je čuti razne druge autore, glazbenike, ali i koncepte važne za bilo koga tko želi promišljati ljevičarske ideje, a ne samo glazbu. Puno se stvari tu može naučiti.
Radio Praxa, odnosno Lidija Vasiljević i Nenad Glišić, u Rijeci su na proputovanju za Pulu, ovo je njihova mini turneja po kraju u kojem bi glazba koju su na Prasowskom puštali u isto vrijeme trebala biti poznata i bliska, a u stvarnosti je daleka i strana.
– To jest malo kontradiktorno, ali generalno živimo u vrijeme kontradiktornosti i čini se da je ljudima neugodno da se bave nečim što je jako važno, nedostaje im povod, energija, možda i neki push kojega mi imamo. A nama to nije problem, rekla je Lidija Vasiljević, koja smatra da je situacija u Srbiji, u kojoj Radio Praxa djeluje, po ovom pitanju još i gora nego u Hrvatskoj.
– Situacija je slična, ne samo što se tiče revolucionarne glazbe, nego uopće odnosa prema toj politici i periodu onoga što nazivamo bivšom državom. Politika i odnos što se može vidjeti u službenom obrazovnom, medijskom i svakom drugom diskursu je gotovo pa preslikana. Mislim da ćemo se svi, bez obzira jesmo li kritični ili afirmativni, morati suočiti s tim periodom, odnosno odgovorom na pitanje što je taj period značio svim ljudima na teritoriji bivše države, odnosno ljudima na teritoriju sadašnjih država, dodao je Nenad Glišić.
Radio Praxa ima intenciju postati pravi radio, sve što za sada rade njihov je put do toga cilja. Trenutačno imaju grupu na Facebooku, u planu je pokrenuti YouTube kanal i nastaviti djelovati politički i aktivistički kroz kulturu.
Naslovnu fotografiju Lele Vujanić i Jelene Androić snimio Kristian Sirotich
#GSG #Jelena Androić #Lela Vujanić #Radio Praxa
