„S tom ženom sam svojevremeno u Parizu dogovorio sastanak; usred grada, u po bijela dana. Ja sam došao. Ona nije došla. Čekao sam je. Čekao sam je najprije strpljivo i veselo, a onda sve nemirnije i teže. Sati su prolazili, a ja sam kao uklet šetao na uglu gdje me je ročila nevjerna žena. Moje čekanje je prelazilo u očaj. Zaklinjao sam se da ću otići ne okrenuvši se, ali sam se sa ugla vraćao: samo još jednom! I šetao sam ponovno. Stalo mi se priviđati. Žena koja je dolazila imala je njen hod. Druga je imala njenu haljinu. U treće sam vidio njen nakit na vratu. Ali nje, nje nije bilo“ Ivo Andrić
„VALI GA BIJU, ALI ON NE TONE“
Pariz je uvijek bio magnet za umjetnike sa naših prostora. U ranijim vremenima je bio mnogo privlačniji za umjetnike nego danas. Puno se toga zadnjih godina promijenilo no Pariz je bio i ostao Grad Umjetnosti, Grad Svjetlosti. U grbu grada Pariza je slika broda sa natpisom: „Vali ga biju, ali on ne tone“. Međutim, određeni mitovi koji su se ispleli oko jednog grada ne moraju biti doslovni odraz stvarne zbilje. Uvijek je to tako. Obično imamo unaprijed usađene slike i predodžbe, i mislimo da je to istina koju nije potrebno niti provjeravati. Mnogi ljudi o svojoj obećanoj zemlji sanjaju, steknu razne utiske, čak i bez da znaju kako sve to izgleda „iznutra“. Maštaju, bez toga da njihovi snovi imaju neko čvrsto uporište, zasnovano na neposrednom iskustvu. Oni koji vole Pariz i dobro ga poznaju, oni koji poznaju i „svjetla i sjene“ Pariza, oni koji su u njemu dugo živjeli poput pjesnika Matoša, ovako govore: „Da kojim slučajem Pariz zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo. Pariz je za mene, bio i ostao: najkulturniji, najduhovitiji i najnonšalantniji grad“. Tih godina centar svijeta je bila pariška Rotonda. Za jednim od kafanskih stolova sjedi Pikaso i ovako pripovijeda: „Majka mi je govorila – Ako si vojnik postani general, ako si sveštenik postani Papa, ja sam slikar i postao sam Pikaso“.
Mitovi se stvaraju da bi se kasnije rušili, tako stvari funkcioniraju, to vam je danas cijena slave. Nakon godina blještavila i slave slijedi neminovni pad, odnosno “sumrak Heroja”, od kojih će neki potonuti u carstvo opijata, a neki drugi na kraju možda završe kao varalica Feliks Krul. Ko je zapravo taj vragolasti Feliks – Bog lopova ili „meštar svih hulja“?. Naravno, riječ je o Nobelovcu Tomasu Manu i romanu „Ispovijest varalice Feliksa Krula“, koji je pisan skoro pola stoljeća (od 1910. do 1954.). U ovom sjajnom romanu njegov knjiški junak Feliks Krul postaje pravi prevarant, ali ne onaj koga je lako prepoznati. To je mladić koji s lakoćom „lapi“ sve što mu dodje pod ruku, željan zlatnih ribica, dragulja, teatarskih krasotica, muzejskih eksponata, cirkuske šatre i Prometejove vatre. On bi rado ovovremenoj Juditi pomilovao “vlažnu njuškicu” kao što ona radi svome Kreši kad joj zagnjuri glavu u krilo. Na valovima prolaznog uspjeha i slave vagabundo je uvjeren da mu pobrojane blagodeti nekako same po sebi pripadaju. “Mister Bombastik” jedno vrijeme uspijeva sa svojim driblinzima – možda zbog sretne zvijezde pod kojom je rođen, možda zbog umilnih rečenica kojima se lažno predstavlja – tko će ga znati. Feliks vješto skriva svoj dvostruki život, stavlja uvijek nove maske i mijenja identitet kako bi lakše zaplovio u novu avanturu. Njegovi kostimografi imaju pune ruke posla. Na koncu konca sve je teatar. “Bosna nije prostor nego osjećaj. Ko je ne osjeća – taj je ne razumije”, zapisao je nedavno preminuli Josip Pejaković. “Gefil” i ono što nosimo u srcu – to se pika. To je tako u životu a tako je i u pomenutom romanu u kojem je slavni Nobelobac od svog knjiškog junaka napravio uzvišenog prevaranta, a danas kao što vidimo ima takvih ne mali broj. “U svima nama po jedna Odiseja ključa tako da Homer iz svih nas govori na različite načine. Tada su Mediteran zvali Velikim morem a u vrijeme drevnog Rima “Mare nostrum” dok je poezija “Mare internum”, pojašnjava pjesnik Boris Kastel. Dakle, mit o plovidbi je star i on će trajati sve dok bude brodova i mora. Onima koji žive daleko od obala Mediterana ostaje “Balada o slanom moru” i pustolovine Korte Maltezea. Najvažnije od svega je biti pustolov u duši. “Ja sam tijelom čovjek a duša mi je more”, zapisao je negdje Oliver Dragojević, čovjek koji je u svojoj mladosti plovio morima i oceanima. Dakle, Kastel je u pravu kada kaže da “u svima nama po jedna Odiseja ključa”. Odisej je mit slijepog pjesnika Homera u kojem nema jasno podcrtane granice između života i smrti. Andrić upravo tu nejasnu granicu koja razdvaja svjetove vidi kao glavni problem, pa kaže: „Orijent je divno čudo i najveći užas, jer u njemu granica između smrti i života nije jasno određena, nego krivuda i treperi.“ Plovidbe su ponekad bolne, tužne i ružne ali su zato svitanja puna nade. “Na jednom uzvišenju na Uralu četvoropreg se zaustavlja pred malim obeliskom s dva crna putokaza u obliku strelica. Na jednom je bijelim slovima ispisano „Azija“ a na drugom „Evropa“. Točka koju je putnik u zaprežnom vozilu prije jedne decenije već prošao: tada kao zatvorenik u lancima, po snijegu i mrazu, u pravcu suprotnom od onoga u kome sada ide. Ovoga puta, u pozno ljeto 1859, on je slobodan čovjek i prati strelicu koja označava onaj drugi pravac: „Evropa“. Ne, Rusija! Za njim je dug put od Semipalatinska do Jekaterinburga, stotine kilometara kazahstanske stepe, vrućine, prašine, vjetra. Za njim su četiri godine robije i pet i po godina vojne službe, koju je kao običan vojnik proveo u Sedmom sibirskom linijskom bataljonu. Iza njega je, već vrlo daleko, ostala i njegova književna slava. Iza njega je njegova mladost. Kroz nekoliko mjeseci će, ako Bog da, napuniti trideset osam godina. S četrdeset godina čovjek je već gotovo star. Pet je po podne. Sunce je još visoko na nebu. Ali ovdje, u šumi, sjenovito je i hladno. Miriše na smolu i vlažnu zemlju, na gljive i jagode. Miriše na Rusiju. „Napustili smo putnička kola, a ja sam se prekrstio jer mi je Bog konačno dao da vidim obećanu zemlju,“ zapisao je F. Dostojevski (23. 10. 1858).
TAMO U DALEKOJ ZEMLJI GDJE SU ANĐELI VISOKO, TAMO GDJE SE SVJETLOST TOPI U NIŠTA…
Kada se pominje Bog i obećana zemlja ponovo u pomoć prizivamo poeziju. „Aus ihnen kommt mir Wissen, daß ich Raum /zu einem zweiten zeitlos breiten Leben habe.“ Od Boga dolazi spoznaja, da posjedujemo prostor za jedan drugi, bezvremeni život – piše Rilke u ovim stihovima. Život u svjetlosti, život je u toj bezvremenosti, koja struji, koja je u stanju da premosti ponore beskrajne tmine, koja možda dospije u dimenzije gdje se svjetlost preobražava u druge oblike, noseći sa sobom nevidljive obrise naših duša, koja potom izlijeva u jedan sasvim novi oblik – što bi bilo potpuno ostvarenje svih razgovora sa zaumnim, svih pokušaja da se premosti vječnost, bezvremenost. Rilke vodi zaumne, onostrane razgovore u svojoj pjesmi „Knjiga o monaškom životu“. „Ich kreise um Gott, um den uralten Turm, / und ich kreise jahrtausendelang“. Rilke pokušava da svoje postojanje pozicionira u tim najširim, kosmičkim relacijama: „Kružim oko Boga, oko drevne kule, / i kružim tisućljećima“. Rilkea najviše žalosti to što ima u posjedu tako nesavršeno oruđe, kakav je jezik; oruđe koje je previše grubo, koje ne može zahvatiti ni zemaljsko upotpunosti, a kako onda može čak i slutiti onozemaljsko. Rilkeova Fantazija zahtijeva slobodnu igru talasa beskrajnog, Fantaziju koja spaja tonove i tišinu između njih, koja izliva u jedno sve umjetnosti, boje, tonove – koja materiju prebražava u fluid, i koja fluid izrezuje u kamene skulpture. Samo jezik koji bi mogao da ukalupi takvu Fantaziju, bio bi adekvatno sredstvo za Rilkea. Nemoć jezika je za Rilkea prije svega jedna duševna patnja, zbog apsurda ograničenosti, koji je položen u same lingvističke temelje modernih jezika, od čije rogobatnosti Rilke ipak stvara veliku umjetnost. „Dein allererstes Wort war: Licht“. Dakle, na početku bijaše Svjetlost. Ili tačnije: u Bibliji je zapisano da je na početku bila Riječ, a Rilke govori da je ta prva Riječ na početku bila Svjetlost. Tek kad dođe do punog prožimanja Riječi (jezika) i Svjetlosti, dospjećemo u polje jedne nove umjetnosti, koju je Rilke nosio u sebi, ali koja u postojećem jeziku nije mogla da probije svoj put, u obliku u kojem ona živi u njegovoj Fantaziji. Rilke je, ipak, daleko došao u svojoj poeziji: „Weit war ich, wo die Engel sind, / hoch, wo das Licht in Nichts zerrinnt“. Rilke u ovim stihovima piše da je bio daleko, tamo gdje su anđeli, visoko, gdje se Svjetlost topi u ništa. Rilke zabacuje svoje metafore u najveće dubine, kako bi ulovio bića, koja nisu viđena, i kako bi ih uspješno izvukao na svjetlo dana.
