Čak ako se radi i o čistoj formi imaginacije, to je dovoljno da se ustvrdi da na mentalnom planu postoje stvari kao konkretne energetske činjenice. Jarak kao mentalna i fizička kategorija u odnosu na proživljavanje u sada postojao je prije mojeg egzistencijalnog očitovanja u sadašnjoj egzistencijalnoj matrici. Putem slika sjećanja, imaginarnih tvorbi i u odnosu na sadašnje strujanje vode u jarku, bacali smo kamenje ja i prijateljica Dijana, a njen pas Piki crne boje bio je pravi prijatelj i dobra duša našeg dječjeg svijeta. Sve se ustvari svodi na energetske činjenice i ako nešto postoji kao energija koja nije dostupna osjetilima i percepciji to znači da to ipak postoji u višeslojnoj energetskoj realnosti svih svjetova. U jarku sam ostvarivao kontakt sa prirodom i voda me naučila strpljenju i nužnosti prilagođavanja svakom obliku u smislu nenanošenja boli i patnje drugim bićima, tko zna koja sve bića postoje i žive u jarku, Paklenskom jarku, a koja ja ne percipiram, odnosno koja svjesno osjetilno ne doživljavam, a koja bitno određuju moju životnu strukturu. Tko zna s čime sam ja ustvari sve okružen, a ne percipiram to nešto. Imaginacija je sila i sposobnost stvaranja novih svjetova i relacija koje se odnose prema meni kao prema biću koje je sposobni stvaratelj. Imaginacija je stvarno izvor svih problema i rješenje svih problema, kreirati znači udahnuti život novom biću, bez obzira na medij i tijelo/formu, jer naprosto sve je živo i sve je uronjeno u svijest, igra je najvažnija djelatnost u bivanju koje se zove čovjek. Bitno je shvatiti da se cijeli život ustvari učimo voljeti i djelovati u radosti i kroz spojenost sa vlastitom suštinom, a djelovati iz suštine u ekstazi, čuđenju, inspiraciji i kroz radost stvaranja znači otkriti poetsku esenciju u nekoj aktivnosti, radu, djelovanju. Jer, stvaratelj se može biti u bilo kojem pogledu i stvarnosti. Pristupiti poslu kroz igru, spontano i u svakoj djelatnosti i djelovanju naći smisao tako da kroz baš to djelovanje osjećamo ljubav kao prema onome što najviše volimo raditi u životu u smislu stvaranja, kreiranja ljepote. Dovoljno je uključiti sustav igre i opuštenosti u neki oblik stvaranja oblika i sadržaja, biti spojen sa svime.
To znači da čovjek može biti stvaratelj u bilo kojem segmentu svog života. Jarak me ispunjavao poetskim smislom, oblikovao je začetak pjesnika u meni, mi ne možemo znati pouzdano što se objektivno događa izvan našeg vlastitog bića jer zahvaljujući vlastitoj percepciji oblikujemo iskustvo svjetova u odnosu na doživljaj izvanjskog i unutrašnjeg svijeta. Na neki način sam shvatio da nije bitno zašto postojim, već je bitan način na koji ću oblikovati svoje postojanje. Tako oblikujemo vlastito postojanje na temelju sustava emocija i misli koje povezujemo u vrijednosne sustave i paradigme u odnosu na parametre identiteta. Odnosno, oko nekih stvari se uopće ne treba zamarati, već je dovoljno stvoriti svijest o tome kako i zašto se nešto živi. Imati osjećaj za vlastitu misiju i poslanje bitno je za duhovno smislen život koji ne ovisi o grubim postavkama konzumerizma i materijalistički oblikovanog svijeta u kojem se zadovoljstva stvaraju na račun konzumiranja i utrke za zadovoljstvom. Mentalni plan je uvijek pozicija u kojoj je postavljena neka konstrukcija nekog problema i rješenja. Jednostavno se nađemo u određenom obliku života i život sam od nas traži da se prilagodimo i da učimo se voljeti u odnosu na bol i ugodu, u mentalnim i emocionalnim okvirima pozicionira se aspekt ljudske duše u tijelu. Konkretne energetske činjenice su svaki oblik postojanja koji je već zamišljen.
U jarku smo Dijana i ja bacali veliko kamenje u vodu i to bacanje bilo je prvi susret s vlastitom moći djelovanja unutar nevinosti djetinjstva, svaki objekt može se pomoću imaginacije transformirati u neku novu stvarnost i novi svijet po sebi, svaka uvjetovanost postoji kao mjerilo predostrožnosti u odnosu na beskraj potencijalne slobode u izražavanju i stvaranju života. Na primjer, stolica postoji i kao mentalna činjenica i kao tvarna činjenica, ali na razini mašte ona se može transformirati u niz konstruktivnih relacija. Nekako sam prožet mišlju da stvarnosti nisu potrebne uvjetovanosti, nego slobodni pristupi i nositelji vrijednosnih sustava. Tako se pozicionirati, znači sebe staviti u ulogu stvaratelja svjetova i u tome znači biti uspješan ako nas takav način emaniranja životne energije evolucijski usavršava u bolja i savjesnija/svjesnija bića.
Činjenica je svaka relacija koja postoji na način da se ne može opovrgnuti njena konstitucija. Ipak, u nekom smislu ipak sam postojan kao čovjek koji ne želi biti izgubljen u trajanju. Na neki način težim ostati zabilježen u povijesti i povijesnom sustavu. Ta vremenitost ideja je postojana opet kao frekvencija energije. Jer, na kraju postoji samo pitanje prostora i širenja energetskih postulata. Političke igre postoje samo kao načini pozicioniranja pojmovnih sustava koji u sebi nose neki oblik realnosti. Ali, na razinu tijela vrlo je teško i gotovo nemoguće prenijeti idejne konstrukcije. Uvijek postoji odnos između činjenica kao objektivnih istina i subjektivnih interpretacija stvarnosti, ali, što je jarak meni, a što nekom drugom biću, stablu, kornjači, kamenu, drugom čovjeku, što je izgubljenost u trajanju nego življenje ispraznog i besmislenog života u odnosu na titranje unutrašnje radosti, nevinosti i igre. Postati povijest znači sebe ostvariti kao biće ljubavi i ugode u odnosu na ludilo svijeta koji je sam po sebi kaotičan ali i divno usklađen zakonom slučaja i možda sudbinske strukture. Ideje su forme duha koje se prenose u svijest i postaju materijalizirana realnost u nekom mediju, prostor je kategorija u kojoj se raspoređuje energija u raznim frekvencijama i budući da je sve energija – duhovna sila života, svaki specifični frekvencijski model je posebna manifestacija vječnosti kroz prolaznost, a politika je najčešće pojmovna kombinatorika i političke armature koriste jezik kao sredstvo manipulacije i često ispraznih formi koje nemaju težinu ni vrijednost u egzistencijalnoj praksi, ipak, ideje postaju tijelo jer sve što pomislimo i osjetimo postaje dio našeg tjelesnog ustroja.
Tijelo uvijek živi po nekom principu težeg kretanja kroz prostor, odnosno, za sve je potrebno uložiti radnu naviku i dosljednost. Ako se sve primarno stvara u području mentalnih i duševnih polja, tada treba pripremiti tijelo na način da se uvježba njegova aktivnost. Mnogo je lakše ostati u poljima uživanja u samim pojmovnim konstrukcijama. Ipak, pojmovni kapaciteti, pogotovo u političkim manipulacijama, nikada nisu do kraja sprovedeni u fizičku realnost. Sve postoji kao mogućnost i kao pretpostavka. Sada je itekako bitno stvoriti vlastitu životnu misiju. Inercija je ponekada aktivna u odnosu na moralne i prirodne aspekte tijela i što tijelo uopće postaje socijalizacijom i kulturološkim protezama. Asketski nihilizam odnosno odstranjivanje vrijednosnih supstanci iz kulturološkog tkiva je bitna relacija, tijelo i emocije i misli ujedinjeni su u prometu stvaranja simboličke armature bivanja. Pojmovne konstrukcije su kao asimilacija ideja u proces bivanja, sve pretpostavke mogu postati realne stavke bilo koje realnosti kao konstrukcije energetskih petlji. Važnost životne misije u polju ideala i idealnih konstrukata u vizurama vizija i provizija plovi bićem, misija i poslanje kao poetska bit bivanja n valovima bivanja struji, odnosno svaka aktivnost može biti uzdignuta na poetsku razinu kao najvišu instancu komunikacije između ljudskog iskustva i duhovnog carstva. U vodi plovi dostojanstveno prikazanje milosti i u meni jarak pobuđuje sretnu armaturu smisla, još uvijek ne znam zašto se neke stvarnosti odigravaju baš na određeni način kao specijalna putanja slučaja, sada sam blažen i umočen u bit, kotrljam se vizurama svjetova, poštujući život kao najuzvišeniju implementaciju Božje vizije, stvarno, postajem li kao riba u vodi, ili, ja i jesam ta riba, kao što sam i sve što je u mene ušlo bilo kojim načinom, neovisan o jezičnim konstrukcijama, jednostavno, sve sam u jednom i sve je u meni, doista, moj identitet je tek ostatak ljudskih parametara, u jarku mojeg djetinjstva dostojanstveno šumi ljepota, stvarno, do kuda će me dovesti to predivno i moćno ekstatično blaženstvo i voljna preraspodjela energije u vlastitom tijelu, ili, zašto uopće žalovati za bilo čime, stvarnost se događa na određeni način, ljudi vole novac, kao što vole i jabuke, ili metke, oni su uvijek naoružani smislenim argumentima i smiješno bi bilo očekivati da taština identiteta nestane kao vihor bestežinski, oj ljepoto tako si uvaljana u prašinu dostojanstvenog snatrenja, pa se otkotrlja sve u ništa i opet je tu bitno, da, vjerujem kako ipak sve ima neki smisao, bez obzira na proteze užasa i nužde.
Informatički nomad
