Vatroslav Slavko Cihlar rođen je na današnji dan 1896. u Senju, a preminuo 2. siječnja 1968. u Rijeci. Potjecao je iz ugledne obitelji s bogatim kulturnim naslijeđem. Otac Sebalt (1845.–1907.), rođen u češkom Heřmanův Městecu, bio je intelektualac, a majka Ludmila Anjelika Franciska Polić (1854.–?) rođena je u Kraljevici. Među njegovom brojnom braćom i sestrama najpoznatiji je bio književnik Milutin Cihlar-Nehajev.
Školovanje je započeo u rodnom Senju 1902., no nakon očeve smrti obitelj seli u Kraljevicu. Nastavlja obrazovanje u Nautičkoj školi u Bakru, iz koje je izbačen zbog sudjelovanja u štrajku protiv bana Slavka Cuvaja. Maturirao je 1913. u Kotoru. Potom je radio kao pomoćni časnik na brodovima „Szapary“ (riječka Adria) i „Ultonia“ (britanski Cunard Line), koji je plovio između Rijeke i New Yorka.
Jedan je od pokretača poznatog Đačkog štrajka na Sušaku 1912. godine, koji je trajao od 3. ožujka do 10. travnja. Uz Antuna Barca, bio je jedan od ključnih organizatora. O njegovoj ulozi pišu Andrea Roknić Bežanić i Matea Plišić u radu objavljenom 2023. u Senjskom zborniku (br. 50, str. 33–54). Od 1912. aktivno se bavio novinarstvom, prvo pišući za list Novi život u Bakru, te sudjelujući u osnivanju pučke knjižnice u Kraljevici. Tijekom Prvog svjetskog rata, zbog političkih stavova nije bio raspoređen u mornaricu, već u domobransku pukovniju u Karlovcu. Godine 1917. zajedno s Antunom Barcem i Antunom Tomašićem pokreće književno-izdavačku kuću „Jug“ u Zagrebu, koja je objavljivala djela istaknutih autora poput Matoša i Krleže. U istom razdoblju bio je i urednik kulturnog časopisa Plamen.
Cihlar se ubraja među prve hrvatske publiciste koji su otvoreno kritizirali nacizam, fašizam i velikosrpsku diktaturu, što ga je prisililo na odlazak u inozemstvo. Godine 1919. sudjeluje u osnivanju SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Radio je kao prevoditelj za talijanske socijalističke novine Avanti! u Milanu, a po povratku u Zagreb objavljivao je eseje i članke u brojnim publikacijama. Njegova polemička rasprava „Hrvatsko pitanje i amputacija“ iz 1928. imala je snažan odjek jer je kritički secirala teritorijalne promjene Hrvatske nakon 1918.
Nakon Drugog svjetskog rata djelovao je kao prevoditelj, muzejski kustos i kazališni radnik. Posebno se posvetio istraživanju riječke povijesti i kazališta, prikupljajući materijal za prvu sveobuhvatnu povijest riječkog teatra. Unatoč skromnim životnim uvjetima, bio je iznimno plodan autor, no veći dio njegova opusa ostao je raspršen po raznim časopisima i novinama.
Posljednje godine života proveo je teško bolestan i bez stalnih prihoda, povučen u Dom penzionera na Kantridi. Umro je u 72. godini života, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Kraljevici. Njegovo rukopisno i neistraženo književno naslijeđe – uključujući radove poput „Gromače i umejki“ i „Popuhnul je tihi vetar“ – svjedoči o bogatstvu njegove intelektualne ostavštine i značajnom doprinosu hrvatskoj kulturi i povijesti.
#Na današnji dan #Vatroslav Cihlar
