U omladinskom listu Polet, u lipanjskom broju iz 1985. godine, bio je objavljen proglas ili manifest osmorice glazbenih kritičara toga lista. U vrijeme pojavljivanja manifesta neki su se kritičari koji su pisali rijetko za taj list našli nemalo povrijeđeni – manifest je eksplicitno tvrdio da su potpisnici “jedini novovalni kritičari u Jugoslaviji”. Danas, s podosta više smisla za humor, utvrđeno je da manifest ipak nije bio objavljen u travnju, nego dva mjeseca kasnije, u lipnju. Što pak smiješnoga ostaje i danas kod povrijeđenih jest to da kod njih nema nijedne argumentirane riječi o meritumu stvari, razlozima što su doveli do objavljivanja manifesta i njihovoj opravdanosti, više im je bilo stalo upitati se na stražnjim nogama “a gdje je moje mjesto u cijeloj toj priči?”. A reaktualizirati teze u današnjim okolnostima znači dvije stvari. Prvo, i manje važno, ne uspjeti, unatoč svemu, pobjeći valjda kojem zrnu nostalgije. Drugo, daleko važnije i aktualnije, nastojati opisati današnje glazbene profile, konzumentske navike publike, mehanizme diskografske industrije, socijalne, kulturne i političke implikacije te tome dati adekvatan naziv. Primjerice kako se naziva sadašnje razdoblje što se muzike na struju tiče? Razdoblje rocka? Drugim riječima, traje li još uvijek razdoblje novog vala, bez obzira na povratke iz prošlih vremena koji se svako toliko danas događaju.
Manifest je, naravno, imao valjane povode i razloge. Tri su temeljne teze manifesta: da novi val nije određeni stil, nego razdoblje u povijesti pop glazbe pa nije neutralno kako se ono naziva; da glazbena kritika nema ulogu propagande proizvoda diskografske i koncertne industrije, nego govoriti u čemu jest ili nije umjetnička vrijednost pop glazbe; da domaća pop glazba, unatoč ondašnjem pa i sadašnjem rasprostranjenom uvjerenju, ne živi u nekom zlatnom dobu već, naprotiv, da prolazi vrijeme krize. Uz to vrijedi napomenuti da manifest nije nastao zbog običnog hira njegovih potpisnika, nastao je nakon verbalnih razmirica (otuda onda politički i borbeni ton njegova prevratničkog naslova) s drugim kritičarima, koji argumentima unatoč nisu bili spremni pronaći jezik blizak onom što će biti iznijet u Aprilskim tezama. U prvome redu zbog toga što nisu uočili novonastale korjenite promjene te potom kritički ih vrednovati pa podržati ili ne. Aprilske teze stavile su naglasak na kritiku vrijednu svojega imena.
Na pitanje je li i današnja kritika vrijedna svojeg imena, odgovor je potvrdan, naravno, ali generalno uočavaju se slabosti, nedorečenosti i oslanjanje na izlizane obrasce pisanja. Ne postoje ni prikladni mediji za drukčije pristupe ni kritički interes, koji bi analitički govorili o značenju i važnosti izvođača te njih vrednovali. Posao je kritike prije svega umjeti argumentirano vrednovati. A stav u vrednovanju, s osnovom u sviđanju i nesviđanju, nije ni stav, nego uvjerenje “O ukusima se ne raspravlja” čisti je populizam koji sebe stavlja u službu ekonomske propagande, a ne podrške dijelu kulture čiji je legitiman dio pop glazba. Kritika nije potrošački vodič, preglomazan, prerječit, naoko dobro informiran, ali ujedno i rutiniran. Ekonomskoj propagandi ne trebaju potpisi njezinih tvoraca.
Slabost je današnje kritike isto tako sklonost da pojedinačni kritičar pokriva sva područja pop glazbe, bez iznimaka pa onda ako je praćenje događaja na glazbenoj sceni upućeno širokoj publici, a ne uskom krugu prijatelja, nema nikakve osnove da kritičari razvijaju svoj ukus i usklađuju svoj kritički aparat s novim pojavama na sceni. U Poletu se znalo da kada tekst potpisuje točno određeni kritičar, da će onda, primjerice, riječ biti o afro-beat izvođačima. Iluzija je vjerovati da publika kao u kakvom loncu ukusa sve pomiješa pa onda i pobrka. Publika je ipak selektivnija negoli to zamišlja populizam. Doduše, ne uvijek i ne nužno.
Još i nekoliko riječi o razlikovanju rock i pop glazbe. Ta se dva pojma, dakako, dijelom preklapaju u svojim značenjima. Uzmu li se u obzir izvođači poput Arethe Franklin, ali i Farka Tourea, Boba Marleyja, Leonarda Cohena, onda se glatko prelazi preko njihovih međusobnih razlika i sve njih spontano smješta u područje rocka, tvrdog poput stijene. U takvom viđenju stvari pop mora označavati mekši i pitkiji zvuk: Moon River, The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore, Yesterday, a ne primjerice She’s Lost Control, Anarchy in the U.K., Narodna pjesma/Policija, Nebo/Moje su nebo vezali žicom … Prema jednom tumačenju novijeg datuma pop dolazi od popcorn, kukuruzne kokice, a ne od biti popularan. U polemikama između potpisnika i nepotpisnika morala je u igri biti nespremnost i odbojnost da se pojam rocka zamijeni onim popa. A radi se točno, precizno, o istrošenom poimanju. Proglas nije ni tvrdio da će rock nestati u novome razdoblju, tvrdio je da će i dalje u novom valu nastaviti postojati kao jedan od njegovih pop stilova. Što se pak potpune istrošenosti rocka tiče, veliki izvođači koji su preživjeli makar u sjećanjima, pali su u sjenu, glamur je postao manje glamurozan i bitno drukčije stiliziran, adult oriented rock manje eksponiran.
#Aprilske teze #Ivan Molek #Manifest #novi val #Polet
