Na ovogodišnjem Vladimir Film Festivalu, veliki dio programa bio je posvećen aktivizmu, s posebnim naglaskom na mentalno zdravlje i palestinsku borbu za slobodu. Festival je kroz radionice i panele povezao skateanje kao oblik izražavanja s podizanjem svijesti o mentalnom zdravlju i političkom otporu.
Dio navedenog programa činila je radionica „Pisanje za dobrobit“ u organizaciji The Ben Raemers Foundation u kojoj su kreativnim pisanjem o osobnim iskustvima, sudionici pokušali doprijeti do dubljeg razumijevanja vlastitih emocija. Zaklada, dakle, radi na stvaranju sigurnih prostora gdje skateri i članovi zajednice mogu razgovarati o mentalnim problemima, educirati se i razbijati predrasude vezane uz mentalne bolesti. Kroz radionice, događanja i online resurse, nastoji pomoći u stvaranju skaterske zajednice koja je sigurnija u pogledu mentalnog zdravlja i prevencije samoubojstava.
Nadalje je, uz radionicu, održan i panel „Otpor i palestinsko postojanje“, moderiran od strane filmske redateljice i antropologinje Sabah Haider. Raspravljalo se o tome kako skateanje i umjetnost služe kao oblici otpora Palestincima koji žive pod okupacijom. Panel je naglasio otpornost, kreativnost i snagu koju umjetnici i skateri iz regije pronalaze u svojim svakodnevnim borbama. Skateboarding je, osim načina izražavanja, predstavljen i kao oblik političkog otpora.
Jedan od primjera aktivizma i poticanja promjena bila je projekcija filma mladog umjetnika Nikite Ko, koji pomiče granice skateboardinga s uličnog betona na zahtjevnije terene, u prirodu. Nikita je rođen u Moskvi, a život ga je zbog političkih okolnosti vodio kroz brojna mjesta, uključujući Crnu Goru, Tel Aviv, Berlin i Gruziju. Nakon povratka u Crnu Goru 2022. godine, bio je odsječen od skaterske zajednice zbog rata i nedostatka adekvatnih prostora za skateanje. U tom razdoblju okrenuo se prirodi i istražio mogućnosti skateanja u šumama Balkanskog poluotoka. Uz podršku prijatelja iz LYC kolektiva, dokumentirao je inovativni pristup skateanju u filmu „Diže se prašina“, prikazan 20. rujna u Vodnjanu.
– Rodio sam se u Moskvi i tamo živio do devete godine, nakon čega sam se s roditeljima preselio u Crnu Goru u Herceg Novi. Zatim ponovno selidba u Moskvu, pa Tel Aviv, Berlin, Gruzija, Moskva i na kraju opet Crna Gora. Selidbe su bile odgovor na politička pitanja, već u 2007. godini primijetili smo da stvari idu u krivom smjeru. Nadalje, u 2019. godini bio sam uhićen na prosvjedu protiv Putina, proveo 10 dana u zatvoru i po savjetu odvjetnika, otišao sam iz Rusije. Shvatio sam da imam drugu domovinu, Crnu Goru, i odlučio se vratiti kući.
Baviš se glazbom, fotografijom, skateanjem. Kakva je kulturna scena u Crnoj Gori? Odakle ideja za skateanjem u prirodi?
– Kada sam se vratio u Crnu Goru, shvatio sam da tamo nema kulture, alternativne scene, skatera, ni skate parkova. S druge strane, Crna Gora ima prekrasnu prirodu. Tako sam pri jednom kampiranju shvatio da mi nešto nedostaje, avantura, istraživanje. Ugledao sam drvo koje izgleda kao da se može skateati, i shvatio da je to to. Od tada mi je skate uvijek u ruci dok provodim vrijeme u šumi. To je poput birdwatchinga, ljudi uživaju u prirodi, ali ne samo to, oni ujedno i istražuju, kombiniraju uživanje u ljepoti prirode i istraživanje znatiželje. Nisam znao je li moja ideja izvediva i počeo sam pričati o tome s ljudima s Balkana koji su mi se pridružili u snimanju u Crnoj Gori. Film se razlikuje od klasičnih skate videa i filmova, ovdje nisu toliko bitni trikovi koliko je bitan sam proces i koncept koji sam uspio dokumentirati. Radi se o borbi i načinu skateanja, volim i klasične skate filmove, dapače, ali mi je najvažnija inovativnost. Oduvijek sam maštao o stvaranju skate filma, no nikad na taj klasičan način te nisam bio siguran kako ću se uklopiti u cijelu priču. Na kraju sam evo, uspio pronaći alternativni pogled na skateboarding i prikazati ga u filmu. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali za ljude poput mene, koji žive u Crnoj Gori, ovakav festival predstavlja priliku za upoznavanje s osobama sličnih interesa i dijeljenje ideja. Živim sam u šumi, pa mi je svaka takva prilika izuzetno uzbudljiva. To je drugačiji osjećaj u usporedbi s ljudima koji žive u gradu, gdje kulturni sadržaji često postaju rutina.
– Čak šest mjeseci nisam vozio skate na uobičajen način, izvan šume. Puno je zahtjevnije i nimalo slično klasičnoj vožnji u skate parku gdje se ističu trikovi. Ovakav način skateanja zahtijeva puno više borbe s terenom, sa zemljom, s travom. Drugačiji su uvjeti. Doduše, ovo nije potpuno novi pokret u skateboardingu, no rjeđi je zato što većina skatera živi u gradu.
Festival je pokazao kako skateboarding može biti više od hobija – postaje alatom za podizanje svijesti o važnim društvenim temama.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
