Gradska knjižnica Rijeka imala je priliku ugostiti mladu zagrebačku autoricu, Hanu Tintor koja je napisala strip “Cure”. Razgovarala je s moderatoricom Ivom Bezinović-Haydon, koja ju je s velikom dobrodošlicom dočekala.
Informativno druženje se održalo u sklopu linije Vrisak: Usta na usta koja donosi 10 programa, a umjesto klasičnih oblika književnosti u kojima smo svi navikli uživati poput poezije i proze donosi suvremenije tehnike izražavanja u vidu inovativne pop glazbe i kulture, ilustracija i drugih. Simbol naziva je davanje daha kulturi i na taj ju način spasiti od propadanja u vremenu u kojem živimo.
Hana je animatorica, stripašica i muralistica koja je magistrirala vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, a nakon toga je u Cambridgeu na Sveučilištu “Anglia Ruskin” završila ilustriranje i umjetnost knjige. Njezina svestranost i prilagodljivost uočava se u okušavanju u različitim oblicima vizualnog izražavanja poput dječjih slikovnica, novinskih i uredničkih ilustracijama kao i onih za odrasle.
Njezin put “od djevojčice Hane do prve objavljene knjige” prema riječima Bezinović- Haydon započeo još dok je bila hiperaktivno dijete koje se jedino moglo smiriti ukoliko je crtalo i takav ju je put doveo do spomenutog studija u glavnom gradu Republike Hrvatske gdje je shvatila da je zanima narativ što je rezultiralo time da je otišla u Englesku.
Preko Facebooka je bez ustručavanja i sa samopuzdanjem objavljivala svoje radove, i onda su joj se ljudi počeli javljati i moliti ju ukoliko bi za njih mogla raditi crteže, pa su joj to su joj bili prvi poslovi. Kad je otkrila natječaj u Engleskoj za pravljenje slikovnice, prijavila se i tako je nastalo njezino prvo djelo koje je pokrenulo lavinu noviteta.
Sama knjiga nastala je potpuno neplanirano i u hodu. To nije tekst koji je ona izmislila i uredila, nego su dokumentarni zapisi s njezinim prijateljicama koji su se dogodili i ostali nepromijenjeni. U bilježnicama gdje je skicama bilježila ono što je osjećala, počela je crtati razgovore s bliskim osobama, a kako ih je objavljivala, neke nepoznate žene su joj se javljale i predlagale joj da od svojih “bilješki” napravi strip. Ona u početku nije htjela jer je željela da ti trenutci ostanu u intimnoj atmosferi i eventualno za one koji se s njenim radom poistovjećuju. Ipak, nakon nekog vremena “žvakanja” odlučila je projekt prijaviti na Ministarstvo kulture za razvoj književnog stvaralaštva što je omogućilo oživljavanje njezinim radovima.
Pošto je imala puno skica, trebalo je sortirati koje će ići u strip, a koncept kojim se vodila joj je omogućio da primijeni znanje koje je skupila u Cambridgeu. Sketcheve je skenirala i isprintala te vidjela kako im može dati kronološki ritam što je rezultiralo nastankom unikata kojeg imamo priliku čitati. Prilikom procesa, razmišljala je izrazito praktično i “obukla neke druge cipele” i poput redatelja u dokumentarnom filmu radila što će ići prije, a što poslije.
Prije prijavljivanja, svoje je prijateljice pitala za dopuštenje. Sve su se složile i bile sretne što će biti dijelom njezina stvaralaštva. Slučajevi koje je obradila uključuju fenomene s kojima se djevojke diljem svijeta nose te su ženama izrazito univerzalne. Neke od njih uključuju događaje poput menstruacije i rasta grudi.
Posjet Prvoj riječkoj gimnaziji primjer je recepcije njezine kreacije. Djevojkama su situacije bile i više nego poznate, dok su dečki bili iznenađeni i zbunjeni što ženski dio razreda (ali, naravno, ne samo one) uopće pričaju o spomenutim stvarima. Hana je podijelila kako se njihova profesorica našalila i rekla kako će njezino djelo postati obavezna literatura za momke.
Svojim sketchevima Hana je prenijela emociju koja nije bila promišljena, već realizirana u svom punom naturaliziranom obliku. Napomenula je da dok je stvarala s moderatoricom uratke “Gdje se Vedran sakrio?” i “Moja baka ne zna tko sam” koji pokrivaju (redom) gubitak voljene osobe i demenciju, morala je razmišljati o načinu na koji će tekstualnim i slikovnim medijem prikazati tako teške motive, dok je u Curama takvo što išlo puno intuitivnije jer se ipak radilo o ženama s kojima je animatorica izrazito povezana.
Na spomen da se smatra kako njeno stvaralaštvo uključuje govor o tabu temama spominje kako je govor o mjesečnici, grudima, seksualnosti nešto o čemu žene pričaju i pred ljudima i bez njihove prisutnosti, pa da joj je smiješno što ih se svrstava pod tu kategoriju. Ipak, bila je svjesna, kako navodi, da će kad knjiga izađe, njoj ljudi dati etiketu i definiciju.
Iako je Hanina kreativnost i unikatnost naišla na veliko odobravanje i potporu, napominje žene poput primjerice njezine bake i jedne obiteljske frendice nisu razumjele priču u smislu da se nisu mogle poistovjetiti s napisanim. Jesu li u pitanju generacijski jaz i drukčiji uvjeti odgoja ostaje obavijeno zagonetkom.
Pitki i jednostavni jezik koji donosi kompleksnost, razumljive i relatable situacije, čavrljanje, prijateljstvo, svakodnevica pokriveni su zbirom panela koji uz vedre i vesele note donose i one suprotne, no koje bi svakako trebalo pročitati i o njemu promisliti. Pojedini događaji koji su opisani i predstavljeni su takvi da se mogu još dodatno poopćiti i postati dostupni i muškarcima koji iste slučajeve proživljavaju.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
