Rijetko koja televizijska emisija ili serija ima tu čast da se, i nakon pedeset godina od prvog prikazivanja, povremeno ponovno nađe na repertoaru nacionalne televizijske kuće. Serija Kapelski kresovi upravo je jedna od takvih dugovječnih televizijskih ostvarenja, snimljena u vrijeme nekadašnje države, u produkciji RTV Zagreb. Prva epizoda emitirana je 30. studenog 1975. godine, dok je posljednja prikazana 22. veljače 1976. Serija je ukupno imala trinaest epizoda, režirao ju je poznati redatelj Ivan Hetrich, a glazbu je potpisao skladatelj Bojan Adamič. Kapelski kresovi nastali su prema istoimenom romanu Veljka Kovačevića, koji je s Ivanom Hetrichom bio i glavni scenarist serije, uz doprinos Ivice Ivanca i Zlatka Sudovića u pojedinim fazama pisanja scenarija.
Serija je okupila impozantan broj od gotovo dvjesto glumaca, a mnogi su zahvaljujući svojim ulogama stekli iznimnu popularnost. Među njima su Boris Dvornik u ulozi Dimnjačara, Božidar Orešković kao njegov prijatelj, lugar Riđan, Zdenko Jelčić u ulozi partizanskog zapovjednika bataljuna „Matija Gubec“, nezaboravni Vanja Drach kao Doktor, Božidar Smiljanić u ulozi talijanskog pukovnika Tugliusija te Inge Appelt kao nemoralna kolaboracionistica Mara Lukšina. Posebno mjesto zauzima i prvi partizanski par Televizije Zagreb – Žarko Radić u ulozi komandira Jastreba i Nada Gaćešić-Livaković kao njegova ljubav, mlada skojevka Ina.
Iako je serija predstavljala velik financijski zalogaj za tadašnju Televiziju Zagreb, rizik se višestruko isplatio. Ostvaren je golem uspjeh – ulice bi tijekom emitiranja doslovno opustjele, a promet se znatno smanjivao – ne samo u Hrvatskoj, već i u drugim republikama tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kapelski kresovi tematski su vezani uz Drugi svjetski rat te obrađuju ratna zbivanja u Gorskom kotaru i Primorju, s posebnim naglaskom na ustanak protiv talijanskog okupatora. Radnja se proteže od rujna 1941. godine do talijanske kapitulacije 1943. godine. Jedna od zanimljivosti serije jest i činjenica da se u njoj, uz štokavsko narječje, po prvi put u televizijskoj produkciji koristi i goranska varijanta kajkavskog govora.
Redatelj Ivan Hetrich nastojao je u ratnim serijama koje je režirao, poput kultne serije Kuda idu divlje svinje, fokus usmjeriti na obične ljude, pa čak i na one s društvene margine. To su likovi čiji razlozi i motivacija za sudjelovanje u borbi nisu uvijek bili jasno artikulirani ili ideološki osviješteni; ponekad su njihovi motivi mogli djelovati i sumnjivo, ali su u sebi nosili temeljno razumijevanje razlike između dobra i zla. Radnja je smještena u gradić u Gorskom kotaru, okupiran od Talijana – Lokve, koje su u seriji preimenovane u Mjesto. Prate se životi malih ljudi koji pokušavaju preživjeti u ratnom kaosu i nesigurnosti, ali istodobno i proces osnivanja te razvoja jedne partizanske jedinice.
Roman u seriji
Iako je roman Kapelski kresovi formalno bio namijenjen mlađem čitateljstvu, on to zapravo nije, barem ne u potpunosti. Po svojoj strukturi riječ je o djelu izrazito biografskog karaktera, koje prati život revolucionara i sudionika Španjolskog građanskog rata. Taj se revolucionar, po tadašnjoj terminologiji „po direktivi“, našao u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru. Veljko Kovačević došao je u taj kraj kao iskusan i provjeren komunistički kadar, poslan od samog vrha KPJ s jasno definiranim zadacima. Prvi je bio procijeniti mogućnosti dizanja ustanka u specifičnom području koje se uvelike razlikovalo od ostalih dijelova Hrvatske – području obilježenom antagonizmom između talijanskog okupatora i domaćeg stanovništva, te teškim socijalno-ekonomskim uvjetima zbog kojih je velik broj muškaraca bio prisiljen otići na rad u prekomorske zemlje.
Riječ je o kraju koji je dao iznimno velik broj dragovoljaca u Španjolskom građanskom ratu, s pretežno hrvatskim stanovništvom, ali i s džepovima pravoslavnog stanovništva u mjestima poput Gomirja, Moravica i Drežnice. Gusta pošumljenost i važni prometni pravci činili su taj prostor idealnim za partizansku borbu i širok manevarski prostor taktičkog djelovanja. Drugi Kovačevićev zadatak bio je spriječiti moguće međunacionalne sukobe između Hrvata i Srba, odnosno onemogućiti huškanje vlasti NDH na pravoslavno stanovništvo, koje je već u ranoj fazi rata zahvatilo gotovo sve krajeve Hrvatske s mješovitim stanovništvom. Treći zadatak odnosio se na uspostavljanje suradnje sa slovenskim partizanima i Osvobodilnom frontom, ponajprije zbog geografske blizine i povezanosti rijekom Kupom. Četvrta zadaća bila je organizacija manjih taktičkih jedinica na razini četa i odreda, iz kojih su se postupno razvijale veće formacije – brigade i divizije.
Veljko Kovačević se na terenu iznimno dobro snašao. Unatoč jezičnoj barijeri – bio je Crnogorac štokavskog govora – brzo je uspijevao ostvariti ciljeve zbog kojih je poslan. Zavolio je goranski kajkavski kraj, kao i primorsku i istarsku čakavštinu, tim više što mu je supruga bila istarskog podrijetla. Kako je partizanski pokret jačao i širio se zapadno od Gorskog kotara prema Primorju, osobito nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine, tako je rastao i značaj tog prostora u ukupnoj strategiji otpora.
Radnja romana smještena je u planinsko selo Kapela, iako su stanovnici Drežnice kasnije zamjerali Kovačeviću što je radnju smjestio upravo ondje, unatoč činjenici da je najveći dio vremena boravio u Drežnici. U središtu su događaji vezani uz život i borbu lokalnog stanovništva protiv fašista i njihovih suradnika. Glavni likovi su djeca iz sela, koja se na različite načine uključuju u borbu za slobodu. Kroz njihovu perspektivu pratimo dramatične ratne trenutke: organizaciju partizanskih jedinica, tajne akcije, diverzije, ali i teške odluke koje su u tim vremenima morali donositi i odrasli i djeca. Jedan od ključnih motiva romana jesu hrabrost, solidarnost i ljubav prema domovini. Djeca, premda vrlo mlada, pokazuju iznimnu snalažljivost i odlučnost, pomažući partizanima i suprotstavljajući se neprijatelju na svoj način.
„U duši komandanta-revolucionara otvaraju se duboko intimna dugovanja prema onim divnim, jednostavnim ljudima-borcima koji su pod njegovim rukovodstvom iznijeli na svojim plećima breme revolucije“, zapisao je Vinko Vinterhalter 1961. godine o Kapelskim kresovima. „Malo ih ima prilike ponovo, poslije dvadeset godina, porazgovarati sa svojim komandantom. Tamo gdje su zapaljeni prvi kresovi revolucije, na Kapeli, nalaze se njihovi grobovi. Ali oni žive u sjećanju svoga komandanta i njegova pripovjedačka snaga, oplemenjena profinjenom, elegičnom etikom, oživljava ih onakve kakvi su bili u trenucima revolucije.“
Veljko Kovačević nije ulazio u detaljne povijesne, ekonomske i društveno-političke analize kraja u kojem je vodio oružanu borbu. Umjesto toga, opisivao je ljude onako kako su se oni pokazivali kroz njegova osobna zapažanja i iskustva. Upravo u tome leži jedna od glavnih vrijednosti njegova djela. Njegovi junaci nisu izmišljeni – to su stvarni ljudi Gorskoga kotara: radnici, seljaci, mladi ljudi i intelektualci koji su svojim postupcima, psihologijom i karakterom utjelovili osobine sredina iz kojih su potekli.
„Povijest, kronika, roman jednog partizanskog odreda, jednog kraja… Što su ‘Kapelski kresovi’?“, pitao se Vinterhalter. „Da, sve to, ali i nešto više. To je autobiografija jednog komandanta koji se povukao s glavne scene, ali čija se prisutnost osjeća posvuda, diskretno i nenametljivo. On živi sa svojim borcima – s Dimnjačarem, Riđanom, prijateljima koji su se prepirali i prije rata, a to čine i sada. Dimnjačar je ekstrakt Gorskoga kotara: borac protiv nepravde, protiv stare Jugoslavije, individualist koji ne voli odore i koji je često izvan ‘linije’, ali uvijek u smjeru glavnog puta.“
Vinterhalter potom nabraja niz likova – mitraljesca Marka, minera Prsana, komandira čete Jastreba i njegovu djevojku Inu, komandira Smjelog, kurira Srećka, ekonoma Plešu, bolničarke Leu i Pavku, profesora Vladu – plastično oblikovane likove partizana bataljuna „Matija Gubec“, od kojih mnogi ginu u teškim borbama s fašistima i talijanskom vojskom generala Cezara na pruzi Zagreb–Rijeka i Lujzinskoj cesti. Opisi borbi, prijelaza cesta i pruga, personifikacija pruge i Lujzijane, sve je to napisano snažno, čitljivo i na gornjoj granici unutarnjih emocija.
Serija i roman
Ekranizacija Kapelskih kresova snimljena je 1975. godine u obliku istoimene serije od trinaest epizoda. Radnja je smještena na šire područje Gorskog kotara te u jedno goransko mjesto preimenovano u Mjesto. Serija u velikoj mjeri slijedi osnovnu liniju romana, ali za razliku od književnog predloška, u njoj se narod prikazuje kao kolektivni junak. Prikazan je širok spektar ljudi i karaktera koji iz različitih razloga pristupaju partizanskom pokretu ili mu pružaju podršku.
Seriji ne nedostaje akcije: prikazana je talijanska ofenziva na partizanski bataljun, njezino planiranje i provedba, kao i deportacije lokalnog stanovništva u Italiju. Posebnu dinamiku daju i scene snimane na lokalitetima dobro poznatima Riječanima – na Sušaku, u Opatiji, u Sušačkoj gimnaziji te na plažama Pećina. Vrhovni zapovjednici talijanskih okupacijskih snaga, generali i pukovnici, prikazani su relativno profesionalno; nisu predstavljeni kao isključivo krvoločni zločinci, već kao vojnici koji pokušavaju slomiti partizanski otpor, svjesni pritom da se suočavaju s neprijateljskim raspoloženjem čitavog slavenskog stanovništva.
U završnoj epizodi, partizanska jedinica koja je u početku bila tek manji odred, prerasta u brigadu koja nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine zarobljava čitav talijanski garnizon, uključujući generala Cezara i njegov stožer. Njihovo poniženje i sram jasno se očituju na licima, za razliku od običnih talijanskih vojnika, koji zarobljeništvo doživljavaju kao konačni spas i priliku za povratak kući.
Posebno se ističe lik Dimnjačara, kojega je utjelovio Boris Dvornik. Riječ je o liku temeljenom na stvarnoj osobi – Andriji Grguriću, rođenom 1912. godine u Lokvama, sudioniku Španjolskog građanskog rata na strani Republike. Veljko Kovačević opisuje ga kao čovjeka izuzetne snalažljivosti i sposobnosti preživljavanja: „Bio je vuk nad vukovima, izuzetne sposobnosti izmicanja pred zamkama. Njega ni francuska policija nije uspjela uhvatiti na španjolsko-francuskoj granici prilikom našeg povlačenja iz Španjolske, odakle se za nekoliko dana, i bez ikakvih isprava, uspio probiti do Jugoslavije, dok je nas nekoliko stotina Jugoslavena bilo osuđeno na višegodišnje zatočeništvo u francuskim logorima.“ Pravi Dimnjačar poginuo je 1943. godine, upravo onako kako je prikazano u romanu i seriji.
Veljko Kovačević, književnik, revolucionar i sudionik Narodnooslobodilačke borbe, preminuo je 1994. godine, počinivši samoubojstvo nakon povratka iz Pariza u Beograd. Prema riječima njegove kćeri, oduzeo si je život jer više nije mogao podnijeti spoznaju da su ideali za koje se borio tijekom Drugog svjetskog rata izdani i slomljeni nacionalizmima i ratovima devedesetih godina. Nije mogao prihvatiti činjenicu da vojska s kojom je oslobađao Gorski kotar i Primorje sudjeluje u razaranju Dubrovnika.
Istaknuta fotografija screenshot Youtube
#Boris Dvornik #Ivan Hetrich #Kapelski kresovi #Veljko Kovačević #Žarko Radić
