Nika Rukavina multimedijska je umjetnica koja pretežno radi u području instalacija, ali njezina praksa uključuje performans, slikanje, crtanje, skulpturu i video. Uz usmjeravanje energije u istraživanje i razumijevanje unutarnje ljudske psihologije i filozofije, zašto djelujemo na određeni način, te korištenje prostora kao snažnog instrumenta izražavanja, Rukavina je izlagala na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a diplomirala je 2006. na Accademia di Belle Arti u Veneciji.
Niku sam susrela u pauzi obavljanja dnevnih zadataka.
Kako ti ovaj dio godine prolazi? Čula sam da voliš provoditi vrijeme u vrtu, a uskoro će proljeće?
– Sve sam posadila što sam mogla, pred neki dan sam posadila grašak, salatu, ono što voli zimu. Vrt je dobar za odmoriti mozak, super je stvar za živce, malo radiš na zemlji, nije to puno zemlje pa ne treba puno radit, ali kada jedeš tikvicu iz svog vrta, to je ono pravo, zaboraviš okus, ja više tikvicu ne mogu kupiti u marketu. Našla sam trešnje, one male koje idu do dva i pol metra, čekam još malo, uskoro ću ju posaditi.
Iz Rijeke si i većinu života si provela ovdje, ali si studirala u Veneciji na Accademia di Belle Arti. Kako je bilo tvoje iskustvo?
– Prvo, to je bilo davno, sigurno se promijenilo. Venecija za kiparstvo nije idealna, bolji je Milano, vjerojatno je bolje nego kod nas, ali nije ništa spektakularno. S druge strane bilo je super jer si imao slobodu i morao si u tih četiri, pet godina pronaći sebe i neki svoj rukopis. Završila sam Školu za primijenjenu umjetnost na Pećinama, tako da sam sve tehnike znala, jer ŠPUR je odlična škola da osobu nauči tehnike, pa mi s te strane nije trebalo ništa. Ali sam život tamo je zanimljiv zbog bijenala, ljudi… Upoznaš razne osobe, vidiš što drugi rade, u tom si nekom điru, i tako stvoriš nešto svoje. S time da sam se počela profesionalno baviti umjetnošću tek s 33 godine.
Koji je razlog tome?
– Pa znaš što, ja sam došla ovdje puna entuzijazma, otvorili smo udrugu i radili dvije godine, napravili smo super projekt mobilne art galerije na Korzu, ali smo konstantno nailazili na hrpu problema, uz to je bilo jako zamorno, zbog birokracije, zbog svega. Bili smo mladi, nismo znali kako sustav funkcionira. Podosta sam se razočarala pa sam odustala. I onda sam krenula raditi neki klasičan posao, biti normalna osoba (smijeh). I onda sam s 33 rekla, hajde da probam. Bila sam dovoljno starija i pametnija da skužim da to mogu kako ja hoću, da probam to furat na neki svoj način jer i svijet umjetnosti nije baš bajan. Kad se osoba krene baviti umjetnošću, taj poriv je uvijek nekako iznutra, ali ga ljudi obično ignoriraju, utišavaju. Svi ti govore kako ne možeš od toga živjeti, neka ovo bude hobi. Društvo ti na razne načine nameće da to nije nešto što trebaš raditi. Onda pokušavaš neko vrijeme sjediti na dvije stolice, ali sjediti na dvije stolice se ne može. Moraš se baciti, doslovno.
Misliš li da bi dio školovanja budućih generacija umjetnika trebalo obuhvaćati edukaciju oko birokracije, pisanja projekata i slično?
– Definitivno bi na Akademiji trebali imati cijeli kurs oko toga kako se pišu projekti, kako se radi birokracija, kako se postaje umjetnik i što to sve obuhvaća. Mi većinu vremena provodimo pišući projekte i radeći birokraciju. Umjetnost i stvaranje je puno manji dio od onoga što ljudi misle.
Radiš i izvan države. Obuhvaća li to rezidencije i slične programe?
– Vani sam imala rezidencije, izložbe. Super je što smo u EU, prije toga je bilo puno teže jer smo država koja ima stanovnika kao neki veći grad u Europi. Nemamo tržište niti mogućnosti, ne možeš konstantno iskakati iz paštete, to nema nikakvog smisla, a i lakše se probiti vani, nego iz Rijeke u Zagreb. Od kad smo u EU to je puno lakše, ima puno natječaja, ima svega. Pišem projekte, prošle godine skoro ništa nisam zbog privatnih situacija, ali da, moram početi nešto pisati. Sada sam završila tih deset godina tijekom kojih sam se bavila temom boli. Provlačila se kroz sve moje radove. To je završeno i sad ne znam što dalje. Izgubljena sam i pojma nemam što da radim i da li da ostanem u umjetnosti. Puno pitanja, malo odgovora.
To i je neki ciklus umjetnika.
– Na neki način to je i normalno, ne možeš konstantno imati ideje, ne možeš konstantno biti produktivna.
Hajmo malo o tvojem radu u proteklih deset godina. Zadnje što sam vidjela je bilo ‘Ne budi toliko emotivna’.
– “Ne budi toliko emotivna” je zadnji rad. Mislim, bilo je poslije još radova, ali to zovem moj prijelomni rad s kojim je taj ciklus završio.
I doslovno si prelomila mramornu ploču. Kako je cijeli ciklus krenuo?
– Krenuo je na rezidenciji u Grazu s jednim drugim radom naziva ‘Knjiga nevidljivih utjecaja’. Zanimalo me do koje mjere mi sami nosimo sve ono što ti netko govori kroz djetinjstvo. Koliko nismo svjesni da nosimo to i dalje u nama, koliko to utječe na nas. I onda sam na Facebooku postavila to pitanje, bez prevelikih očekivanja.
Koje pitanje si postavila?
– Pitanje je bilo: “Koju su vam rečenicu govorili u djetinjstvu, a da je ostavila traga na vama?” I to je pokrenulo lavinu. Zatim sam počela zapisivati te rečenice koje su mi kasnije ljudi slali, neki privatno – a neki javno. Uglavnom, tih rečenica se nakupilo jako puno i onda je nastala “Knjiga nevidljivih utjecaja”. Zatim sam se počela pitati koja je moja rečenica. I trebalo mi je dosta vremena da mi dođe, a da nije ono, nemoj sjediti na hladnome, nemoj biti na propuhu i tome slično. Trebalo mi je jako, jako dugo da skužim kod sebe koja je to rečenica bila, a bila je: “Zašto sam tako emotivna?” Počela sam razmišljati na koji način da se oslobodim toga, i tu je nastala ideja klesanja u kamenu.
Tvoja baza, kiparstvo.
– Da, jer je teško, dugotrajno, zamarajuće. Nosi neku poruku težine, uklesavanja tih rečenica u nas same. I onda ide čin razbijanja. Klešeš, radiš to osam sati i onda to ideš razbiti. Jer mi te rečenice dugo nosimo i teško ti to poslije pustiti jer postaje dio tebe, to postaješ na neki način i ti. I onda pozivam ljude da napišu svoje rečenice na tanjure i da ih isto tako razbiju.
Pigmalion efekt. Ono što ti govore, kako vjeruju u tebe, tako ćeš izrasti, recimo. Malo me podsjeća na rituale.
– Da je, tako je, a većina mojih radova je bazirana na ženama i na iskustvima žena, a onda valjda i na ritualima žena. Taj rad je bio rađen prvi put u Bruxellesu za Bozar, što je bilo za vrijeme korone. Mogli smo pustiti u publiku samo određen broj ljudi, a jako se brzo popunilo, nisam to očekivala.
Taj rad si viša puta izvela?
– Taj rad sam izvela u Bruxellesu, u Zagrebu dva puta, u Lipi jednom i 20. ožujka će biti u Drugom moru u sklopu moje izložbe “Knjiga nevidljivih utjecaja”.
U Lipi si imala još i rad “Linija”.
– To je bilo prije korone za austrijski projekt Inverting Battlefields s udrugom Kombinat, a tema je bila oko trauma rata i rata. Austrijanci su htjeli da radim nešto u Vukovaru, što sam odbila, jer raditi tako nešto s tako teškom temom, a da ne mogu provesti par godina tamo a i onda, to je meni bilo jednostavno ne – ne može. I onda sam im predložila Lipu. To je nešto s čime mogu raditi – to je tu. S time da Lipa ima meni tu jednu divnu energiju. To je jedino područje trauma gdje sam bila, koja je tu traumu čuva, ali ju je nadišlo. I osjeća se zajednica, čuva se spomen na sve što se desilo, ali bez te neke gorčine. Tamo sam radila dva projekta, oba su bila vezane za rat i bila su povezana. Jedan rad je bio “Linija”, a drugi je bio radionica s učenicima srednje Građevinsko tehničke škole Rijeka, smjer dizajn unutrašnje arhitekture. Imali su predavanje o aktivističkoj umjetnosti, a zatim su imali jedno pola sata za smisliti performans ili projekt. I super su napravili. Smislili su performans s kamenom koji su donosili i odnosili. Srednja škola. Svaka čast, postavili su loop razaranja i stvaranja.
Inače vodiš radionice. Nedavno si držala radionicu kućnih popravaka u MMSU.
– Da, ta radionica je jako popularna i to je nešto što sam morala uvijek raditi, neka uloga koju sam u obitelji dobila. I dalje se pitam je li to uloga koja mi je nametnuta ili je to uloga koja mi je prirodno došla, ne znam ti reći, vjerojatno i jedno i drugo. Ideja je krenula od izložbe “Productive Work – What is it supposed to be?” s Anamarijom Batistom u Beču, gdje smo dosta pričali o tome što znači produktivan rad. Meni su na pamet padali jedino popravci. To je nešto gdje odmah vidiš rezultat direktno i što svatko može naučiti, barem kada su neke manje stvari u pitanju. Zovem i ja majstore da se zna, pogotovo u zadnje vrijeme, ali to je nešto što se u Jugoslaviji i žene učilo.
Tako je, postojalo je i domaćinstvo u školama.
– Učile su se praktične stvari koje ti trebaju za život. U Zagrebu na radionici u Močvari, iznenadila sam se što je bilo više muškaraca, mlađih dečki, nego žena. Ne znaju zato što više nisu u kontaktu s tim. Jer je zanat ignoriran, što je užasno loše jer to je jedna od grana koja je potrebna i divna. Nije fakultet za sve, niti treba biti. Zanat je super, ja bih isto vjerojatno išla u zanat, da su cure onda išle u zanat.
Je li u planu neka takva radionica?
– Imat ću ciklus radionica u Špuru, ali ću ih malo drugačije koncipirati. Na način da shvate da i od svog života i stvari koje su njima “hobi” mogu napraviti umjetnost. Da umjetnost ne mora biti nešto što je izvan njihovog života i njihovog iskustva života. I sa Žmergom u Opatiji isto imam dogovorene radionice, to je nešto što svima treba.
Kako ti je živjeti u Rijeci?
– Znaš kako, dokle god putujem mi je dobro. Sad nisam bila već godinu dana nigdje, sad mi je sve već malo jao, ali dokle god često odlazim, Rijeka je super. Zato što je mali grad, sve stigneš, a što više starim, to imam manje potreba.
Čovjek počne cijenit mir.
– Da, cijeniš mir, cijeniš što imaš šumu, more, što možeš prošetati.
Rijeka zapravo ima dosta žena umjetnica. Postoji li neka suradnja među vama?
– Da, ima. “Nevidljive” su jedna od suradnji. Znamo se, podržavamo se, surađujemo kad možemo, kad ima prilike da surađujemo, surađujemo i volimo se.
Spomenimo još i samostalnu izložbu “Once upon a time” u galeriji Juraj Klović. I tamo propituješ teme društveno marginaliziranih.
– “Once upon a time” su slike. U jednom trenu sam htjela vidjeti znam li slikati pa sam otišla u slikarstvo i nastala je serija slika koje govore o marginalnim pozicijama u društvima. Dvije cure u narodnim nošnjama koje se ljube, lik u rozoj suknjici, i slika dečka, obješenog, koja za lice ima ogledalo kako bi se promatrač mogao vidjeti. Posljednja je situacija iz Italije, iz Rima, kada se dečko ubio jer su ga maltretirali što voli odjeću roza boje. Serija slika je bila vezana za marginalizaciju u društvu koja se dešava. Propitujem stav društva prema svijetu, prema marginaliziranim, prema ženama. Koliko smo mi u biti svjesni tih nekih dinamika koje su ustaljene, koje se smatraju normalnim, a u biti nisu.
Kao i rad “Bičevanje riječima”, za koji si rekla da ti je bio najteži za izvesti?
– Pa fizički taj rad boli (smijeh). Boli, ali mislim, i riječi bole. Te riječi bole konstantno. Ako netko nekog maltretira psihički to se ne uzima kao nešto tako strašno, a u biti je. Zašto moramo doći do toga da nešto fizički boli, kako bi priznali da to nije u redu? Dapače, psihičko zlostavljanje može biti još gore, jer je dugotrajnije, ili nevidljivo, i mijenja sve. Ovaj rad fizički boli, ali u svim mojim radovima, ja ne pokušavam nikad nikoga napast, nego se postavljam u ulogu onoga koji trpi. Smatram da napadom na nešto dobiješ kontraefekt. Ako se staviš u poziciju onoga koji trpi, time ćeš možda ljudima nešto i pokazati, poručiti, to će možda i prihvatiti. Na bilo koji napad odmah dolazi do zida, odmah dolazi do otpora, a meni je važno na koji način to prikazati, a da ne dođe do otpora, nego da se poruka pošalje. Nakon performansa na Korzu prišao mi je neki čiča, oko 60-70 godina i govori mi: “Super, super, skužio sam sve, to je za maltretirane žene! Odlično si to odglumila, ko Richard Gere u Officer and Gentlemen.” (smijeh). To mi je najdraža kritika. Ali čiča je skužio i to je važno, da poruka dođe.
Što tebi osobno znači biti suvremena umjetnica danas, tu i sada, i što te vuče dalje?
– Da si mi to pitanje postavila prije godinu dana, imala bih ti točan odgovor. Jer za mene je to značilo pomicanje granica, pokušavanje slanja poruke do ljudi koji nisu iz umjetničkog svijeta. To mi je važna stvar, da sve što radim pokušavam raditi tako da skoro svako to može razumjeti. Jer mislim da je umjetnost u dosta slučajeva nerazumljiva na prvu i često elitistička. Jako malo ljudi odlazi u muzeje, na izložbe, jer se ne smatraju kompetentnim, jer imaju neki strah od toga, a za mene je umjetnost nešto što treba biti za sve. Tako i moj način prenošenja toga mora biti prilagođen svima, da svatko to može interpretirati i razumjeti na neki način, jer poruka koju čovjek u tome vidi je ona koja njemu treba, a ne nužno ona koju sam si ja u tom trenutku zamislila. I kod mene je tako. Mislila sam da neke stvari radim zbog nečega, a onda sam nakon nekoliko godina shvatila da je bilo i nešto drugo. Kod mene se to mijenja, jer je to nešto što se i mora mijenjati. Nije i ne mora bi sve biti fiksno.
– Meni je uvijek bilo važno da umjetnost bude nešto što je svima blisko. I u čemu se svako može naći i okuražiti se da je radi, jer je dobro za dušu, tijelo, psihu. To je nešto što me guralo godinama, kao i slanje poruke oko nepravednosti u društvu i svih stvari koje su me mučile, a preko kojih smo kao društvo prelazili, jer kao fol nije važno. Sada vidimo koliko je važno jer smo granicu prešli i više nema nazad. Sad, s obzirom na to da smo granicu prešli, mislim da o tome više nemam što govoriti. I sad sam se našla u problemu. Mislim da je trenutačno razgovor oko svega kontraproduktivan jer smo došli do totalne polarizacije. Kada kažeš kažeš A, netko drugi će reći B i nema razgovora. I ovaj tip radova što sam radila do sada nije produktivan i trenutačno je bespotreban. Danas se sve shvaća agresivno i polarizacija je prevelika. Mislim da treba početi pričati o nekoj nadi, ljepoti, ljubavi, a meni je to na osobnoj razini jako teško. Sama sam sebe stjerala u kut iz kojeg ne znam izaći. Sada to moram u sebi naći, a nisam još tu. Tako da ne znam što da radim i ne znam što bi umjetnost trenutačno meni trebala biti, i ima li uopće smisla sada dalje raditi. Sigurno ima, jer ako izgubimo to, izgubili smo dušu. Ali pozicija u kojoj mislim da se nalazim sada mi je jako teška. Umjetnost treba nastaviti raditi, samo treba promijeniti način na koji se radi.
Zapravo se poklopio period kada si završila ciklus o boli, s periodom u kojem se današnje društvo i svijet nalazi.
– U kojem se svijet urušava ovakav kakav je, što nije ništa novo. Svijet se urušio milijun puta, sustavi su se urušavali. Ne vidim to kao neku veliku katastrofu, što se sustava tiče . Ali katastrofično je jer opet nevini ljudi umiru. Nažalost, dešavalo se, dešavat će se, a mi nikako da naučimo lekciju. Ciklusi. Moramo mijenjati načine na koji smo radili stvari do sada. Konstantno smo bombardirani vizualnim podražajima i informacijama, a ono što nam nedostaje je druženje i razmjenjivanje ideja i energije. I sad bi trebalo raditi više na tome. Ali na koji način? Sve je došlo do neke razine apsurda, a čudimo se kako ljudi ne vide. Mislim, jasno mi je kako ljudi ne vide. Apsolutno mi je jasna psihološka dinamika, jer ljudi su opterećeni, traže sigurnost, traže nekoga da ih spasi, da preuzme odgovornost i onda spas vide u diktaturama i diktatorima. Muko moja pređi na drugoga. A to ne funkcionira i pokazalo se da ne funkcionira, jer na kraju krajeva svi smo mi odgovorni za sve ovo što se dešava. Htjeli mi to priznati ili ne, svi smo pridonijeli tomu. I s lijeve i s desne strane. Al’ kod nas koliko zeznuto bilo, toliko je i OK jer mi ćemo preživjeti bez obzira što bude. Na zapadu su ljudi naviknuli da im sistem funkcionira i oslanjaju se na sistem. Mi se ne oslanjamo ni na što i ni na koga.
Na Art kampu Empeduja si pretprošlo ljeto imala rad “Hajmo probat zajedno”.
– Napravila sam lončarsko kolo za dvoje, gdje dvije osobe sjede nasuprot i moraju probati zajedno izraditi nešto. Smisao je da probamo zajedno nešto napraviti bez pričanja, taktilnom suradnjom, povezivanjem na nekoj drugoj razini. To je suradnja u kojoj moramo slušati jedan drugoga bez riječi, gdje moramo surađivati. Često ljudi pričaju istim jezikom i misle da se razumiju, a ne razumijemo se. Vrlo često niti ne slušamo druge ljude nego odmah stvaramo sliku i odgovaramo. Često dolazi do konflikta radi toga što se ljudi ne razumiju. Često su me znale zvati udruge koje nisu iz kulture, kad moraju surađivati s kulturom, na sastanke da im objasnim o čemu se radi, jer iako pričamo istim jezikom – ne pričamo istim jezikom. Nakon nekog vremena, kada se upoznamo i kada nam nije bed pitati i reći da ne razumijemo, onda nađemo zajednički jezik. Zbog toga je slušanje i komuniciranje kroz neverbalne geste važno, vježbamo prisutnost.
Riječi razumiješ, ali mogu svašta značiti.
– Da, svatko interpretira neku riječ na svoj način.
Ljubav, na primjer.
– A ljubav, tu ulazimo u sferu gdje mislim da ne razumijemo apsolutno ništa. To je neka riječ koja kad je vezana, pogotovo za romantičnu ljubav, svakome znači nešto drugo, a rijetko tko razumije da je to osobni unutarnji osjećaj i doživljaj, koji svako ima unutar sebe i nije vezan za onog drugog. Onaj drugi ga samo probudi jer nismo u stanju probuditi ga sami sa sobom.
Kada nakon raspada veze ostaneš sam i treba vremena da shvatiš kako još jedna veza neće ništa popraviti, već je bitno naći taj osjećaj u sebi.
– Ljubav prema bilo čemu, prema tome što smo se ustali ujutro iz kreveta.
Prema suncu, prema galebu na dimnjaku preko puta.
– Tako da. Ljubav je tema kojom se želim baviti, ali koja je toliko kompleksna, baš radi toga što je neizreciva.
Zapravo, mislim da je ljubav dobra stvar za završetak.
– Ljubav je super stvar za završetak, ali sama sa sobom to nisam završila (smijeh). Svi moji radovi su mi bili psihoterapija, svaki ima priču koja je na van i priču iznutra koja je… moja. Performansi koji su fizički bolni… kad radiš takve performanse moraš ući u određeno stanje gdje ne postoji ništa što se radi i u meditaciji. I kroz fizičku bol možeš ući u to stanje, a istraživala sam kako ući u to stanje, kako biti u boli a da te ne boli. Ta vrsta boli će te uvijek fizički povrijediti i moraš znati koliko ti tijelo može podnijeti da se ne ošteti. Imala sam rad na kojem sam si nešto zeznula, postala sam bahata/samouvjerena pa se nisam dobro pripremila. U Kortilu sam imala rad “Iluzija istine”, u kojem gledam slike koje se izmjenjuju jako brzo sa strob svijetlom. I dalje imam posljedice toga, i dalje ne mogu gledati u strob svjetla, što je problem na koncertima. To je bilo za projekt “Iconic Images, what do they mean?”. Svi radovi imaju tu meni dublju stranu vezanu za duhovnost. Uz umjetnost, osobno me i to tjera, to su mi dvije stvari koje me tjeraju u životu.
Šta ćeš danas raditi?
– Idem u onaj dućan kojega je otvorio Indijac na Fijumari. Čula sam da imaju super avokado i idem kupovati začine.
Istaknuta fotografija: Esel
#Ateljerizam #Nika Rukavina #performans #Rijeka #Umjetnost
