„Ako ne znaš što je bilo“ – pitaj Thompsona. Ako si u HDZ-u, nemaš se šta pitati je „zna se“. Ako si uvrnut pa si sklon filozofiji onda si nužno okrenut prema njenim izvorima u Grčkoj te slijediš onu „Upoznaj samoga sebe pa ćeš znati sav svijet i sve bogove“. Tada je tvoj slogan „Znam se“. I s njim možeš izaći na izbore kao samostalan kandidat i dobiti na njima jedan glas, svoj vlastiti. Ako želiš znati što se događa oko tebe, otvori oči i operi uši tišinom: stvarnost će ti se obratiti na materinjem jeziku. Ako imaš jako dobar sluh, čut ćeš tihi i tužni napjev trija „Luka, Luka i Luka“ iz onostranosti. Ako si pak samo ovozemaljskog sluha (kao što najvjerojatnije jesi) čut ćeš samo glasno zborsko pjevanje refrena „Lu-Ka Mo-drić“. A ako si gluh kao top, ipak ćeš morati čuti skandiranje Thompsonovih navijača sa nekog stadiona ili hipodroma; to je neupitno.
U pitanju je Thompsonov sluh. Čuje li on glasova trija „Luka, Luka i Luka“? Ako čuje, zašto se pravi da ih ne čuje? Tri ubijena mladića tog imena trebaju njegov glas i stas, da se preko njega obrate živim ljudima i da im – pjesmom mira, ljubavi i nenasilja – poruče da se okrenu od rata, mržnje i nasilja (naročito onog vršnjačkog). Thompson ima ogroman utjecaj na mlade Hrvate (iako je sam pod kolosalnim utjecajem svoga pok. dide) i oni bi ga po/slušali kada bi im isporučio jednu pjesmu tog tipa, pjesmu s jednostrukom konotacijom. Njome bi učinio veliku stvar za (mlade) Hrvate pa onda i za (pomlađenu) Hrvatsku, zar ne?! Talenta za to ima, logistiku ima, priliku ima ali izgleda da sluha (za suvremenost) nema. Mogao bi otpjevati tu pjesmu u duetu s Lukom Modrićem (dobro, ne cijelu jer Modrić sluha baš i nema tj. ima ga da otpjeva samo refren). To bi svakako izazvalo izuzetan emocionalni efekt u narodnim masama pa mu ne bi trebali svi oni specijalni vizualni efekti s nebesa. Gospi bi to bilo drago kao i njenom Sinu, a anđeli bi pjevali od radosti.
No, ni Bog otac ni Sin ni Majka božja ne mogu ništa učiniti bez Markova pristanka; oni ni na koga ne djeluju silom, osim silom Duha svetoga (ako Mu se čovjek otvori da ga primi). Dakle od-luka je na Thompsonu (i Modriću, ako bi on želio sudjelovati). Svjesni smo stanja nacije pa nikoga i ništa ne požurujemo; sačekajmo da se Svjetsko prvenstvo u nogometu završi pa da onda u miru vidimo hoćemo li na jesen čuti tu pjesmu posvećenu trojici ubijenih Luka.
Iskupljenje bez kupca
To bi bio pravi umjetnički čin, a Thompson bi evoluirao od U-mjetnika do umjetnika. A propos evolucije, aktualna znanstvena istraživanja pokazuju da ovovremeno čovječanstvo devoluira tj. ide unazad u duhu, sve do Zemlje kao ravne ploče. Mi Hrvati smo, jelte, na šahovskoj ploči tj. šahovnici pa ne moramo slijediti svijet baš u svemu, naročito ne u devoluciji. Možemo, za promjenu, na njoj povući i neko pametan potez. Oscar, glavni lik filma „Pjeesnik“ kolumbijskog redatelja Simon Mesa Sotoa (2025.), povlači samo glupe poteze u svome životu, a tako i izgleda (glupavo, trapavo, jadno). Najomiljeniji potezi su mu oni koji mu dovode čaše alkohola do ustiju, a nakon njih potezi pijanim jezikom kojim izgovara patetične gluposti. On se, naime, smatra pjesnikom-nesretnikom i to beskompromisnim. Što znači da je nezaposlen, da od stare majke žica pare za piće, da je rastavljen i da nije u dobrim odnosima sa svojom kćerkom. Ukratko, lik je skroz sjeban, gubitnik par excelence, pun mana i slabosti kao šipak pun koštica, fizički i metafizički odbojan.
Thompson je prema njemu svemirski brod iz “Star Treka”. Oscar pak izgleda kao komandant flotile iz „Star dreka“. Početak mu je bio zvjezdan: kao mladić je dobio državnu nagradu za prvu zbirku poezije i bio je, što bi se kod nas reklo, „dečko koji obećava“. U međuvremenu je, pijan i rastavljen, dospio u srednje godine, a majci mu se bliže posljednji dani. Naravno, on nema snage da se ubije nego je ima tek toliko da na samoubojstvo pomisli pa i kažž poneku neuvjerljivu riječ na tu temu, koju nitko iz njegove familije (majka, sestra, šogor) ne shvaća ozbiljno. Kada konačno popusti pritiscima iz dobronamjerne okoline i zaposli se kao profa u srednjoj školi (naravno, preko veze), otkriva u jednoj (siromašnoj) učenici istinski pjesnički dar i u pomaganju njoj da se na jednom pjesničkom natjecanju afirmira vidi svoj popravni životni ispit: ona je istih godina kao i njegova kći a i ona je bez oca (koji je napustio njenu majku još kad je bila mala). Dakle, Oscar se želi iskupiti kao mentor i dobročinitelj.
No, međutim, it’s too late, hombre! A i neka su nova vremena: njegovu štićenicu najviše zanima lakiranje noktiju i ne sanja o pjesničkoj karijeri već o prozaičnom obiteljskom životu u relativnom obilju, u kojem će joj zapisivanje onoga što vidi i osjeća biti hobi. Finalna pjesnička večer, na kojoj ona trijumfira (što i nije bilo osobito teško obzirom na osrednjost i banalnost stihova ostalih kandidata), završava fijaskom: ona se opije slavljeničkim šampanjcem kao guda (a i veće je kilaže), Oscar je na leđima prti kući i ostavlja je ispred vrata. Ukratko, stvari popločane dobrim namjerama završe pakleno po njega pa biva ne dobiva samo otkaz u školi nego biva, ni kriv ni dužan, optužen za seksualno zlostavljanje, a i majka mu umire. No, ipak ima Boga pa na koncu i obitelj te učenice shvati i prihvati (uz malu pomoć novčanog iznosa za pretrpljene duševne boli) da je Oscar lik koji ne može nikomu osim sebi nanijeti neko zlo.
Sosa prenatrpava film krupnim planovima Oscarovog lica (kojeg nije, onako poluotvorenih usta, lako gledati), prilično šlampavo ih spaja a i ne pazi baš na filmsko vrijeme pa mu film traje duže nego što bi trebao, baš kao i Oscarovi pijani monolozi. No, pri tomu ipak ostaje gledljiv i simpatičan, ironičan i kritičan prema kolumbijskom stanju nacije (socijalne nejednakosti, maloljetničko roditeljstvo kao posljedica činjenice da siromašnima preostaje samo seks kao jedina zabava itd.itsl.), a najkritičnije je prema kultu umjetnosti kao pokrivala za sve klasne i rasne gnojne rane: zato i svome antipatičnome anti-junaku i daje ime po najprestižnijoj filmskoj nagradi. Dakle, ovo je po svemu južnoamerički film kao što je Bergoglio bio južnoamerički Papa, a i Messi je s istog kontinenta i kao takav je mesija masama kojima je nogomet religijski opijum. I tu bi se mogla napipati neka dodirna točka s našim stanjem stvari kako u religiji tako i u nogometu.
Uši na glavi
„Pjesnik“ je eksplicitan u svome ruganju i u poruci: bitno je biti dobar čovjek a ne veliki umjetnik. To je jasno i Oscarovoj kćeri i njegovoj učenici. I to je njihova lekcija Oscaru i njemu sličnima. Film je lani bio prikazan u Cannesu, u sklopu programa „Izvjestan pogled“ i dobio je nagradu žirija, a Sosin kratkometražni diplomski rad „Leidi“ je 2014. čak dobio Zlatnu palmu. Ima nešto u toj Južnoj Americi, a to nije samo magični realizam a la Marques (kojega naš pijani pjesnik oštro kritizira) nego i naturalni realizam kojeg ovaj film uvjerljivo demonstrira. Da bismo mi do njega pristigli trebali bismo dojahati od Krleže do Kamova ali, jbg, mi se držimo gospode (Glembajevih) kao pijanci bandere, a drugove (anarhiste) izbjegavamo kao vrag tamjan. Sve je Thomsponu, hoćemo li korak naprijed (pjesma o Lukama) ili dva nazad (via Čavoglave).
Redateljski prvijenac Kriste Stewart „Kronologija vode“ također je lani prikazan u „Izvjesnom pogledu“ u Cannesu i na sebe je privukao veliku pažnju na svim festivalima kao i laskave ocjene kritike. Film je adaptacija autobiografije Lidije Yuknavitch „Fluidna mehanika“, objavljene 2014. u Francuskoj. Knjiga je izazvala senzaciju jer se autorica (bivša plivačka olimpijska nada Amerike) nije libila otvoreno progovoriti o onome o čemu ogromna većina šuti: o seksualnom zlostavljanju u obitelji. I to od strane vlastitoga oca, koji joj je u krevet počeo ulaziti još kad je bila djevojčica. Njen otac je također bio umjetnik (nakon što je bio sportaš), a i njena životna putanja je išla istim redoslijedom: najprije velika plivačica u bazenu a potom u moru riječi. Kada je njime zaplivala došla je do svoga glasa tj. slobode kojim je ispričala svoju potresnu životnu priču, naravno, ne linearno nego fragmentarno (kako je jedino i mogla budući već tako rano tako iznutra razbijena). Redateljica slijedi njen stil i ostavlja gledatelju da aktivnim naporom poveže sve filmske fragmente u narativnu cjelinu, što ponekad frustrira ali i potiče na daljnje naprezanje pažnje. Isplati se plivanje kroz te filmske valove i intervale; istina koju trebamo otkriti je mučna ali i poučna. I oslobađajuća. Lidija će se na kraju (u drugom braku) realizirati i kao majka (nakon što je u prvom braku rodila mrtvorođenu kći) i roditi sina. A njen muž će pozvati njenog oca (već senilnog) da živi s njima u istoj kući.
Traume je porodila umjetnost, a ona je izliječila ranjene duše. Sport to ne može. Pa ne mogu ni vatreni izliječiti povijesne traume. Nego samo vodeni. To jest umjetnici. S malim „u“. S ušima na glavi a ne na slovu.
Istaknuta fotografija: Kronologija vode
#Kronologija vode #Split Connection
