Na lijevoj obali Drave, kod Barutane, Osijek je u nedjelju pokazao kako može izgledati zajednica kada azil za napuštene pse ne gura na rub grada, nego ga prima u svoje središte.
Manifestacija se zove Povratak otpisanih, a osječki Azil za pse Udruge Pobjede toga je dana još jednom pokazao zašto ga mnogi s razlogom zovu najsretnijim azilom u Hrvatskoj. Ne zato što ondje nema problema. Ima ih, naravno. Trenutačno se ondje brinu o velikom broju pasa, njih čak 185 čeka svoje ljude, udomljavanja su stalna borba, novi četveronožni štićenici ne prestaju pristizati. Ali ono što se u Osijeku moglo vidjeti i osjetiti jest nešto drugo: način na koji se problem ne skriva, nego pretvara u susret. A Povratak otpisanih bio je gotovo savršeno organizirana rođendanska proslava.
Društvo Naša djeca pripremilo je kutak za najmlađe, mogli su se klinci zabavljati sami, mogli su i s psima, bilo je važno samo da su u radosti i pokretu. Odrasli su pronalazili mjesta u hladu, odmarali, razgovarali, jeli ono što su pripremili domaćini, pijuckali, pratili pse koji su se slobodno kretali prostorom. Bilo je ondje pasa na povodcima, pasa koji su trčkarali uokolo, pasa koji su tražili zabavu, pažnju, dodir, pogled. Sve je djelovalo mirno, jednostavno i prirodno. Pravi zen. I za ljude i za pse.
Naravno da je iza takve jednostavnosti velik posao. Onih koji vode osječki azil. A u Udruzi Pobjede nisu čudotvorci. Ne mogu izbrisati činjenicu da napuštenih pasa ima previše, da udomljavanje traži strpljenje, da svakodnevna briga o azilu znači neprestani rad, umor, veterinarske troškove, hranu, vodu, čišćenje, organizaciju, dežurstva i bezbroj malih poslova koje javnost rijetko vidi. Ali u Osijeku se vidi nešto dragocjeno: kreativnost kojom se zajednica približava azilu, a da se pritom ne govori samo o problemima, bolestima, uvjetima i neudomljavanju.
Povratak otpisanih bio je prava rođendanska fešta. Fešta dobrih ljudi, sretnih pasa i onih koji to tek trebaju postati.
Meni je ovaj susret imao i sasvim osobnu dimenziju. U Osijek sam došao s Dadom i Megi. Dado je bio stanovnik osječkog azila, svi ljudi iz Udruge Pobjede znaju ga i sjećaju ga se kao – Petra. Mi smo mu promijenili ime, ali nismo promijenili njegovu priču. Ona je ostala ondje, među ljudima koji su ga spasili.
Ivana Crnoja, predsjednica Udruge Pobjede, dočekala nas je srdačno i toplo, a posebno je emotivan bio trenutak kada je prepoznala Dadu, odnosno Petra. Još snažniji bio je susret s čovjekom po kojemu je Dado nekada nosio ime. Petar ga nije pronašao na uobičajen način. Dado nije kao štene došao u azil. Imao je već oko godinu dana kada je podletio pod Petrov automobil. Bio je teško ozlijeđen. Petar ga je odmah odveo veterinaru, a ondje su, uz posljedice nesreće, otkrili i da ima teško bolesnu jetru. Paradoksalno, udarac koji mu je nanio bol spasio mu je život.
Da se ta nesreća nije dogodila, Dado možda ne bi preživio. Ovako je došao do veterinara, do azila, do ljudi koji su ga prihvatili, liječili i brinuli se o njemu. I na kraju – do nas.
Zato njegov dolazak u Osijek nije bio samo izlet. Bio je povratak. Povratak otpisanog. Ali ne povratak psa koji se vraća ondje gdje pripada, nego psa koji dolazi zahvaliti onima koji su mu omogućili da pronađe svoj dom.
Dado je na lijevoj obali Drave bio miran, zadovoljan, prijateljski raspoložen. Primao je ljude, njuškao, promatrao, sudjelovao u svijetu iz kojega je jednom krenuo prema novom životu. Uz njega se ponosno šepurila Megi, naša druga putnica, slavonskobrodska kujica čiji rodni grad za nju nije bio sretno mjesto. Došla nam je kao štene koje su maltretirali na ulici.
Na putu prema Osijeku, dok smo prolazili pokraj Slavonskog Broda, Megi se propela, prednjim šapama naslonila na prozor i gledala prema gradu. Možda je to bila slučajnost, možda najobičnija pseća znatiželja, ali meni je djelovalo kao da je Megi odvrtila svoj film u glavi i odlučila im poručiti: evo me, šupci, tu sam, preživjela sam, imam svoje ljude. Nebitni ste.
Ima nešto duboko pravedno u tim povratcima. U tome da se oni koje je netko jednom odbacio vrate uspravno podignute glave. Sigurni. Voljeni.
Dado se u priču Povratka otpisanih uklapa gotovo savršeno. Nije se vratio u Osijek zato da ondje ostane. Došao je posjetiti ljude koji su mu spasili život i omogućili susret s nama. Donio im je, simbolično i konkretno, dar: četiri vreće hrane za one koji još čekaju svoju priliku. I onda se vratio svom domu. Jer Dado danas ima dom.
Mnogi njegovi prijatelji još uvijek nisu te sreće.
Zato je osječka priča važna i izvan Osijeka. Ona pokazuje što azil može biti kada iza njega stoje volonteri, udruga, građani i grad. Manifestaciju je obišao i osječki gradonačelnik Ivan Radić, istaknuvši da je Grad Osijek od 2021. godine do danas u azil uložio gotovo milijun eura. To nije samo podatak o novcu. To je podatak o odnosu prema živim bićima, prema javnom prostoru, prema zajednici.
I tu bi se osječka priča mogla povezati s Rijekom.
Riječki azil ovih je mjeseci dospio u fokus javnosti nakon užasa na Učki, nakon spašavanja pasa iz kuće strave i nakon vala pomoći koji je pokazao da ljudi itekako žele pomoći kada vide patnju. Ali taj val ne smije biti kraj. Ne smije sve stati na emociji jednoga trenutka, na donacijama, objavama, zgražanju i dobroj volji građana.
Sada mora početi drugi dio posla.
Jer ako azil nema riješena osnovna pitanja, voda, struja, pristupni put i uvjeti dostojni životinja i ljudi koji o njima brinu to zasigurno jesu, onda to više nije samo problem azila. To je problem zajednice. To je pitanje grada. I pitanje prioriteta.
Osijek je pokazao da azil ne mora biti mjesto tuge iza ograde. Može biti mjesto susreta. Mjesto udomljavanja. Mjesto volontiranja. Mjesto na koje dolaze obitelji, djeca, bivši štićenici, njihovi ljudi i oni koji će to tek postati. Mjesto na kojemu se skuplja pomoć, ali i širi svijest. Mjesto na kojemu se ne prodaje patnja, nego gradi povjerenje. Bilo bi lijepo da jednoga dana i Rijeka može slaviti rođendan svog azila na takav način.
Ne kao sanaciju posljedica, ne kao hitnu reakciju nakon užasa. Nego kao slavlje zajednice koja je shvatila da briga o napuštenim životinjama nije sentimentalni dodatak civilizaciji, nego njezina mjera.
Dado se iz Osijeka vratio kući.
A mi bismo iz Osijeka, možda, mogli ponijeti lekciju. Ne samo o tome kako se spašava pas, već i o tome kako oko spašenog psa izgraditi bolji grad.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
