Zamislio sam ovaj intervju kao svojevrstan nastavak intervjua u Tportalu i reakciju na tvoju novu knjigu Književna republika Jugoslavija. Takav će izbor neminovno za sobom ostaviti prazna mjesta jer nije poput onog okretaja zavrtnja (tj. diskurza ili govora) kod Henryja Jamesa pa da takoreći jest u pokretu. Naime kretanje je toga zavrtnja ograničeno – ili silazno ili uzlazno. Postoji, naime i naravno, kretanje govora koje je vodoravno pa stoga i vodi ili može voditi prema naprijed. Književna republika Jugoslavija može se smatrati nadogradnjom tvoje prethodne knjige Postjugoslavenska književnost? koja je pobudila cijeli spektar reakcija kod književne kritike.
Aleksandar Mijatović također spominje Svetozara Petrovića, brata jednog od lidera Praxisisove škole filozofije, u kontekstu njegove Prirode kritike. U toj knjizi Petrović raspravlja o specifičnostima ovdašnjih nacionalnih književnosti te o stajalištu sadašnjosti i prošlosti u povijesti književnosti. Ovo su relevantna pitanja i izvan teme kojom se dominantno baviš. Pratiteljima ArtKvarta približi zašto je to tako.
Petrović mi je, uz Pierrea Bourdieua i Pascale Casanova, bio ključni oslonac u pokušaju da teorijski utemeljim i historiografski opišem to što sam nazvao Književnom republikom Jugoslavijom. Njegovi tekstovi iz šezdesetih, kada se zadnji put vodila ozbiljna rasprava o tome postoji li zajednička jugoslavenska književnost ili postoje samo književnosti različitih nacija u Jugoslaviji, nenadmašni su. Kada pogledate rasprave o svjetskoj ili transnacionalnoj književnosti, koje su postale velikom globalnom teorijskom modom na prelazu iz 20. u 21. vijek, vidite da je on 40 godina ranije anticipirao ne samo brojne probleme, nego i njihova rješenja. Anticipirao je, recimo, i estetiku recepcije Hansa Roberta Jaussa, jedan od pravaca bez kojih je novija teorija književnosti nezamisliva. Ukratko, Petrović se bori protiv pozitivizma u književnosti, protiv vulgarne ideje nacionalnih književnosti, a u širem smislu i protiv nacionalizma i šovinizma. Njegovo „stanovište sadašnjosti“ je formula koja nas podsjeća da je svaka historija književnosti, svaka pripovijest koju pričamo o prošlosti određena našom vlastitom suvremenom pozicijom. Netko će govoriti o nacionalnim književnosti, netko će govoriti o zajedničkoj jugoslavenskoj književnosti, kaže Petrović, a to u krajnjoj liniji ovisi o tome kako taj netko odgovara na ključna ideološka i politička pitanja svog vremena. Pritom nije riječ o tome da svatko sasvim neobavezno gradi svoju viziju povijesti književnosti, nego o tome da su naše perspektive društveno uvjetovane. Također, to mi je važno napomenuti, nije riječ o tome da se te različite pripovijesti raspršuju u nekakvoj relativizaciji, nego je riječ o sukobu vizija, o tome da na konkretnom materijalu razrađenom metodologijom pokažete kako se iz vaše vizije književni tekstovi i fenomeni književnog života otvaraju na nov, bogatiji, uvjerljiviji način. Petrovićevski pluralitet perspektiva neobično mi je važan, a jasno je da se takav pristup može primijeniti i šire.
Možda je jedan fenomen s prostora ove književne republike ostao nezapažen. Sa zanimanjem čitam što piše Tomislav Brlek. Ne samo njegove knjige nego i novinske tekstove. Slučajno sam naišao na njegov tekst o Juliji Kristevoj u beogradskom tjedniku Vreme i uočio da je tekst takoreći srbiziran. Ne u smislu razlike koju se u govorenom jeziku obično naziva razlikom između ije i je, dakle u pravopisu. Taj zahvat ide do leksičke razine, do razine upotrebe rječnika. Na primjer “… neki najmanji zajednički imenitelj onda je to pre svega dijalektička priroda našeg odnosa sa jezikom …”, ili “Sledstveno tome, ne samo da preči svaki revolt …”. Ovo vrijedi također za tekst o romanu Eumenide Johnatana Littella. Tvoj komentar?
A pazi ovo: kada na svom smartfonu otvorim portal Novosti, tjednika u kojem radim, Google mi automatski nudi opciju da prevede sadržaj sa srpskog na hrvatski. Iako mi u Novostima pišemo i srpskim i hrvatskim, a zapravo jednim te istim jezikom. Prije nepunih 30 godina, kada je u zagrebačkoj Kinoteci zaigrao prvi srpski film nakon rata, „Rane“, išli smo tamo da se smijemo titlovima na hrvatskom, danas je to sve više normalizirano. Kako smo došli do toga? Hajde da ti umjesto komentara ispričam priču. Prije nešto dulje od 10 godina na Trećem programu Hrvatskog radija radio sam emisiju „Pojmovnik postjugoslavenske književnosti“ u kojoj smo emitirali tekstove suradnica i suradnika iz cijele bivše države. Tekstove napisane na ekavici, naravno, nismo kroatizirali. Umjesto toga, urednica i ja smo provjerili kome od HRT-ovih spikerica i spikera odgovara da čita ekavicu, a kome bi to iz bilo kojeg razloga smetalo, i onda smo angažirali one prve. To je tako išlo bez ikakvih problema skoro tri godine, ali onda je krenuo uspon Tomislava Karamarka i žestoko skretanje udesno ne samo HDZ-a, nego i kompletne javne scene. Najednom, dok smo snimali neki od tekstova suradnika iz Beograda, HRT-ov snimatelj, to jest ton-majstor, dakle netko čiji je posao strogo tehnički, pobunio se protiv toga što se na hrvatskom mediju govori srpski, napao me i nazvao šefa spikerske službe da se potuži. Ponavljajući cijelo vrijeme, da stvar bude smješnija, kako on nije nikakav nacionalist. Naravno, srpski kao jezik nacionalne manjine nije zabranjen na HRT-u, što ovaj nesretnik nije znao, ali politika je ionako ubrzo ugasila kompletan „Pojmovnik“, a HRT uklonio arhivu emisija sa svoga portala. Međutim, shvaćate što hoću reći: da biste proveli jezičnu purifikaciju i cenzuru, treba vam neki Karamarko na vlasti, ali vam treba i nekakav anonimni ton-majstor koji će u pravom trenutku prepoznati svoju veliku misiju zaštite nacionalne kulture. Pretpostavljam da se nešto slično događa i s Brlekovim tekstovima, doduše čudno je što se to događa u tjedniku kao što je „Vreme“, ali to opet pokazuje koliko je duboko ideja jezičnog razgraničenja prodrla. Na kraju krajeva, ako može Google, zašto ne bi moglo „Vreme“?
Nakon ova dva uvodna pitanja možemo se sada usredotočiti na knjigu. U njoj su važnu ulogu među piscima i spisateljicama dobili David Albahari, Dubravka Ugrešić i Miljenko Jergović, a među proučavateljima različitih profila Pierre Bourdieu i Pascale Casanova, a od domaćih istaknut je prethodno spomenuti Svetozar Petrović. Stječe se dojam da ti stanovnici književne republike zadržavaju svoje individualne identitete. Primjerice: dok Daša Drndić ustrajava na takoreći punom identitetu deportiranih u konclogore i tome da se iza svakog njihovog imena nalazi posebna životna priča, David Albahari stavlja naglasak na dezidentifikaciju. Imena Gec i Majer ništa ne otkrivaju o svojim nositeljima.
Da, da, naravno, ideja da određene autorice i autori, pa onda i izdavači, kritičari i tako dalje, pripadaju zajedničkoj književnoj republici koja se gradi na jugoslavenskim temeljima nipošto ne znači da oni ne mogu biti poetički, pa i politički ili ideološki međusobno uvelike različiti. Razlika između toga kako pisanju o holokaustu pristupaju Drndić i Albahari, koju spominješ, jedan je od primjera. Meni je njegov prosede, uzgred, zanimljiviji i upečatljiviji. U knjizi pišem i o razlici između toga kako svoje jugoslavensko iskustvo na svjetsko književno tržište plasira, recimo, Slavenka Drakulić, koja ga naprosto egzotizira po mjeri zapadnjačke perspektive i igra po zapadnim pravilima, i toga kako je sličnu stvar radila Dubravka Ugrešić, koja je bila mnogo nijansiranija, refleksivnija i autoironičnija. Tu su i razlike između pisaca koji su nekom trenutku povjerovali u tržišnu formulu književnosti i onih koji su spram tržišta bili kritični i skeptični, i tako dalje. Burdijeovska logika polja je neumoljiva: ako imate književno polje, onda imate konkurenciju, sukobe, opozicije, međusobne obračune. To je ta osnovna ideja da u pozadini visokih kulturnih vrijednosti i proklamiranih univerzalnih ideala zapravo „rade“ odnosi moći, koja mi je vrlo bliska. Postjugoslavensko književno polje, što bi otprilike bio drugi naziv za Književnu republiku Jugoslaviju, konstituira se primarno u opoziciji spram nacionalnih književnih polja i njihovih nacionalističkih izvedbi, ali nakon toga je prepušteno vlastitim unutarnjim sukobima.
U tvojoj prethodnoj knjizi Postjugoslavenska književnost? Vjerojatno je mnogim čitateljima iznenađenje bilo ime Aljoše Antunca. Možeš li pratitelje ArtKvarta uputiti u njegov marginalan položaj unutar suvremene hrvatske književnosti? Ujedno i preporučiti što čitati od njegovih knjiga.
Opus Aljoše Antunca, koji je umro prije sada već skoro decenije i po, nije opsežan, ali meni se činilo da razotkriva hipokriziju domaće tzv. stvarnosne književnosti, koju se tada još proglašavalo dominantnom poetikom i formulom za preporod književnog života. Sve ono za što se takozvana stvarnosna književnost izdavala – iskustvo društvene margine, rubni glasovi, psovka, alkohol i droga, jezik ulice, urbana ikonografija i tako dalje – Antunčevo je pisanje donosilo u daleko većoj mjeri, ali za njega nije bilo mjesta ne samo u našem mainstreamu, što god to bilo, nego skoro nigdje na književnoj sceni. Naravno da nije pomoglo to što je Antunac bio konfliktan lik, često na rubu ekscesa, pa i fizičkog, tako da ga je većina ljudi sa scene izbjegavala, što je razumljivo. Svejedno, ostaju njegovi tekstovi. Koga to zanima, preporučujem da krene od romana „Poslije zabave“ i, ako ga ta sumanuta, izglobljena Antunčeva rečenica povuče, pročita zatim „Neku vrstu ljubavi“, a za kraj ostavi „Tamo gore, iznad, tamo su šine“, koji je po mom sudu ipak nešto slabiji.
Ako ne griješim, u Književnoj republici puno se pažnje posvećuje autoricama poput D. Ugrešić i S. Drakulić. Obje su su prvenstveno prozaistice. Kako to da među njima nema mjesta za npr. Gordanu Benić, Andrijanu Škuncu ili Anku Žagar? Govori se u knjizi o esejima (A. Debeljak, D. Kiš, P. Matvejević), dramatičarima muškim i ženskim (B. Srbljanović, G. Stefanovski, S. Šnajder), ali kao da poezija ne nalazi svoje mjesto u njoj. Kako to?
Uh, knjiga poput ove valjda neminovno povlači pitanja zašto nekog ima tu, a nekoga ne, pa samo želim podcrtati: nisam napisao nikakvu antologiju, panoramu, pregled, izbor, nego sam pokušao razviti specifičnu logiku čitanja s idejom da se ona kasnije može primijeniti i na brojne autorice i autore koji tu nisu spomenuti. Ovo što me ti pitaš, naravno, nešto je drugo, tiče se zaobilaženja, odnosno marginalnog tretmana čitavog jednog književnog roda i drago mi je što si to istaknuo. Ako bih se pokušao pravdati, rekao bih da je dio razloga u tome što je poezija, za razliku od recimo romana, u postjugoslavenskom periodu pala u drugi plan. Ali ako ću biti sasvim iskren, naprosto sam mnogo sigurniji kada se analitički bavim prozom ili socijalnim kontekstom književnosti nego kada pišem o poeziji. Bojim se da tu nekakve moje kompetencije i kapaciteti neće biti dovoljni za suvisliju analizu teksta. Što ne znači da u Književnoj republici Jugoslaviji nema mjesta za Marka Pogačara, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića ili Branka Čegeca, čije pjesništvo spominjem, pa makar usputno, kao što ne znači ni da ne bi bilo mjesta za one koje nisam spomenuo poput Velibora Čolića, Dragane Mladenović, Mile Stojića, Marka Tomaša, Olje Savičević Ivančević, Marka Vešovića i tako dalje, i tako dalje. Dovoljno je, uostalom, pogledati produkciju pjesničkih antologija, samo u posljednjih godinu-dvije dobili smo antologiju regionalne queer poezije „Rušenje četiri zida“, antologiju „Queer Balkan“, „Antologiju hrvatske i srpske slem poezije“… Dovoljno dokaza da i pjesnička scena ima svoju regionalnu dimenziju, ako su dokazi nekome potrebni.
Koje su ti od tzv. negativnih kritika povodom prethodne knjige bile najdragocjenije kod pisanja ove knjige i na koji način? Postavljam ovo pitanje jer među onim dobronamjernim bilo je i onih koje su obavljale žalosnu ulogu potrošačkog vodiča. Kao da su ih, takoreći, pisali nogometni navijači, puni ostrašćenih manira, a ne hladni i objektivni promatrači književnog života.
Kada sam, kao nadobudni student prve godine filozofije, došao profesoru Gvozdenu Flegi s idejom da napišem seminarski rad o postmodernističkoj umjetnosti, on mi je, s karakterističnom ironijom, rekao: kolega, a da možda ipak prvo apsolvirate modernizam? Tako nekako i s mojom prvom knjigom. Najproduktivnija mi je bila kritika koju sam čuo s nekoliko strana, a glasila je, otprilike: kako možemo govoriti o postjugoslavenskoj književnosti, ako smo davno raskrstili sa zamisli da postoji jugoslavenska književnost? To me potaklo da se vratim nekadašnjim raspravama o jugoslavenskoj književnosti, prvenstveno Petroviću, s kojim smo počeli ovaj razgovor, ali i Sveti Lukiću, Antunu Barcu, Pavlu Popoviću, usputno i Ivanu Slamnigu, Gaji Pelešu … Jedna od divnih strana humanistike je ta što ne postoje ideje s kojima smo nepovratno raskrstili. Čak i nakon nestanka Jugoslavije možemo se vratiti tekstovima koji su zagovarali jugoslavensku književnost i iz njih nešto naučiti. Štoviše, mislim da nas ti tekstovi mogu naučiti mnogo o našem književnom prezentu.
Zamolit ću te da za kraj izdvojiš dva ili tri imena i dvije ili tri knjige koje preporučuješ za čitanje. Tradicionalna je uloga književne kritike, naime, vrednovanje pojedinačnih djela.
Na vrhu mog postjugoslavenskog književnog kanona je David Albahari, ali hajde, on nije nepoznat. Pošto ovaj portal, pretpostavljam, ipak prvenstveno čita hrvatska publika, evo nekoliko imena iz susjedstva koja su vam mogla promaći: Dragana Mladenović i njena poezija, romani Milenka Bodirogića „Po šumama i gorama“ i „Pesak pjeskare“, proza Barbi Marković koja je, nakon „Izlaženja“ i „Superherojki“ „propisala“ i na njemačkom, njena zbirka kratkih proza „Mini Horror“ je sjajan pandan, recimo, „Poštovanim kukcima i drugim jezivim pričama“ Maše Kolanović. Eto, neka to bude to, da ne pretjerujemo. Hrvatska kulturna politika se ozbiljno trudi da ova imena i tekstovi ne dođu do vas, nastojte je sabotirati.
Istaknuta fotografija: Vedrana Bibić
#Boris Postnikov #Ivan Molek #postjugoslavenska književnost #razgovor #svjetska književnost
