Autorice teksta: Sara Šargač i Sara Šergo
Ovog četvrtka, 28. svibnja u 19:00 sati u velikoj dvorani Galerije Filodrammatica na Korzu u Rijeci otvara se nova instalacija Ivana Marušića Klifa, jednog od najistaknutijih hrvatskih medijskih i eksperimentalnih umjetnika. Riječ je o više-kanalnoj video instalaciji od 48 crno-bijelih CRT ekrana koji zajedno funkcioniraju kao jedan živući, improvizacijski instrument.
Uoči otvorenja razgovarali smo s Klifom o procesu koji stoji iza ovog rada, o tome kako je slučajna donacija starih videoportafona pokrenula cijeli projekt, zašto ga privlači nesavršenost i greška kao stvaralačko načelo, što mu znači improvizacija kada stoji pred sustavom koji se može svirati poput instrumenta te što mu zastarjela, gotovo zaboravljena tehnologija danas još uvijek ima za reći.
Ovo je bio vaš prvi susret s ovom specifičnom vrstom CRT ekrana. Koja je bila vaša motivacija za korištenje tih uređaja i što vas je privuklo da u njihovim nesavršenostima prepoznate umjetničku vrijednost?
CRT je engleski akronim za katodne cijevi. Dakle, riječ je o debelim starinskim televizorima različitih veličina koje sam koristio u svojem radu i već sam se možda malo zamorio od toga. I onda sam dobio donaciju od dvije ogromne vreće portafona, onih starinskih videoportafona iz zgrada s malim crno-bijelim ekranima, koji imaju jednu specifičnu plosnatu katodnu cijev. Kad sam se malo zagledao u taj uređaj, shvatio sam da se, za razliku od normalnog televizora gdje katodna cijev ima iza visoki napon i time je opasna za vaditi, ova druga, kad se izvadi van, zapravo pretvara u prekrasan komad stakla, gotovo poput skulpture. I onda je moj kolega Branimir Štivić, koji živi u Rijeci, napravio i ispisao 3D dizajn novih kućišta. Iz tog kućišta vire ekrani. Zanimljivo je da se slika vidi i sa zadnje strane, ne samo s prednje. Ti ekrani su fascinantni kao objekti jer funkcioniraju potpuno drukčije u galeriji nego standardni monitori.
Zapravo, ti su ekrani dosta niske kvalitete na kojima je slika malo drugačija, krivudava, s brojnim smetnjama. Na svu sreću, ja obično prigrlim sve te greške pa mi to ne smeta.
Ovdje se konkretno u galeriji suočavam po prvi put s tim novim instrumentima jer je ovo prvi postav tog novog rada. Uvijek je prisutan izazov, strah, ugodna i neugodna situacija, jer se iznenadiš kad vidiš nešto što si pretpostavljao da zapravo ne radi onako kako si zamislio.
Izjavili ste da vas privlači nesigurnost, pogreška, prilagodba i učenje kao neodvojivi element umjetničkog procesa. U kojem ste smislu to mislili? Je li pogreška za vas estetska kategorija ili nešto dublje, možda način na koji materijal misli?
Da, privlači me, iako nisam siguran na koji način me točno privlači, to je jednostavno kod mene tako. Sklon sam improvizaciji i eksperimentiranju; vrlo često krenem jednim putem pa potpuno promijenim smjer, odnosno odustanem od planova jer vidim da stvari ne idu onako kako sam zamislio. U tom kaotičnom stilu rada shvatio sam da, pogotovo kod tehnologije i programiranja, prvobitni cilj ponekad se ne ostvari prema očekivanom. S vremenom sam počeo te greške i zabune ne ignorirati ni preskakati gurajući se prema prvom cilju, nego se malo zaustaviti, pogledati i reći sebi: čekaj, kako sad to izgleda i kako zvuči. Shvatio sam da je to bolji način za mene, da osluškujem proces, a ne da sam samo koncentriran na cilju. Bitno je da instalacija kao takva kvalitetno funkcionira, no kakav je kod iza, koliko je uredno ili neuredno pa čak i ako negdje nešto bljeska greškom, a možda baš tako treba biti… Bitno je te momente ne promatrati uvijek kao grešku jer ta greška ponekad prikaže nešto čega se nikad ne bih sam sjetio.
Vidjeli smo da ste svoje multimedijalne projekte ostvarivali u ZKM-u i u HNK-u Ivana pl. Zajca. Razlikuje li se taj rad od onoga što radite kao samostalni umjetnik i kakav značaj vam ostavlja jedno, a kakav drugo?
U današnje vrijeme to su multimedijalni projekti, ali je zapravo riječ primarno o kazališnim predstavama. Veliki dio mojeg rada čini primijenjeni rad kao što su kazališne predstave, multimedijalne instalacije za muzeje i izložbe pa i korporativni eventi. Bez tog primijenjenog rada bih umro od gladi, budući da ne proizvodim materijalnu umjetnost koju bih mogao prodati. No to ima i dobru stranu: moj likovni rad postaje potpuno moj teren, bez ikakvih ograničenja. Kazalište iznimno volim i tu ima kompromisa, iako kompromis nije prava riječ. Na kazališnoj produkciji dobro je znati pobijediti vlastiti ego. Meni je najdraže kad se izbaci nešto što se meni jako sviđa, ali ne odgovara predstavi jer cilj bi trebao biti predstava, a ne dokazivanje. To je nešto što s godinama dolazi; kad sam bio mlađi, silno sam htio pokazati stvari koje nisam uspio prikazati na izložbi. Kolaborativni projekti uvijek su drugačiji jer zahtijevaju rad prema zajedničkom cilju.
Kako s ovim možemo povezati McLuhana i njegovu tezu da stariji mediji u umjetnosti mogu zadobiti novu vrijednost? Je li to bilo teorijsko polazište od kojeg ste krenuli, ili ste tu vezu prepoznali tek kada ste zaronili u rad i što vam CRT ekran, koji je svijet već odložio, danas zapravo govori?
Svaka tehnologija ima dušu, ima neki specifičan prikaz, jezik, zvuk, feeling. CRT ekrani zaista drugačije iscrtavaju sliku svijeta. Primjerice, jedna zgodna stvar kad ih dotakneš, pojavi se statički elektricitet. Danas možemo reći da su i kontrole na uređajima puno pitomije, dok smo prije često lupali televizore da nešto proradi.
Isto tako, samo hvatanje signala s antenom uvijek je bila neka vrsta igre. Stoga vjerujem da svaka tehnologija definitivno ima svoj identitet. Kod katodnih cijevi specifično je to da su sve tvornice zatvorile i nema šanse da naprave nove jer je cijeli proces zapravo jako kompliciran i zahtijeva velike industrijske zahvate. Za 50 ili 100 godina vjerojatno će nestati zadnja katodna cijev i tada više neće postojati nijedan takav televizor. To je primjer neke tehnologije za koju više nema povratka, koja će zaista potpuno nestati. Normalno je da stvari dolaze i odlaze kao i ljudi i da sve ima neki svoj početak i kraj.
Umjetna inteligencija danas generira slike, glazbu, video, tj. sve ono čime se i vi bavite. Jeste li se ikad susreli s tim alatima i što mislite o njihovoj ulozi u umjetnosti? Oslobađaju li novi prostor ili zatvaraju onaj koji je bio važan?
Koristim ih, ali isključivo kao pomoćnike. AI generatore koristim za određene vizualne elemente, najčešće u radu na kazališnim predstavama. ono što vidim kao problem je da često ispadne neki kompromis u kojem ne mogu dobiti točno ono što želim. Dobijem jedan idealan kadar, ali onda izgubim pet sati i dobijem par osrednjih kadrova i nemam kamo dalje. S klasičnim softverom imao si ograničenja, ali unutar njih si rastao – koliko si ulagao, toliko si i napredovao. S AI-jem imam osjećaj da je taj prostor rasta zatvoreniji i kaotičniji. Proizvodi nastali isključivo s AI-jem meni su previše uniformni, konfekcijski. Ubrzo naučimo prepoznavati taj rukopis. Ono što me zaista brine jest sve veće zbližavanje ljudi s alatima koji nemaju ni moralni ni vrijednosni sustav. Fascinantni su, ali ih volim držati na zdravoj distanci.
Rekli ste da svaki monitor postaje pojedinačni glas unutar šire vizualne strukture i da se cjelina ponaša poput instrumenta koji se može svirati i improvizirati. Što pokreće promjenu u tom sustavu? Ima li vaš proces stvaranja fiksno obilježje ili je svaki put iznova improvizacija?
Improvizacija me obilježila još na početku karijere, oko dvadesete godine, kad sam počeo svirati u improviziranom glazbenom sastavu Cul-De-Sac. Tada sam naučio što znači biti u prostoru potpune slobode, ali i nesigurnosti i upravo se tu pronalazim. To je metoda koju dobro poznajem i kojoj se rado prepuštam. U multimedijalnom radu volim stvari spojiti na kontrolere i dodijeliti gumbima parametre koje sam odabrao. Nije presudno je li izlaz glazba, zvuk ili slika, već mi je važno da sam u izravnoj vezi s instrumentom, da imam tu taktilnost i neposrednost. Ponekad je lakše nešto odsvirati nego isprogramirati. Gledam, slušam i upravljam procesom kao na glazbenom instrumentu i tako dobivam dinamiku koju ne bih mogao postići unaprijed isplaniranim kodom.
Publika koja dođe u četvrtak naći će se pred 48 ekrana koji zajedno dišu kao jedan organizam. Što još možemo očekivati od vaše instalacije u četvrtak i što biste željeli da gledatelji ponesu sa sobom kad izađu?
Mnogi se ljudi plaše suvremene umjetnosti, boje se ući jer strahuju da neće razumjeti. Ja uvijek govorim da kod mojih radova nema previše toga za razumjeti; radi se o iskustvu. Za one koji žele razgovarati, tu sam, možemo pričati o tehnologiji, o tome zašto me zanima određena kvaliteta slike, što me privlači u tim greškama i smetnjama. No za širu publiku poruka je jednostavna: dođite i ako vam se ne sviđa, slobodno odite. A ako vam se svidi, a po iskustvu znam da se mnogi vole tu zadržati, onda sjedite i prepustite se. Obično je to desetak, petnaestak minuta tihog opuštanja u kojima zaista utonete u rad. Volim reći da su ovo i dekorativni radovi u najljepšem smislu te riječi, audiovizualno iskustvo koje ne traži napor ni duboku analizu, nego samo prisutnost.
Izložbu je moguće posjetiti do 18. lipnja, radnim danom od 11:00 do 13:00 i od 17:00 do 20:00 sati te subotom od 17:00 do 20:00 sati uz slobodan ulaz.
Tekst je objavljen u suradnji Art Kvarta, Drugog mora i Akademije primjenjenih umjetnosti u Rijeci
#Drugo More #Galerija Filodrammatica #instalacija #Ivan Marušić Klif #razgovor
