Stotinu i peta izvedba „Kralja Leara“ Teatra Ulysses u tvrđavi Minor na Malom Brijunu izvedena je 13. kolovoza i ujedno je bila posljednja predstava u kojoj je Rade Šerbedžija odigrao njezin naslovni lik. Od ljeta 2001. godine, kad je u režiji Lenke Udovički izvedena premijera Shakespeareova „Kralja Leara“, izmjenjivali su se glumice i glumci u ulogama Lude, Learovih kćeri, njihovih muževa i prosaca, grofova i kraljevih podanika, a samo je Leara uvijek igrao Rade Šerbedžija.
Punih 26 sezona.
U monografiji Teatra Ulysses, koja je tiskana povodom 15 godina djelovanja ovog kazališta, osvrćući se na najimpresivnije predstave na repertoaru, teatrolog dr. Darko Gašparović poseban je akcent stavio na „Kralja Leara“ i dugovječnost predstave, postavljajući hipotetsku mogućnost njezina igranja – dok Glumac ne dosegne Learove godine. Te 2015. godine Darko Gašparović mogao ju je samo priželjkivati. Nije je dočekao, ali ona se – dogodila!
Iskustvo i snaga
Ovog ljeta Rade Šerbedžija napunio je 80 godina. Počeo je igrati Leara s pedeset i šest, a ovogodišnjim izvedbama zaključio je ovaj svojevrsni Learov maraton. Nisam sigurna da je ijedan glumac uopće u svijetu imao tako trajan odnos s ovako teškom ulogom i kompleksnim likom kao što je Kralj Lear. Za izvedbu Leara treba imati snagu mladića i mudrost, zrelost starog glumca, jer zahtijeva jednaku glumačku potentnost u svim prizorima, da bi ga na kraju tek dočekala najsnažnija emocija.
Gledala sam velike glumce u toj ulozi, Erica Portera, na primjer, koji se potpuno iscrpio od prologa do zadnjeg čina pa je posljednji prizor bio mlak i emotivno nije prešao rampu.
Svaki šekspirijanski glumac želi u smiraj umjetničkog života odigrati u kazalištu Leara. Ali onoga koji će – nakon svih kraljevih poraza – imati snage dirnuti gledalište vapajem nad mrtvom Cordelijom – nisam gledala. Najbliža je bila Glenda Jackson, koja je u ulozi Leara najprije odigrala seriju predstava u londonskom Old Vicu, a onda na Broadwayu.
Rade Šerbedžija kao Lear pak je imao „prednost“ pred svima, upravo zato što ga je započeo igrati s pedeset i šest godina. Već tada je imao veliko iskustvo – scensko i životno – ali i snagu da s lakoćom odigra sve – od prvog do zadnjeg prizora.
Igrajući „Kralja Leara“ dva i pol desetljeća, on je vodio svoje tijelo i um prema Learovim godinama po Shakespeareu, a snage u završnom prizoru nikad mu nije nedostajalo.
O tome koliko je Lear kompleksan lik, sve je već rečeno. Kao i što su brojni kritičari već pisali o izvedbi Leara Rade Šerbedžije. Ali samo kratko možda treba spomenuti da on fizički igra svog Leara podjednakom snagom kao i prve godine, zasigurno dublje osjećajući njegovu nesreću i zabludu, ali istim revoltom preokreće stotinu kilograma težak željezni stol koji padom podiže prašinu pred gledalištem u tvrđavi Minor… Adrenalin pravim glumcima daje snagu titana i ovo je takav trenutak…
A četiri sata, po paklenim temperaturama ovog ljeta na užarenom kamenu tvrđave Minor, penjati se i spuštati, govoriti Shakespeareov tekst i biti njegov Lear – e, za to je potrebno više od adrenalina.
To je zaista za odabrane…
Kompaktan ansambl
Zanimljivo je da su Cordeliju tijekom 26 godina igrale i njegove dvije kćeri – na početku Lucija Šerbedžija, a do prije nekoliko godina Nina Šerbedžija.
I to je bio, sigurna sam, izazov za Glumca u finalu predstave.
Kao, uostalom, i odlična najnovija podjela, koju smo gledali u posljednjoj izvedbi.
Luda razigranog Bojana Dimitrijevića začudan je spoj lakoće igre i oslonca Learu. On svakom prizoru daje fokus i partner je – dostojan Kralja.
Dvije kćeri Learove prave su furije! Visoku energiju emanira Jadranka Đokić kao Goneril, dok Regan Lucije Šerbedžije bira smireniji, ali jednako opak ton.
Izvrstan je Miodrag Krivokapić (Gloucester) – jedan od posljednjih izdanaka glumačke škole koja inzistira na govoru i stavu; zamašnjak Gloucesterove obiteljske priče njegov je nezakoniti sin Edmund, kojeg sjajno tumači Frano Mašković, dok je sina Edgara, žrtvu Edmundovih spletki, koji se prometne u Ludog Toma – igrao pouzdani Bojan Krivokapić. Odani grof od Kenta bio je Zoran Gogić, Aleksandra Vulanović bila je nježna, ali vrlo ekspresivna Cordelia, a u ansamblu predstave još su Ivan Đuričić, Marko Juraga, Dado Ćosić, Duško Modrinić, Lovro Ivanković, Lovro Juraga i Lika Marija Ljuština te Istok Zola Urban. Oni čine kompaktan, čvrst ansambl koji drži pažnju i tvori pouzdan fon na kojem se odigrava drama.
Amblematska predstava
Režiju predstave potpisuje Lenka Udovički i njezina je velika zasluga što se „Kralj Lear“ na Malom Brijunu održao 26 sezona. Svaki pravi teatar ima svoju amblematsku predstavu, koju zadržava na repertoaru jer je iz sezone u sezonu želi vidjeti nova publika. Za Teatar Ulysses to je „Lear“, kojeg magičnom snagom igra Rade Šerbedžija, stalno razvijajući svoj lik i dodajući mu nove detalje. No, s obzirom na izmjene nositelja glavnih uloga koje su se tijekom dva i pol desetljeća često događale, najveća težina bila je na redateljici, koja je, uvodeći u podjelu nove aktere, morala zadržati identičan duh predstave. Upravo u nepromjenjivosti predstave, čiju okosnicu čini karizmatični Rade Šerbedžija, leži razlog neprestanog zanimanja publike za ovu izvedbu koja nije jezično laka ni sadržajno ugodna (kao, uostalom, i druge Shakespeareove tragedije), a pritom podrazumijeva putovanje brodom i hodanje po otoku do tvrđave, a onda penjanje, spuštanje, ponekad sjedenje na vjetru i kiši, pod kabanicama i kišobranima kad se radije ne mičete sa svog mjesta jer ćete, kad kiša prestane – morati sjesti u mokro… Nijedan razlog nije odbio publiku od brijunskog „Kralja Leara“ i svaka je predstava – njih stotinu i pet – odigrana pred prepunim gledalištem.
A tvrđava Minor toliko je scenski atraktivna da se teško može zamisliti bolju scenografiju za „Leara“. Osim toga, izdvojena i dostupna samo s mora, ona čini magični, zatvoren prostor kojim vlada umjetnost. Kad zađete među njezine zidove i prolaze, vanjski svijet ne postoji i svaki gledatelj postaje dio kazališnog čina.
Mobilnu predstavu u kojoj publika obilazi mjesta igre nije izmislila redateljica Lenka Udovički, ali je njezina režija svakom izmještanju dala smisao. Kao gledatelj, nikad se ne pitate zašto sad opet ustajete, hodate uskim prolazima, silazite ili se penjete, već idete za licima drame slijedeći sadržaj koji poznajete, kao da ga gledate prvi put…
Kostimi Jagode Buić-Wuttke
Richard Hoover bio je scenograf ove predstave te je zajedno s Lenkom Udovički postavio prizore na tvrđavi Minor, a s godinama je scenografiju i sve što s njom ide preuzeo Damir Medvešek.
Kostime je pak, 2001. godine, osmislila Jagoda Buić-Wuttke. Vremenski su vezani uz aktivno doba tvrđave, znači vrijeme Austro-Ugarske.
Kao i u svojim drugim kazališnim predstavama, Jagoda Buić kostimima stvara sliku kojoj je u ovom slučaju podloga zeleno-sive boje, a čine je odore vojnika. Kostimi glavnih likova koji igraju na toj pozadini odraz su njihovih karaktera i društvenog položaja, dakle – bojom govore o likovima: Goneril u smaragdno zelenom, Regan intenzivno crvenom, Cordelia u bijelom…
A Lear?
Njegov je kostim kreiran s posebnom pažnjom. On je kralj, vojskovođa, povrijeđen otac. No ne i bespomoćni starac. Kad pomućenog uma tabana bos prostorima igre u razdrljenoj bijeloj košulji vezanoj špagom umjesto vojničkim remenom – on ne izaziva sažaljenje. I tada Lear zrači snagom moćnika koji je vodio britansko kraljevstvo i koji umije upravljati svojim bijesom. Slomit će ga tek pogibija Cordelije, upravo zato što joj je nanio nepravdu i bol…
Putokazi
Od prve predstave glazbu je vodio skladatelj Nigel Osborne, a izvodila ju je Mostarska simfonijeta, koja je i dalje dio predstave, samo je Osbornea posljednjih godina zamijenila dirigentica Tijana Vignjević. S mnogo pažnje i držeći pod kontrolom protok predstave, ona je vodila Mostarsku simfonijetu u izvedbi scenske glazbe Nigela Osbornea, s posebnim naglaskom na zapjev kora – Vox populi – koji (također od prve sezone igranja) predstavljaju članice riječkih Putokaza.
Danas, nakon 26 godina od prve izvedbe ove predstave, promijenile su se generacije djevojaka i ovog ansambla, ali su rafinirani zapjev i glasovna disciplina uvijek na najvišem nivou, što je svakako zasluga Mirande Đaković, osnivačice i umjetničke voditeljice Putokaza.
Fala
Završni prizor „Leara“ igra se u amfiteatralnom dijelu tvrđave Minor koji u svom središnjem dijelu ima golemi stol, kao malu pozornicu. Tu se dešavaju ključni prizori života i smrti, razotkrivaju mržnja, ljubomora, himba i zločin. Ali i istinska, nepatvorena ljubav.
Na tu pozornicu na poklon izlazi ansambl na čelu s Radom Šerbedžijom, a priključuju im se redateljica i autori predstave, pozivajući na kraju i sve aktere iz pozadine – bince, šminkere, frizere, rekvizitere, električare, tonce i brojne volontere i razvođače, bez kojih ovaj golemi scenski pogon, u nekazališnim uvjetima, ne bi mogao funkcionirati.
Na oproštajnoj predstavi Rade Šerbedžija zahvalio se publici koja je svih dva i pol desetljeća bila pogonsko gorivo predstave, zahvalio svima koji su u njoj igrali ili na neki drugi način pridonijeli izvedbama, zaključujući kako posebno danas – moramo cijeniti pravo prijateljstvo i ljubav prema obitelji. Još je dodao kako je Lear njegova najdraža uloga, koju duguje svojim učiteljima:
„Ja sam zagrebački glumac“, rekao je. „U Zagrebu sam završio akademiju i odigrao svoje najveće i najvažnije uloge.“
A onda poveo pjesmu: „Za svaku dobru reč, kaj reći si nam znala, za svaki pogled blag od sveg ti srca fala…“
Nad tvrđavom Minor u zadnjem je prizoru zapuhala bura, zavijorile su se zastave na postamentima, a šotovoće zapjev iz više stotina grla stopio se s hukom vjetra u krošnjama borova.
Kakva završnica!
Istaknute fotografije Rade Šerbedžije u ulozi mladog i starog Kralja Leara ustupio Teatar Ulysses
#Kralj Lear #Lenka Udovički #Mali Brijun #Rade Šerbedžija #Svjetlana Hribar #Teatar Ulysses #Tvrđava Minor
