Turizam se često mjeri brojkama. Brojem dolazaka, noćenja, gostiju, ostvarenih prihoda, popunjenošću smještaja i uspješnošću sezone. No, postoje i brojke koje se u turističkim strategijama, brošurama i promotivnim kampanjama prečesto ne vide dovoljno jasno. Primjerice, podatak da 101 milijun Europljana ima neki oblik invaliditeta. Ili da je svaki šesti turist osoba starije životne dobi. Ili da oko 20 milijuna ljudi ima neki oblik intolerancije na hranu. Ili da se u turističkim tokovima nalazi i oko 400 milijuna obiteljskih putnika, s kojima destinacije također moraju znati komunicirati.
Sve su to ljudi. Sve su to putnici. Sve su to potencijalni gosti. Ali i sve su to osobe koje, ako destinacija nije pristupačna, jasna, razumljiva, uključiva i dovoljno osjetljiva na različite potrebe, vrlo lako ostaju izvan turističkih tokova.
Upravo je to bila jedna od ključnih poruka međunarodne znanstvene konferencije SITECON2026, održane na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki. Konferencija pod nazivom “Shaping Inclusive Tourist Destinations & Societies” ujedno je bila završni događaj projekta SITE – Shaping Inclusive Tourist Experiences, financiranog kroz program Interreg Italija–Hrvatska 2021.–2027.
No, iako je formalno riječ o završnoj konferenciji, ono što se moglo čuti u Iki više je nalikovalo početku jednog znatno šireg procesa. Jer pristupačan i uključiv turizam ne završava s krajem projekta. Kao što je na konferenciji rečeno, pristupačnost ne završava s krajem sezone. Ona tada, zapravo, počinje.
Okupljene je u ime domaćina pozdravio dekan Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Marko Perić, istaknuvši važnost projekta koji se bavi uklanjanjem barijera kako bi ljudi mogli ravnopravno uživati u turističkim destinacijama.
– Dio smo ovog projekta micanja barijera da bi ljudi mogli uživati u turističkim destinacijama. Ovo je za nas jako važan projekt, naši kolege sudjeluju u projektu i istraživanjima koja iz njega proizlaze. Pristupačnost je jako važna, bez obzira na to jesu li osobe s invaliditetom ili nisu, poručio je Perić.
Otvaranju konferencije nazočila je i Tea Rubeša, u ime pravobranitelja za osobe s invaliditetom Daria Jurišića. Upozorila je na problem koji jasno pokazuje koliko je tema pristupačnosti u praksi i dalje otvorena, neriješena i često nedovoljno ozbiljno shvaćena.
– Zaprimamo velik broj pritužbi na pristupačnost i na lažno oglašavanje pristupačnosti. Ono što je važno naglasiti, bez obzira na tehničko rješenje, jest potreba razvijanja kulture uključivosti, međuljudskih odnosa i poštovanja različitosti. Važno je raditi na pristupačnim i uključivim destinacijama, naglasila je Rubeša.
Konferenciju je otvorila voditeljica hrvatskog dijela projektnog tima Jelena Đurkin-Badurina, nakon čega je predstavljen projekt i ono na čemu se tijekom gotovo dvije i pol godine radilo. A radilo se na temi koja se na prvi pogled može učiniti općenitom, gotovo samorazumljivom, ali je u svakodnevnoj praksi vrlo konkretna. Jer pristupačnost nije samo pitanje rampe, lifta ili posebno označenog parkirnog mjesta. Ona počinje puno ranije i proteže se puno šire: od načina na koji destinacija komunicira, preko dostupnosti informacija, razumljivosti jezika, mrežne pristupačnosti, educiranosti ljudi koji rade u turizmu, pa sve do stvarne spremnosti zajednice da prihvati različitost.
Drugim riječima, uključivi turizam ne bi smio biti pitanje luksuza, dodatne usluge ili dobre volje pojedinaca. Trebao bi biti temeljno pravo svakog čovjeka i jedan od osnovnih kriterija prema kojem se procjenjuje kvaliteta destinacije.
Na to je upozorila i Hana Paleka, asistentica na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, koja je od početka bila uključena u projekt SITE.
– Projekt je stvarno tek odškrinuo vrata. Da se ne lažemo, i mi smo, kada smo krenule u projekt, shvatile koliko toga ne znamo. Odnosno, o koliko stvari ni ne mislimo kada je riječ o pristupačnom i uključivom turizmu. Stvarno je ogroman broj ljudi koji ostaje isključen iz turističkih tokova. Inkluzija i pristupačnost u turizmu još se uvijek često doživljavaju kao dodana vrijednost, a ne kao temeljno pravo svakog čovjeka, rekla je Paleka.
Upravo je ta spoznaja, dodala je, jedan od glavnih poticaja da se tema ne zaustavi završetkom projekta.
– To je ono što nas svakodnevno motivira i gura prema tome da svatko pokrene svoj kotačić. Od akademske zajednice do ljudi s kojima smo se spojili na tom istom putu, važno je napraviti nešto po tom pitanju i da to ne ostane samo na papiru, istaknula je Paleka.
Posebno je važno, naglasila je, razumjeti da pristupačnost nije tema koja se odnosi samo na osobe s invaliditetom. Ona se, u različitim oblicima, tiče svih ljudi.
Svatko se u nekoj fazi života može naći u situaciji u kojoj mu prostor, usluga, informacija ili komunikacija nisu prilagođeni. To može biti osoba s invaliditetom, starija osoba, roditelj s malim djetetom, osoba koja privremeno ima zdravstveni problem, gost koji ne razumije složene upute, osoba s intolerancijom na hranu ili netko tko se jednostavno ne može snaći u nejasno strukturiranim informacijama.
Zato se u projektu posebno naglašavala važnost univerzalnog dizajna, odnosno promišljanja prostora, usluga i komunikacije od samog početka, a ne tek onda kada se pojavi problem.
– Univerzalni dizajn govori da o tome trebamo misliti na samom početku svakog procesa, a ne usred procesa. Ali isto tako postoje preinake za koje nisu potrebna ogromna sredstva, veliki proceduralni, administrativni ili zakonski napori. Svatko može govoriti jednostavnim jezikom, svatko može napraviti neki korak razumne prilagodbe u situaciji u kojoj se nalazi, poručila je Paleka.
Upravo je u toj rečenici možda i jedna od najvažnijih poruka konferencije. Pristupačnost nije uvijek golemi infrastrukturni zahvat. Ponekad je ona način na koji je napisana informacija. Ponekad je jasno označen smjer kretanja. Ponekad je mrežna stranica koju može koristiti osoba s oštećenjem vida. Ponekad je jelovnik koji jasno komunicira alergene. Ponekad je djelatnik koji zna kako razgovarati s gostom kojemu treba dodatno objašnjenje. Ponekad je, jednostavno, spremnost da se čovjeka vidi.
– S malim koracima dolazi se do velikog cilja. Veliki cilj je rušenje barijera. A rušenje barijera je već i upotreba mrežne pristupačnosti, upotreba jednostavnog jezika. Nije to nužno samo infrastruktura. To je cijeli mindset koji onda dovodi i do društvene promjene, a to nam je potrebno, zaključila je Paleka.
Zato završetak projekta SITE ne znači i završetak rada na pristupačnom i uključivom turizmu. Naprotiv, kako je najavljeno, već postoje i novi projekti koji nastavljaju promišljati ovu temu.
A možda je upravo to najvažniji zaključak konferencije SITECON2026. Pristupačnost nije rubna turistička tema. Nije fusnota u strategiji. Nije nešto što se dodaje kada se ispune svi drugi uvjeti. Ona je pitanje prava, dostojanstva i ozbiljnosti destinacije.
Turistička destinacija koja želi biti suvremena, odgovorna i konkurentna ne može se zadovoljavati time da bude lijepa samo onima koji joj mogu lako pristupiti. Ona mora biti otvorena i onima koji se danas još prečesto zaustavljaju pred nevidljivim i vidljivim barijerama.
Jer turizam koji ne uključuje sve, zapravo još nije do kraja naučio što znači biti domaćin.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu #Hana Paleka #inkluzivni turizam #Jelena Đurkin-Badurina #Marko Perić #pristupačnost u turizmu #Tea Rubeša #turizam
